Iako zvuči patetično, Split je za mene najljepši grad na svijetu. Ili je barem bio, sve dok nismo došli u Hoi An - čarobni gradić u središnjem dijelu Vijetnama. Zanimljivo je što leži na nekadašnjem putu začina već više od dvije tisuće godina, a otkad je obližnji Da Nang preuzeo ulogu glavne luke, Hoi An je gospodarski propao. No to i jeste čar ove priče. Naime, on je sačuvao svoj stari izgled u iznimno netaknutom stanju. I tako već stoljećima. Najbolje ću ga opisati ako kažem da je on spoj kubanskog žutog zida, venecijanskih kanala s gondolama i Tajlanda u vrijeme festivala lampi Loy Krathong.
Kad tome nadodamo da u okrugu postoje ljudi koji jašu ogromne bivole umjesto konja, a u jednom selu svi muškarci imaju jako duge brade, onda je jasno zbog čega se baš tu skrasio Francuz Rehahn Croquevielle - četvrti putopisni fotograf na svijetu, po ljestvici uglednog National Geographica. Naravno da smo već isto popodne pili kavu s tim prijaznim, strpljivim i dobronamjernim čovjekom. Jako mi je godilo što je pohvalio moje fotografije, a još više kada je rekao da će posjetiti Split, koji smo mu toliko ishvalili.
Nakon dva dana čistog uživanja u fotografiranju, konačno smo se uputili ka selu Phon Nha, gdje nismo mogli zaspati od uzbuđenja, iako smo bili mrtvi umorni. Ujutro smo krenuli u najveću atrakciju putovanja - ekspediciju u Hang En - treću najveću špilju na svijetu. Interesantno, i prva je u neposrednoj blizini ove, ali ulazak u nju mogu priuštiti samo profesionalci s dobrim budžetom ili poznate televizijske ekipe. Cijelo područje nacionalnog parka Ke Bang je, u svrhu očuvanja prirode, pod strogom kontrolom vlade Vijetnama i naoružanih čuvara parka. Jedina mogućnost ulaska je plaćanje dozvole ovlaštenoj agenciji, a broj je toliko limitiran da špilju može posjetiti samo petsto sretnika godišnje.
Osim nas, ti sretnici su bili i desetak Amerikanaca, s kojima smo se udružili u ekspediciju, plus još nekoliko domaćih nosača hrane i opreme za kampiranje. U ta dva dana smo dva puta savladali dvije tisuće metara veliko brdo, penjući se uz ekstremno strmu kozju stazu, a da stvar bude gora, sav taj napor je bio na vrućini od plus trideset i pet stupnjeva, uz veliku vlažnost zraka i po blatnjavom terenu. Niti put kroz dolinu nije bio lagan. U dvadeset i dva kilometra prašume smo radili pet pauza, sedamdeset i četiri puta gazili čizmama kroz istu rijeku, koju smo kroz filter i pili.
Negdje po sredini puta smo naišli na pleme koje je živi u uvjetima kao da je vrijeme stalo prije nekoliko stoljeća. Žene su nešto radile ispred kuće, mnogobrojna djeca su se igrala sa psima, a poglavica - navodno otac većine te djece - je ispred kolibe pušio cigaretu. Nije niti pogledao prema koloni stranaca koja je bezobrazno remetila njegov mir, isto kao ni nekolicina muškaraca koji su, uz rijeku, pratili ogromno stado volova.
