Ansambl Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu sinoć je premijerno izveo predstavu „Robi K. / Crvenkapa je mrtva“. Režiju potpisuje srpski redatelj Kokan Mladenović, a dramatizaciju je oblikovao s autorom dugovječne i mnogima omiljene kolumne, Viktorom Ivančićem te mladom dramaturginjom Karlom Leko. Naslovnu ulogu tumači Stipe Jelaska, njegove roditelje Petra Kovačić Botić i Goran Marković, dida Nenad Srdelić, a u ostalim su se ulogama našli Katarina Romac, Nikša Arčanin, Elvis Bošnjak, Mijo Jurišić, Donat Zeko, Stipe Radoja, Andrea Mladinić, Zdeslav Čotić, Tajana Jovanović, Anastasija Janovskaja i Monika Vuco Carev. Scenograf je Filip Triplat, izvrsnu kostimografiju osmislila je Aleksandra Pecić Mladenović, glazbu potpisuje Studio Bozon, oblikovatelj je svjetla Branimir Bokan, a tona Damir Punda.
U komentaru koji će nalikovati osvrtu, a ipak će, pošteno govoreći, biti samo jedan komentar, prvo ćemo se osvrnuti na pozitivne strane predstave, a bilo ih je mnogo. Estetska je razina predstave zavidna – kostimi izgledaju kao da su likovi izrezani iz novina ili stripa, s jako ocrtanim konturama i šavovima. Krojevi su fantastično prilagođeni individualnim osobitostima i djelovalo je kao da se glumci vrlo nesuptano kreću, a pritom izgledaju vrlo atraktivno. Osobito valja pohvaliti scenski pokret – scena učenika i učionici s učiteljicom Smiljom urnebesno je smiješna ne samo zbog Ivančićeva odličnog zapletanja novije hrvatske povijesti u bizaran koloplet koji bi TBF sažeo u „Čiji je ćaća bija ustaša, a čiji partizan“, nego i zbog sjajnih, duhovitih rješenja u pokretu. Od automatizma i robotizma do dječje nesputanosti i smotanosti, pokret je djelovao kao zlatna karika ionako sjajnog lanca.
Kolektivna je gluma bila na zavidnoj razini – ansambl je udovoljio zahtjevima u teškim, ali i pamtljivim scenama poput zborskog komentara o splitskom turizmu, učioničkih prepucavanja ili Robijeva utjerivanja slatkiša kroz vjerski fanatizam. Pojedinačno je također bilo briljantnih trenutaka – Katarina Romac u urnebesnoj interpretaciji nesmiljenog autoriteta učiteljica Smilje, intelektualno-flegmatični pristup Stipe Jelaske liku Robija K., komični duo Arčanin-Jurišić u glumljenju stereotipnih turista, Elvis Bošnjak u liku paranoičnog susjeda… Glumačke bi se sjajne minijature mogle nabrajati do sutra. Nimalo nije zaostajala ni funkcionalna scenografija, odlično oblikovanje rasvjete i zvuka, koji su doprinijeli ideji da Robi balansira između sna i jave, a i režija se, uz neke manjkavosti koje ćemo nabrojiti, ipak može podičiti mnogim izvrsnim trenucima – početak i završetak imaju istu fokalnu točku, grupne su scene studiozno osmišljene, estetika je ujednačena, dvosatna predstava ni u jednom trenutku nije dosadna. Dramaturgija je logična, tekstualni je predložak, bio „vaš đir“ ili ne, zanimljiv – dnevnički, neobičan, s neočekivanim pripovjedačem, polemičan, kritičan, često duhovit. Nakon svega, čitatelj se može zapitati – gdje je moglo poći po zlu? Svaka točka za sebe zvuči savršeno, kako se u cjelini može dogoditi išta vrijedno negativne kritike? Pa sve zvuči kao 10/10! U nastavku manje osvrt, više komentar pasioniranog gledatelja koji, za razliku od mnogih gostujućih redatelja, ima redoviti uvid u daske splitskog HNK-a.
Ovo nije „hit za sve“, s naglaskom na „sve“
„Robi K. / Crvenkapa je mrtva“ nakon premijerne će izvedbe vjerojatno imati publiku koja će u kazalište hitati zato što vole Robija K., a ne zato što je ovo nužno vrhunac umjetničke koncepcije koji se može ponuditi splitskom HNK-u. Objašnjavat ćemo korak po korak. Prva je zamka sam naslov. Nije mogla biti „Bilježnica Robija K.“ – ta je priča već viđena, u izbornoj noći 2019., u satiričkom kazalištu Kerempuh u režiji Marine Pejnović. Naravno, kazališta često znaju, čak i istovremeno, igrati iste naslove. Tada je bitno da onaj tko igra kasnije bude a) po mogućnosti bolji b) po mogućnosti drugačiji od prvoga. Ta se „drugačijost“ nije postigla na razini izbora i pripreme teksta – ali valjda se pokušalo barem naslovom – i nije prošlo. Nasilno uvedena „Crvenkapa“ (Nije mogla Pepeljuga? Neprikladna boja haljine?), koja bi tobože trebala predstavljati svijet dječje mašte u kojem dijete može spasiti junakinju izokrenute bajke, za predstavu je manje važna od dobrih dimnih efekata, ali to nije smetalo da je se stavi u naslov i siluje koncept koji nije vidljiv i metaforu iza koje stoji prazan označitelj.
