Koliko ste puta zastali na dugim iscrpljujućim etapama života pitajući se sa strahom i zebnjom što će vam sve to? Što očekujete od života, a što tražite od tuđih života? Što ste radili cijeli život i za koga? Postoji li pitanje koje u sebi izravno ili neizravno ne nosi smisao i besmisao života? U njemu ima patnje, ali kada iz svake izađete čvršći za jedno bogato iskustvo, onda je to dobar život.
Život je more puno pjene koja se razgrađuje i iznova stvara ljubeći nepredvidljivost obale; život je nebeska snaga; život je najljepša bajka u kojoj ima nemani i zvijeri, ali koje pobjeđuju mali ljudi, patuljci: život su bol i radost istodobno; život su koraljni otoci i do njih se dolazi samo jednim putem, a njega nema. Onaj tko ga nađe, ostaje u bespuću radosti, u nesagledivosti širina i prostora koji dišu drugačije. Život nisu pogledi, život su djela, život su svi svjetovi koje čuvate za sebe, a ipak ih morate dijeliti; i ne pomišljajte na neki drugi bolji život. Iskoristite ono što vam se nudi sad.
Život su sve naše želje nepravilno raspoređene, to su misli koje drsko ulaze u tuđe živote i tuđe domove. Život ne priznaje gubitke, u životu nema čekanja, život jednostavno ide. Ako nisi brz i spretan, ako se nadaš da su i zasluge tolike da imaš prava na povlastice, onda je to pogreška, onda si i ti gubitnk. A to nije dobro.
Nije dobro niti malo. Sada zastanite, duboko udahnite i dopustite sebi slobodu da odgovorite na pitanje koje ću vam sada postaviti. Kada biste pisali svoju autobiografiju, kako biste je nazvali? Kada biste pričali nekome svoj život, kako biste tu priču nazvali? Isto pitanje, ali drugačiji odgovori. Pokušajte staviti riječi na papir i vidjet ćete kako imaju drugi, dublji smisao i značenje. Tako da sada, svatko za sebe, uzme papir i olovku i krene pisati. Da bih vas ohrabrila, napisat ću i ja nešto...
Sunčano je rano jutro, a ja kao i uvijek trčim na posao. Sanjajući prvu kavu, otvaram vrata našeg sunčanog radnog prostora. Nekako je prevruće i odmah palim klimu i stavljam kavu na kuhalo. Za par minuta, ulazi i on. Stavlja svoje stvari na stolicu i naš prvi razgovor kreće. Nje nema, na godišnjem je od danas, ali se javlja porukom nedugo nakon našeg dolaska da imamo li još skuhane kave. Na godišnjem je, ali ulazi veselo u prostor i pije kavu s nama, na radnom mjestu, u udruzi. Stižu prva djeca, čuje se smijeh, njihov i naš. Roditelji pitaju nova pitanja, razgovaraju, dijele svoje brige s nama. Nosim šalice kave u svoju i njegovu sobu i krećemo, po tko zna koji put krećemo na ''put'' s njima i danas.
Nedugo zatim, stiže ona, predivna djevojka koju djed uvodi u prostoriju jer ona ne hoda. Nije dobila tu mogućnost u životu da osjeti draži hodanja i da osjeti moć kad te obe noge mogu odnijeti na skroz drugi kraj svijeta. Nažalost, ta moć joj je oduzeta, ali osmijeh nije nikada. Djed je posjeda na stolicu pokraj mene i nas dvije, uz glasan smijeh, prevrtimo događaje koje su nam se desile od jučer do danas. Volim tu djevojku. Sjećam se dana kada smo se upoznale. Imala je nepunih 6 godina i oči boje najljepšeg plavog neba. Pripremala se za prijelomni i važan događaj u svom životu, a to je škola. Bojala sam se i brinula kako će se ona snaći u školi, kako će je prihvatiti ostala djeca, hoće li imati prijatelje ili će većina njih upirati prstom u nju i u njena kolica.
A gledam je danas. Ona voli školu, ona ima puno prijatelja, ona odlazi u šetnje, ona odlazi na plažu, ona prihvaća sebe. Uz puno truda, rehabilitacije, vježbanja, lijekova i bolova pa do prihvaćanja svog stanja koji je sastavni dio njenog identiteta suočena s predrasudama koje postoje u društvu, ona vlada...ona je naša kraljica. U njenim je rukama kako će se nositi s datim i hoće li svoj život prevoriti u mračan tunel ili zelenu livadu s predivnim pogledom. U njenim je rukama hoće li se veseliti što je živa i zdrava, ali s nedostakom, ili će živjeti i biti nesretna. U njenim je rukama kako će se nositi s povremenim pogoršanjima i kako će se veseliti novim poboljšanjima. A mi, mi itekako učimo od nje, od svih njih, od svake naše male i velike individue učimo i naučimo, nikada do kraja, proces je dug, ali uživamo u njemu, uživamo u njima i s njima. Njihovi životi su nas naučili da drugačije gledamo na mnoge životne probleme. To više nisu problemi već postaju životne gnjavaže i dosade i za mene nemaju veliku važnost.
Od malih nogu sam branila ''slabije'' od sebe. Čuvala ih od ''predatora'', branila ih svojim tijelom i imala radi toga dječačka koljena. Živeći u tom svijetu, postala sam zahvalna za sve što imam i odlučnija da tražim sve što nemam. I zato zahvaljujem na svim odlukama, pravim i pogrešnim, jer sve su me nečemu naučile, sve su se desile u pravo vrijeme. Svoju autobiografiju bih nazvala ''Različita'' jer ne podržavam isto, ne podržavam jednolično i ne podržavam samopatnju ni samoprozvano kukanje nad daleko prekrasnim i jednim jedinim životom. Odvažite se, budite kao naša mala kraljica koja kroči kroz život bez da hoda, a mnogi od nas ne ''prohodaju'' nikada.
