Ovo je najvažnija tema. Sport je za svako dijete, ali skoro svako dijete će kad tad odlučiti riskirati i izaći iz sporta. Što mi kao roditelji možemo napraviti da to minimaliziramo i da djetetovo putovanje u sportu potraje što duže?
Sport se ne sastoji samo od tehnika i taktika već je pun principa i lekcija koje će djeca zaista trebati u životu.
Sport se može podijeliti u dvije faze: Prva je od tri do šest godina i djecu možemo zvati "mali sportaši". Tu treba sport učiniti zabavnim i djeci omogućiti hrpu malih izazova. U toj fazi djeca najčešće odustaju jer je roditeljima nezgodno voditi djecu na treninge. Također većina roditelja bi voljela da ima djeca na treningu dobiju što više discipline, pogotovo roditelji življe djece. To roditelji žele, ali to djeca ne trebaju u tolikoj mjeri i tu treba udovoljiti i roditelju i djetetu. Trening mora biti kreativan, poučan, šaljiv, a kroz to može biti discipliniran i da ima glavu i rep. Djeci treba kroz igru omogućiti učenje i kroz učenje omogućiti igru. U protivnom, kad dođe vrijeme da biraju žele li nastaviti sa sportom ili ne, djece će izabrati odustajanje. Ako im je trening bio zabavan, kreativan i poučan oni će tražiti još. Roditelji ponekad žure i žele da je sada pravo vrijeme za specijalizaciju u sportu, za sljedeću razinu ili strože treninge, ali tu treba vjerovati treneru, jer iako roditelj bolje zna svoje dijete, trener bolje poznaje sportski put.
Glavni izazov roditelja bi trebao biti pronaći klub u kojem ce djeci biti što zabavniji i poučniji trening, odnosno pronaći trenera koji će djeci na taj način prezentirati sport. Sjetite se kad ste vi bili dijete i kad su vam govorili da niste nešto dobro napravili, da ste mogli puno bolje. To prepustite treneru, Iako su možda vama to govorili, pokušajmo okrenuti stvari, vi budite promjena.
Djeca imaju dovoljno pritiska oko škole i drugih aktivnosti i onda ako još imaju pritisak i taj jedan sat na treningu, to je previše i nepotrebno. Pustimo da taj sat bude opuštajući za dijete, da se tu dijete osjeća dobro i da mu tu se ne govori stalno kako nešto krivo radi i na taj način pomognimo mu u izgradnji samopouzdanja. Ne trenirajte ga u klubu i ne trenirajte ga u autu na putu kuci jer idući trening neće poželjeti doći opet.
Druga su grupa djeca od 6 do 10 godina. Djeca su ogledalo roditelja. Kada roditelj gleda trening i kako neko dijete fino izgleda i fino izvodi tehniku, a onda pogleda svoje dijete i vidi kako skroz krivo izvodi zadatak, odmah se osjeća dužno za vrijeme treninga mu objasniti i popraviti ga. Trener ga je možda malo pustio da ga stalno ne ispravlja. Djeca u tim godinama žele i više nego inače da ste ponosni na njih. U svemu što rade žele vam se dokazati, a ako ih vi ispravljate umjesto trenera, kako bi se vi dobro osjećali, uzeli ste nenamjerno djetetu dobar osjećaj treniranja i tu riskiramo da dijete s vremenom kaže: „Meni se danas ne da ići na trening.“ Djeca vole da ih vi gledate kako treniraju, ali samo ako vi uživate gledajući, bez obzira rade ispravno ili ne. Svaki put kad se vi ubacujete za vrijeme treninga, poručujete i treneru da ne radi svoj posao i vašem djetetu da ne radi dobro čime se može prouzrokovati pad motivacije kod djeteta jer ono počinje povezivati sport s nečim čime razočarava vas koji ste mu sve. Što vam trenerski posao izgleda jednostavniji znači da je trener veći profesionalac, kad vam se učini da bi i vi to mogli, slobodno probajte pa ćete vidjeti da čitava znanost stoji iza toga.
Vi znate najbolje vaše dijete, ali mi znamo trenažni proces, vi imate 2 djece, a mi ih imamo stotine i moramo paziti da dolaze motivirani na svaki idući trening. I idući i idući. Ako dijete boli zub, nećete mu ga vi ići popravljati. Isto tako je i s treningom. Normalna stvar da ćete s vašim djetetom igrati nogomet i učiti ga, ali ono što ga je naučio trener ima svoju vrijednost. Simbioza između trenera i roditelja je bitna za djetetov razvoj i donosi najbolje rezultate, ne samo za djecu, već i za trenere i roditelje kojima je uz takvu podršku mnogo lakše.
