U cjelokupnom razvoju predškolske djece važnu ulogu igra igra. Ona je direktan jezik djece i doprinosi njihovom motoričkom, emocionalnom, intelektualnom i svakom drugom razvoju.
Kod treniranja djece predškolske dobi igra bi trebala biti glavni oblik komunikacije i kroz igru bi ih trebalo sve učiti.
Savršeno bi bilo započeti i završiti trening sa sportsko zabavnom igrom. Igra je put po kojem se nalazi ona tanka nit srca po kojoj se trener popne da bi ga slijedilo 15 predškolaca bez da ikad mora vikati. Prošla su vremena kad su treneri mogli sto žele, današnja edukacija stavlja izazove pred sve trenere. Kroz igru djeca najviše uče i najviše napreduju jer su imaju najviše koncentracije kad se igraju. Igrom možemo utjecati na razvoj eksplozivnosti, agilnosti, fleksibilnosti, jakosti te učiniti da djeca snažno zavole sport.
"Djecu ne možeš lagati"
To mora izvirati iz trenera, ta želja da oduševi djecu svaki trening. Ljudi koji završe fakultete samim time nisu spremni za rad s predškolcima i to odgovorno tvrdim. Potrebno je još barem 2 godine svakodnevnog rada da bi naučili tajne i skupili iskustvo tako da ih klinci slijede. Izgleda lagano igrati i trenirati, ali vrlo brzo predškolci završe svatko na svoj strani, hrvajući se, kopajući nos, tražeći mamu jer im je dosadno.
Djeca osjete radiš li to iz ljubavi i jer ti je to poziv ili jer nema ništa drugo pa biti trener zvuči dobro. Djecu ne možeš lagati, ako im je trener dao pažnju i dobru energiju onda će oni pričati kući o svome treneru i na taj način će zavoljeti sport. Trener ga je kroz igru približio njihovom srcu, a to nisu male stvari.
Lovice, puzalice, skakalice, pogađalice, brojalice, igre s temom sporta, interaktivne igre, pojedinačne, timske, tko će više, jače, bolje, tko će osvojiti više bodova, biti najbolji sportaš, biti trenerov superjunak samo su neke ideje kako dobro zabavit predškolce. Sve ovo ostaje samo mrtvo slovo na papiru ako u trenerovom srcu ne gori želja da zablista u punom sjaju svaki trening iznova te izmisli nešto novo za svoje sportaše kako im se treninzi ne bi pretvorili u žvaku.
Slobodno vrijeme s djecom
Dobro je za vrijeme treninga otvarati svako malo komunikaciju s djecom, ali ih učiti da moraju dignuti ruku i čekati da ih se prozove. Tako možemo malo i "osluškivati" želje i nekad u hodu mijenjati program, ako treba, da im ispunimo želje. Ne treba se slijepo ni držati programa jer ako se djeci od 5 godina danas baš igra nogomet i svi to mole te počnu vikati da žele nogomet potrebno je imati sluha i njihovu želju implementirati u zacrtane ciljeve toga dana. Tako će program biti ostvaren, a dječja srca sretna i ispunjena.
Iskusnom i predanom treneru ne trebaju tobogani, trampolini ni ostala čuda da bi zabavio djecu. Dosta mu je biti s djecom na istom mjestu. Ako uz to ima konop, obruč, čunj, kapice, štap te loptu može osmisliti stotine igara tako da je praktički nemoguće ponoviti isti trening.
Slično vrijedi i za roditelje, za slobodno vrijeme koje provode s djecom. Igrati se s njima, neprocjenjivo je i nezamjenjivo. Nema te igračke koja to može nadoknaditi i zamijeniti. Brojne obveze i ubrzan način života često nam ne dopuštaju provoditi onoliko vremena s našom djecom koliko bismo zapravo htjeli. To možemo nadoknaditi kvalitetom.
Sat vremena, pola sata ili pak pet do deset minuta više puta na dan djeci će itekako značiti i vrijediti. Tada se možemo prepustiti kreativnosti i mašti, što je djeci ustvari najdraže. Slagati puzzle, praviti kućicu od kartona, kuhati izmišljena jela, crtati, izrađivati životinje od kartone, napraviti vlastitu predstavu... ideja je bezbroj. One ne traže mnogo novca, tek nešto volje za uložiti ono vrijeme koje nam preostaje za odmor, kako bismo kupili ono najvrednije, osmjeh našeg djeteta. Taj osmjeh daje snagu, potiče na nove ideje, traži puteve mogućeg unutar nemogućeg, bilo roditeljima, bilo trenerima, bilo nastavnicima i svima onima koji žive i rade s djecom.
