Slavljenje pobjede u kojoj si toliko nadmoćan da ti svi konkurenti moraju zbrojiti glasove da bi stali u istu rečenicu s tobom vjerojatno je neobično. Jednako kao što je neobično kad snimiš pjesmu koja nije bila namijenjena Dori i koja je, nakon 24 odabrane, među kojima je bio i recitativ HRT-ovih suradnika s nula bodova žirija, bila tek prva rezerva. Vjerojatno je neobično kad se na kladionicama penješ s trećeg na drugo mjesto Eurosonga i već vidiš da će ti neke zemlje velike petorke dati nulu (i večeras su ti je dale) jer si im konkurencija.
Mnogi će reći – preozbiljan uvod za tako neozbiljan show kao što je Dora, festival kiča i lakih nota koji većinom volimo napucavati kao kantu, zaboravivši da nosi slavno i dično ime hrvatske skladateljice Dore Pejačević. Euforija je donekle oprostiva kad se uzme u obzir da smo zemlja koja ja na Eurosong slala Darije Kinzer, glazbenim divama uvaljivala pjesmuljke s krilima, nebom, ljubavi, svjetionicima i ostalim toposima hrvatske patetike kakvi se ne uspiju dobaciti ni do domaće napaćene publike, slali smo pjevače upitne kvalitete u lijepim dizajnerskim haljinama, s utreniranim guzičicama, poslali smo jednom i Jacquesa koji je podvojio ličnost da netko konačno otpjeva pjesmu u istom tonalitetu u kojem je počeo, poslali smo, nebesima hvala, i Let 3 da jednom napravimo show pa nek ga voda nosi! Ove godine, providnošću nebesa ili šestim čulom koje ima Zsa Zsa, priliku dobiva mladić kojemu komentatori lijepe žanr „pastirskog metala“, simpatičan čovjek jasne vizije, s dobrim timom koji je jednostavnu, nepretencioznu pjesmu snažnog zvuka i odličnog vizuala izveo s mnogo stila. U usporedbi s njim spominje se finski eurosongovski doprvak, fantastični reper i pjevač Käärijä i karizmatični pobjednici Måneskin – kao da je to uvreda, a ne kompliment! To je taj koji je bio prva zamjena za 24 pjesme prije sebe.
Matrica koja svira kad pjesma nestane
I sad valjda treba držati fige da momak koji se, dok se ovo piše, penje s trećeg na drugo mjesto europskih kladionica (koje, voljeli ih ili ne – rijetko griješe) ne pobijedi na Eurosongu – da HRT slučajno ne bi dopala organizacija. Osim što su hrvatski profesionalci cijepljeni od dobrog ukusa, što su pokazali ne prepoznavši Lasagnin talent u samoj prijavi na natjecanje, produkcija Dore u mnogočemu je dotaknula dno. Polufinalne su večeri Dore zvukovno djelovale kao oni rođendani na koje zadnji koji dolazi dovuče kineske zvučnike i mikrofon na žicu koji svijetle u bojama. Bilo je tu svega – od matrice koja svira kad pjesma nestane, preko voditeljice koja kasni na proglašenje, izvođača koji u finalu dvaput (!) ne izlazi na vrijeme pa prijenos uživo samo stoji, a mi lupamo televizore i provjeravamo signal, Duška Ćurlića koji osupnuto animira publiku da plješće dok se nešto u live prijenosu (osim ruganja cijele Europe) ne dogodi, ozvučenja od kojeg je gore samo pjevanje solidnog broja kandidata.
A kandidati? Od šljokastih katastrofa koje glume eurosongovsku Dami Im iz 2016. ili superinovativno navlače masku s draguljima (NE!) plesača Albanke Kejsi Tole iz 2009. preko onih čiji pokušaji vokalnih bravura na visinama zvuče kao porod blizanaca na dripu – bilo je baš svega. Jasno, pošteno je reći da pogotovo neiskusnijima među njima tragedija HRT-ova ozvučenja nikako nije išla u prilog, pa ipak su pjevači među njima, napose Damir Kedžo, Vinko Ćemeraš, Alen Đuras pa i Baby Lasagna – zvučali kako dolikuje pjevačkom natjecanju. U vremenu društvenih mreža osvanule su i snimke iz publike, vidi vraga, boljega zvuka od službenih, na kojima ni taj udaljeni Lasagnin mikrofon i tobože slabašniji glas od očekivanog nisu zvučali loše, naprotiv.
Nakon Dore
Konačni je poredak na kraju logičan – pobijedio je najkompletniji nastup, pjevač koji se u svom fahu snalazi odlično, ima karizmu, tekst pjesme koji nije priglup, ima poruku, čitava njegova „priča“ – ima priču. Je li Kedžo, nesuđeni natjecatelj Eurosonga, vjerojatno i najbolji vokal u onoj dvorani? Nesumnjivo. Samo što na Doru dolazi sa žalopojkama kakve su prolazile dok je Željko Joksimović žario i palio Europom. Alen Đuras došao je s pamtljivim pjesmuljkom koji je tehnički sjajno izveo (jer pametno nije zagrizao prevelik zalogaj), samo što je melos i ples Sakisa Rouvasa također već staromodan. Vinko je još jedan u nizu odličnih vokala s dozlaboga dosadnom pjesmom, a Marcela je nakratko bljesnula s pjesmom koja zvuči eurosongovski, ali opet je za nijansu „već viđenija“ od ostalih. Let 3 je Let 3 – politički nekorektan nastup koji se može čitati na metaforičkoj osi, analizirati kao rat protiv nepravde i korupcije ili naprosto bravurozno sprdanje s bilo kakvim ozbiljnim oblikom natjecanja – svejedno je. Oni i kraljica Severina napravili su show, kao i onomad sa zamijenjenim ulogama u spotu „Moje štikle“.
Neka je tu bila i Severina, da Dora primiriše barem jednu pravu zvijezdu, i da se neki od kandidata sa svojim jadnim šalama o pridržavanju jaja razotkriju ne samo kao polupjevači, nego i kao poluljudi. U svemu je tome Lasagna, skromni izblajhani tekstopisac i pjevač koji je živio svoj smjer prije i bez Dore, a živjet će i poslije neovisno o ovom festivalu bizarnosti i slučajnog spektakla, postao primjer veličine. Nije se nabacivao blatom na žiri koji ga je tako krasno pogrešno sortirao (a mogao je, možda i morao), nije izmišljao dubiozne filozofske priče oko svog umjetničkog imena i catchy pjesmi o odlascima, napunio je pozornicu miljetićima i mačkama i osvojio publiku nastupom pobjednika. Ne treba popiti veliku pamet da pomislimo da HRT a) u žiriju ima idiote b) sabotira Doru i Eurosong svojim neznanjem i nesposobnošću. Jer on se za dlaku nije plasirao ni na takvu Doru – na kojoj se mrdaju kamere na stativima, zvuk je kao na podrumskim partyjima, produkcija uvredljiva, dobar dio kandidata ozbiljno glazbeno potkapacitiran, a u svojim komentarima i duhovno neinteligentan. Zaista, jadna li nam majka pobijedi li. Bolje da odmah razmišljamo koji stadion omogućuje bolje uvjete od HRT-a.