Minuta šutnje za onoga koji je promašio cijelu branku. Cijela nacija je bila stisnutih šaka, sa srcem u grlu, na nogama, u kockicama. Adrenalin je šibao nas na kaučima, toliko da si nas udario ne bi nas ništa boljelo. Mogu zamisliti kako je našoj hrvatskoj reprezentaciji bilo. Mislim da si njima mogao iščupati ruku u onom trenu kad je Raketa dao gol bez da bi išta osjetili.
Njihova je igra više nego ikad bila u sjeni onog što se događalo u Hrvatskom nogometnom savezu. Ipak, oni su sami dokazali da s tim zbivanjima nemaju nikakve veze, da igraju srcem za svoju domovinu. Izgarali su do kraja. Ne može se onako srčano ostavit srce na terenu za šaku novaca. Vidjelo se da igraju za svoju zemlju i za svoj napaćeni narod.
A napatio se narod kroz dugu, dugu povijest. Napatio se i kroz onu nedavnu. Bio je na meti brojnih osvajača kojima je odolijevao kroz povijest, osvajača sa svih strana svijeta. Na kraju se našao na meti rojnih unutarnjih osvajača i unutarnjih neprijatelja. Čini se kako je lakše bilo odolijevati tuđinskim dušmanima, nego svojima. Čini se kako je narod počeo kapitulirati, napuštajući svoj poznati inat, odustajući od svoje povijesne srčanosti. Čini se kako se narod našao u ćorsokaku u kojem mu je više nego ikad potreban impuls borbenosti. Impuls kojeg mu je na ovom prvenstvu poslala reprezentacija.
Hvala vam, draga reprezentacijo! Digli ste cili hrvatski narod na noge. Sve ste nas ujedinili pred malim ekranima. I HDZ i SDP i Pametno i Most i ateiste i vjernike. Vi ste u ovim prethodnim danima spojili nespojivo. Hvala vam na ovom osjećaju pripadnosti. Možda zbog ove utakmice koji mladi bračni par odustane od odlaska u Irsku i ostane se ovdje boriti, možda im ova utakmica da još malo snage da ne puste konop i odu u tuđinu. Možda ih potakne da se izbore još malo, da pretrpe još koju ozljedu mišića stražnje lože prije nego dignu sidro.
Hvala vam naši heroji. Hvala vam branitelji našeg nacionalnog ponosa. Subašiću, legendo, Chuck Noris ne može obraniti koliko si ti obranio uz ozljedu. Modriću, zbog tebe nam je posebno drago, eto vidiš kako sve dođe na svoje. Raketo, nadmašio si najbolje ruske rakete. Vida, Mandžukiću, ma svi! Svi ste bili jedan duh, jedan tim.
Svaki otok, selo, grad, kvart, zaseok, ma svi su bili pred malim ekranima. Ljudi koji godinama nisu pričali, sad su pjevali. Vi ste čudo. Mi smo čudo. Hvala što ste nas podsjetili!