Nešto prije zalaska sunca dolazimo pred špilju čiji ulaz skriva bujna vegetacija, a tek kada uđemo kroz jedan uski prolaz shvatimo da je ona zapravo ukopana i stoga naizgled mala od vani. Iznutra...ona je poput tri nogometna stadiona jedan na drugome. Ima svoju rijeku, mikro klimu, životinjske vrte, pa čak i vegetaciju, budući da ima dosta svjetla. Spojena je još s desecima drugih špilja, koje povezuju mračni i nedovoljno istraženi tuneli. Toni je lutajući jednim naišao na kostur nekog primata, a zajedno smo nabasali na brdo izmeta koje se nataložilo pod jatom od više tisuća šišmiša. Ma knjiga bi se mogla napisati samo o tom čudu. Ovako samo još da napomenem, a slaže se i Toni, da smo u šatoru, po sredini centralne dvorene, imali najljepše spavanje u životu i još bolje buđenje. Naime, čovjek snen zaboravi gdje je, a kada proviri kroz vrata šatora i vidi stotinu metara visok strop dvorane - kroz čiju ogromnu rupu prodire jutarnje sunce - shvati da je noćio na jednom od najatraktivnijih mjesta na ovoj planeti. Uspomena za cijeli život.
Na žalost, samo se dva dana može boraviti u ovoj špilji, pa smo, puni dojmova, već sljedeću noć bili na putu prema Halong Bayu, popularnom nazivu za skupinu od 1960 otoka i hridi u zaljevu Tonkin, na sjeveroistoku Vijetnama, kod gradića Ha Long. Očito je kako na ovom putovanju radimo ogromne kilometre, samo da stignemo vidjeti sve što smo zacrtali. I ono što će nam put neminovno sam donijeti.
Šesnaesti dan je, a iza nas je već 11 680 kilometara. Ujutro unajmljujemo brodić i obilazimo to svjetsko čudo prirode, iako je dan za fotografiranje jedan od najsivijih u povijesti jugoistočne Azije. Još kada tome nadodamo na tisuće stranaca, pogotovo glasnih Kineza, nije ni čudo što već istu noć bježimo ka krajnjem sjeveru Vijetnama. U posjet gradiću Sapa, poznatom po beskrajnim poljima riže na brdovitim kaskadama. I to se pokazuje kao pun pogodak jer je jako malo i okorjelih backpackera, a kamo li turista. Za razliku od ostatka Vijetnama, ovdje je jako hladnu, a ljudi su tamnije puti i crta lica poput Kineza.
Kako nas opet prati peh s vremenom, tako odgađamo fotografiranje kaskada i krećemo u obilazak okolnih sela s etničkim skupinama Hmong, Dao, Lui i Tay. To su ljudi u živopisnim nošnjama koji vrijedno rade i ne poznaju gledanje u mobitel. Ne žive lako, ali se doimaju sretnima. Zahvaljujući iznajmljenim skuterima obilazimo gotovo cijelo područje i kupujemo lijepe rukotvorine, od kojih ponosno spremam sablju s bambusovom drškom. Za kraj dana i ovdje, kao i u Ho Chi Minhu, nailazimo na još jednu Notre Dame katoličku crkvu, a ispred nje mnoštvo ljudi koji prose. Najviše dira prizor djevojčice koja majčinski čuva svoju tek rođenu sestricu.
Sljedeća dva dana nas ipak posluži lijepo vrijeme pa ovjekovječujemo na desetke tih rižinih kaskada, veliko etno selo Ta Van i Srebrni vodopad. Finiš lutanja u okolici Sape je uspon na planinu Fasipan, kojoj vrhovi dostižu visinu od 3100 metara nadmorske visine i pogled od kojeg zastaje dah. U povratku nailazimo na neki požar koji je zahvatio građevinske strojeve. Prolaskom pokraj vatre shvaćamo kako nije situacija za fotografiranje selfija nego okretanje ručice gasa. Naime, zapalilo se strojno ulje i zaprijetilo prskanjem. Još kad su ga išli nestručno gasiti... Umalo katastrofa.
Nakon tri dana čarobne Sape, slijedio je ulazak u autobus za Laoški Lung Prabang. Ležećih mjesta četrdeset, a na ukrcaj je čekalo gotovo stotinu putnika. Do cilja je punih dvadeset i pet sati vožnje, a kilometara, gle ironije, točno 666.
Hoće li to putovanje zaista biti pakleno, čitajte u zadnjem nastavku ovog putopisa...
(više o autoru na: www.themladichi.com i www.juricagalic.com)