Ivančićeve su se kolumne kroz lik pametnog i kritičarski nastrojenog devetogodišnjaka Robija K. obračunavale s mitomanijom. Ne bi bilo loše, osim omiljenih „recenzija“ kazališnih premijera koje ocjenjuju tko je u publici što odjenuo, pogledati je li predstava i sama gdjekad zagazila u mitomaniju. Mit broj 1 vjerojatno je da će ova predstava biti „hit za sve“. Zbilja neće. Ona je koherentna (osim neuspjele Crvenkapice), na trenutke vrlo duhovita (većinom zahvaljujući scenskom govoru i pokretu), estetski iznimno zanimljiva, glumački kvalitetna i organizacijski zahtjevna i ambiciozna. Pa ipak, ona nikad neće biti hit za sve. Njezina publika prije svega mora imati želudac za činjenicu da, kad se okljaštri ono malo mesa s njezina predloška, noseći tekst ostane psovka. Psovka, svakodnevni kazališni stilem, figura, kako hoćete – no stilem je u onom trenutku kad njezina upotreba predstavlja otklon od norme, manjinu, osjećaj kratkotrajne začuđenosti koji će vjerojatno rezultirati smijehom. Kad psovka postane poštapalica do te mjere da je teško detektirati rečenicu u kojoj netko nije kresnuo mater, susjeda ili Boga, njezin se humoristični potencijal naprosto pretvara u sredstvo maskiranja manjkavosti teksta.
Nadalje, publika bi, da ne generaliziram i ne bojim sirote pretplatnike bojom koja se sve nekako traljavo pokušava prikriti, a vrišti iz naslova, bezveznog plakata i svake pore teksta, trebala biti u najmanjem slučaju ideološki prozirna, mrtva, potpuno neopterećena pitanjem nacije, državnosti, pripadnosti, bez vjerskih osjećaja, destruktivno i defetistički nastrojena, nesklona konstruktivnosti i rješenjima, napaćena za zlatnim dobom koje se više neće vratiti. Povučemo li paralelu s larpurlartizmom, ta bi publika trebala njegovati sranjpursranjizam – izlijevanje fekalija na sve i svakoga, kritiku bez rješenja, društveno angažirano kazalište bez pravog angažmana.
Što ćemo s „fondom pseudoreligijskih kultova“ u predstavi?
Piše Ivančić u programskoj knjižici: „Dijete poput Robija K. ne razumije samorazumljivost nametnutih svetinja, pa onda ne uzima zdravo za gotovo ni fond pseudoreligijskih kultova – kao što su država, nacija, ''Domovinski rat'' (op. a. sic – s „američkim navodnicima“, ne znamo je li zato što knjižica nije lektorirana, ili zato što rat valjda nije „Domovinski“, ili možda čak nije „rat“?), nacionalna sigurnost… - oko kojih cijenjeno građanstvo starije dobi hoda oprezno kao po jajima.“ Idemo redom. U predstavi se (temeljenoj na tekstu, jasno) s „nametnutnim svetinjama“ mahom obračunavaju odrasli – roditelji koji traže, navlas isto kao u predstavi „Bilježnica Robija K.“ kazališta Kerempuh, „mjesto masovnog ratnog stradanja s dvije zvjezdice“ jer je izlet u Vukovar preskup, savjetuju mukte Loru, učiteljicu tretiraju kao retarda na dvije noge (ajde, to je možda bilo i proročki). Jer, citiram, „Serem se ja na takvu državu koja ti ne može ni oprat mozak o svom trošku“. Pa ne može – vidite da ni kazalište još nije besplatno! Aktualni je moment zapravo super – dva dana nakon obljetnice pada Vukovara, vjerojatno još jednog pseudoreligijskog kulta koji je stvoren da zločesto nervira progresivne hrvatske ili „s naših prostora“ redatelje.
