Vijesti o ljudskom stradanju privlače najviše pažnje u medijima što je razlog zašto su akcije spašavanja HGSS-a među najpraćenijim vijestima. Na društvenim mrežama i portalima neizostavan dio tih vijesti su komentari koji se mogu podijeliti u dvije grupe. Jedni su izrazi podrške i zahvale HGSS-u, a drugi su uglavnom vrlo negativno intonirani prema žrtvama, odnosno prema onima koje je HGSS spašavao. Ovdje bih se osvrnuo upravo na ove druge, jer ljudi pišući te komentare i ne shvaćaju da nisu bezazleni, štoviše, nekoga mogu stajati i života. Sad bi prosječni autor takvog komentara uz podrugljiv podsmijeh promislio: ''O čemu ovaj govori, pa kakve veze ima moj komentar hoće li netko stradati''.
Svatko tko odlazi u prirodu može upasti u nevolju. Ozljeda, gubljenje, iscrpljenost, dehidracija, pothlađivanje, sunčanica, samo su neki od razloga zašto ljudi upadaju u probleme i na koje nitko nije imun, pa ni oni iskusni. Istina, neiskusnim (time i lošije pripremljenim) to se puno češće događa, ali ni jedni ni drugi ne upadaju u nevolju jer to žele. Jedna od ključnih stvari hoće li sve ostati samo loša uspomena, iz koje se može izvući neka pouka je poziv u pomoć upućen pravovremeno. Tu je kvaka. Nije rijetkost da je poziv upućen prekasno zbog srama i osjećaja neugode. Često nismo ni svjesni u kakvoj smo nevolji i trenutak poziva u pomoć se odgađa u nadi da ćemo se moći izvući sami. ''Di se to meni može dogodit da me spašavaju'', ''što će reć ekipa iz mog kluba ako me HGSS bude mora izvlačit'', ''ajme ako izađem u novine'' vjerojatno su misli koje odgađaju poziv.
Negativni komentari čak i od planinara
Svi ljudi imaju određenu razinu taštine na koju utječe mišljenje okoline. Racionalno bi bilo to potpuno zanemariti jer sigurnost i spašavanje života nemaju alternativu i odgodu, međutim upadanje u nevolju se događa upravo zbog donošenja jedne ili više iracionalnih odluka. A jedan od razloga takvih misli sigurno je i vrlo negativna atmosfera, ponekad gotovo pa hajka na unesrećene kad su pojedine akcije u pitanju. Još je neugodnija spoznaja da se takvi komentari pojavljuju ne samo na portalima, nego i u planinarskim grupama na društvenim mrežama, od samih planinara. Kao što J.B. Štulić reče u u svojim stihovima: ''riječi gospodaru, sijeku kao nož'', pa svatko mora promisliti kako utječu njegove riječi prije nego ih javno podijeli. Svi ti negativni komentari pogoduju stvaranju jedne loše atmosfere i u datom trenutku, podsvjesno, mogu biti razlog odgode spasonosnog poziva u pravo vrijeme.
Hoće li naplaćivanje smanjiti broj nesreća?
Svi su stručnjaci i znaju što je najbolje. ''Ja bi to naplatio da im unuci otplaćuju'', ''trebalo bi to masno naplatiti'', ''kako u Alpama naplaćuju'' itd, vrlo su česti komentari. To je očiti primjer koliko se gleda usko na tu problematiku. Hoće li naplaćivanje smanjiti broj nesreća? Vjerojatno neće. Štoviše, možda bi se poziv u pomoć odgađao zbog straha od računa spašavanja. Najveći volumen djelovanja HGSS-a su potražne akcije i to za domaćim ljudima, vrlo često dementnim starijim osobama. Naplata spašavanja iziskuje određene dodatne resurse, što bi HGSS opteretilo jednom drugom djelatnošću. Postoje ljudi koji su dio sustava spašavanja desetljećima i jako dobro znaju kako stvari funkcioniraju i što je najbolje za HGSS, time i za unesrećene.
Zato moja poruka komentatorima iz ove druge skupine: prije nego napišete komentar prvo promislite, pomažem li ovim komentarom? Umjesto nekonstruktivne kritike, prebacite se u prvu skupinu i zahvalite požrtvovnoj ekipi što su spasili život. A tko zaista želi biti konstruktivan – HGSS nikad neće odbiti kvalitetnog čovjeka.