Sve je novo u predstavi predstavljeno kao rušilačka snaga, crna mehanizacija kojom će sile zla, kao u Jesenjinovoj „Posljednji sam pjesnik sela“, pokušati pregaziti Robijeva djeda koji se kao okovani Prometej ne da od svojih maslina pred rušenje, pa i pod cijenu života. On će ginuti za svoje ideologije, pardon, ideale, i još će ih pritom predstaviti kao opću istinu, u predstavi temeljenoj na tekstu Viktora Ivančića koji se bavi „beskonačnim dvojbama protiv konačnih istina“. Nova je valjda i ta država, vjerojatno Hrvatska, čiji su građani, napose Splićani, beskrajno glupi i primitivni, u slobodno vrijeme vabe strane turiste, na karamboliranom engleskom s ruskim naglaskom pripremaju njihovu pljačku, zaviruju im u istospolne odnose, prijete oklagijama. Mesijanski je lik devetogodišnji Robi K., perjanica slobodne misli, dijete za koje susjedi kažu da prdi u liftovima, piša po otiračima za cipele, ruga se bolesnicima, maltretira svoj ulaz, huška te neinteligentne glupane na zivkanje, kako Elvis Bošnjak u glumljenju „cakavca“ Bezmalinovića sjajno interpretira, „cetnika iz Stanouprave“, da bi se na kraju u katarzi zaključilo da ti svi redom odrasli svi redom glupani puše priču o „brojevima na ćirilici“, a „četnici iz Stanouprave“ im, tako im treba kad su glupi, naplaćuju račune 25 eura više zbog „troškova prevođenja“.
Kad gradiš humor na Mesiji i Messiju
Kako je cijela država/nacija/regija/svemir glup(a), a samo je Robi pametan, u borbi s pseudoreligijskim kultom obračunali su se Robi i poduzetni prijatelji i s religijom. Kao najbolja metoda zastrašivanja sve glupe i neprogresivne dječice pokazao se vjerski plot twist, Robi i ministranti u epizodi „Gospe od drvarnice“. Na zidu ogroman mural pape Franje, Gospe, Isusa (Mesije) i Lionela Messija – jer kako drugačije graditi humor nego na homonimiji! Kako inovativno! Ono kad se nominativ Mesija i genitiv Messija rimuju! Evo, i sad se smijem! Kerempuh je inovaciju godine Gospodnje 2019., a u izvedbi za HNK Split 2023., gradio na pošalici o bogovskom biću Livaji, jučer se meštri inovacije dosjetiše „O Isusa na nebesu“ koji „daj-pomaže-bijelom-dresu“. Stipe Jelaska u Hajdukovu dresu (onako kako su kerempuhovci prije 4 godine i godine i pol u ovom istom HNK-u glumili hrvatske iseljenike – također u dresovima) glumi majku Božju koja na šatrovačkom latinskom koji završava s „emptis džepis“ uzima djeci slatkiše neodoljivo podsjeća na svoju, vidi vraga, istu ulogu Gospe u „Tako nam Bog pomogao“. Kapuljača je, notirajmo, bila drugačija jučer. Samo što je u Korbarovoj „Tako nam Bog pomogao“ satira zbilja bila fino ispolirana satira, a ne blatna invektiva.
„…oko kojih cijenjeno građanstvo starije dobi hoda oprezno kao po jajima.“ Evo, ima očito i neprogresivnih mladih koji hodaju oprezno kao po jajima, lišenih rafiniranog humora koji se gradi na beskrajnoj simplifikaciji, polemičnosti u kojoj protivnik ne može odgovoriti i izvedbenim rješenjima kakva su već stoput viđena. Robi K. za čiji je penisić na početku predstave vezan bijeli balon, devetogodišnjak koji će uoči desetog rođendana izbušiti balone da ne bi odrastao, toliko je inovativan da se pola reda prisjetilo 2022. i Cardosova „Labuđeg jezera“ gdje je Aaron Kok na pozornicu uletio s bijelim balonom. Dobro, jasno, Mladenović to ne može i ne mora znati. Domaći kazalištarci i naručitelji redatelja bi mogli i morali. Scena s monologom učiteljice Smilje i njezinim „Za dom“ (pa razred viče „Spremni“) opet je ista kao i kod kerempuhovaca, neki su od nas slobodno mogli i statirati da se HNK ne muči s potragom za statistima tjedan dana prije izvedbe, a ukazanje Gospe od drvarnice nije ni za usporedbu s monologom Majke Božje u „Tako nam Bog pomogao“. Ako ćemo i pretpostaviti da satira kreće iz istoga polja uređivača Ferala, cijenjenih novinara i pisaca, ipak valja primijetiti da je redateljev potpis taj koji predstavu čini duhovitom društvenom kritikom ili salonskoljevičarskom pljuvačinom.
Je li jugonostalgija službena nostalgija u HNK-u Split?
Na tragu svojih ostarjelih razmišljanja građanke ne toliko starije dobi koja hoda kao po jajima, ali i s iskustvom gledatelja koji ne propušta gotovo nijednu predstavu u splitskom HNK-u, sad se već, kao Robi K., pitam – je li jugonostalgija jedina nostalgija koja je propisana predstavama splitskog HNK-a? I ako da, kako će se raditi razlike između uspješnih jugonostalgičarskih predstava i onih neuspješnih? Rekao mi je jednom jedan bivši član uprave, kojega pozdravljam i cijenim njegovu iskrenost, da nas ne treba toliko biti briga kakva je kvaliteta predstave sve dok su redovi za karte do Gospe od Zdravlja. Pa da sad netko kaže da su i redovi za besplatni sladoled nekidan bili toliki, bio bi bezobrazan. Jedan mi je glumac tijekom intervjua rekao da je ansambl splitske Drame Ferrari – i da nije red da Ferrari stoji neiskorišten, u garaži. Apsolutno se slažem. Isto tako nije dobro da se Ferrari vozi po stranputicama, predstavama nedostojnima školske priredbe, kakva je primjerice bila „Slučaj Madamoisele Dupin“, a bogme bi bilo dobro vidjeti dokad će taj iznimno talentiran ansambl morati jahati po nostalgiji za 80-ima ili vaditi tekstove iz istog autorskog bazena. Prošlo je jedanput, dvaput, treba li i deseti put? Zar publika neće početi uspoređivati koja je od tih tematski ili ideološki identičnih predstava hit, a koja shit? Naigrali su se „U malu je uša đava“ i preplavili nostalgijom za prošlim vremenima, vidjelo vodstvo da to prolazi, u Smojinoj godini došao i Smoje s „Tihom noći“ – i to je dočekano s oduševljenjem. Satiričku oštricu Predraga Lucića odlično se iskombiniralo s antičkim Aristofanovim svevremenskim političkim kritikama u LizistRATi u režiji Paola Magellija, a u Korbarovoj je režiji izvedena predstava „Tako nam Bog pomogao“ prema Dežulovićevim motivima. Karempuhov je „Robi K.“ na gostovanju popunio dvije izvedbe, sad i ovaj domaći, „Robi-se-vraća-kući“ mora popuniti sve ikad! Pa sve i da nije ništa inovativniji od tog starog, neka je nekome možda i slabiji, nekome težak za želudac, on ima svoj cilj! A cilju su redovi za karte do Gospe od Zdravlja! Nije HNK Split jedno od onih kazališta koje ima tematsko planiranje, ali tema se počela razlučivati, čak i među različitim upravama. Pronašla se niša, špranca, model. A taj model nije za svakoga i neće odgajati šaroliku publiku. Igra ono što prodaje. Nekad kvaliteta, a nekad skandal. Pa je Drama, Ferrari, počela rovati po brdskim cestama. Vozi jer je to odličan Ferrari, ali ne vozi u uvjetima koje je zaslužio.
Ni šok više nije šok – kad je stoput prežvakan i viđen
Deja vu nije nešto što održava ili diže razinu teatra. Na kratke staze možda funkcionira – ogroman je broj onih koji su došli jer su „znali“ što očekuju – a zapravo su samo znali ideološku pozadinu teksta o Robiju K. O kazališnoj kvaliteti znaju malo ili ništa, znaju tek da se na premijeru treba doći u odijelu i, ako te tko što pita o nadolazećim izborima, kako je samo Robi rekao u predstavi, „Mahati rukama i baliti nešto“. Balilo se o i po premijeru i u Kerempuhovoj verziji, pljucnulo se jučer i po uhićenom bivšem ministru Berošu, pokazujući da kazalište voli jahati na aktualnom trenutku, do sljedećih izvedbi možda padne još koji ministar pa da se puk veseli. Brzo će izbori, krajnje je vrijeme da političari koji su do jučer mislili da je ta žuta zgrada produžetak autobusne stanice počnu pohoditi kazalište! Ako i ne padne novi ministar, uvijek je tu mogućnost da se negdje uvale Messi i Livaja, naškraba kakav pop-art friendly progresivni mural Gospe i Isusa from the hood iz drvarnice, izlije kanta govana na sve sadašnje, kvarno i primitivno, plačući pritom za prošlim pastoralnim vremenima o kojima je cvetalo cveće u svim našim preduzećima.
Robi K. se, eto, vratio kući. Neke je od srca nasmijao, nekima je djelomično pogodio obzor očekivanja, neke je zgrozio. Predstava Ansambla koji još nema službenog voditelja nije imala tu „sreću“ kao Operin „I pagliacci“ ili Baletova „Snježna kraljica“ – nije se mogla svidjeti baš svima ni imati potencijal zadovoljavanja i odgoja svih generacija, strujanja, boja. Vjerojatno joj to nije ni cilj. Ali bitno da „spli'sko dite“ nije ostalo, Bože mi oprosti, zagrebački projekt s pošalicama o Livaji. I Split svog konja za trku ima, a ima definitivno i ovaca.
