Otkad radim u školi, nismo se baš mnogo puta kao zbornica uspjeli dogovoriti oko team buildinga, zajedničkog druženja, izleta. Nije da nismo pokušavali – jednostavno bi u takvom kolektivu, velikom, šarolikom i sklonom nošenju posla kući uvijek iskrsnule neke bitnije stvari. 25.11. prije četiri godine nikome nije iskrsnulo ništa. U zoru smo se ukrcali u autobus za Zagreb i krenuli na prosvjed „Hrvatska mora bolje“ u 12:05. Najavljivan je kao prosvjed „za bolje obrazovanje, za dostojanstvo struke, za bolju Hrvatsku“. Prvi sam put vidjela starije kolege kako donose markere i ispisuju parole. Čuli smo se s kolegama iz naše sestrinske gimnazije s kojom dijelimo zgradu (sad bih se možda našalila da dijelimo i klimatizacijske uređaje, ali osjetljiva je to tema pa ću je, sretna što je u Splitu konačno dovoljno zahladilo da se po podrumima ne rušimo na 35 stupnjeva, a ljubav nas dosljedno grije, ovu temu ostaviti za neki drugi put). Imali smo zavidnu kolekciju transparenata. „Dočekali Godota – kad će koeficijent?“, „2+2+2 – reka san ne može“, „Znate li ovo pročitati? Zahvalite učiteljima!“, „Vlado, bolje herojski ustuknuti nego kukavički pobijediti. Grunf“.
„Ne bih se ponižavao pet godina na fakultetu za ovaj jad od plaće“
Početak štrajka obilježio je to što smo učenicima objasnili razliku između osnovice i koeficijenta. Hrabriji među nama usporedili su ih s drugim europskim zemljama. Objasnili smo što je povećanje koeficijenta složenosti poslova, ukazali na reformske ideje oko kojih ćemo lomiti koplja, zube, kičme, neki se ni danas neće uspjeti iskobeljati iz nereda koji je nepopravljivo narušio naš obrazovni sustav. Vratimo se na taj čuveni koeficijent – djeca nisu morala biti veliki matematičari da nas počnu sažalijevati. Jedan mi je učenik, danas uspješan mladi radnik u privatnom sektoru, rekao „Ne bih se ponižavao pet godina na fakultetu za ovaj jad od plaće“. Već su tada uvjeti u našem gradu bili takvi da ogroman dio radnika naprosto – životari. A sve je gore.
Učenici su prve dane štrajka i izostanka nastave dočekali s odobravanjem (tko ih može kriviti?). Na kraju krajeva, oni su nam, na čast i ponos, probijali uši svojim prosvjedima Fridays for future i ekološkim pokretima kojima su pokušavali ukazati na neodgovoran i neodrživ odnos prema prirodi. Međutim, kako su dani odmicali, također logično, i njihovo se oduševljenje našom borbom za svoja prava pretvorilo u strah, posebno među maturantima. Kad ćemo se vratiti? Hoćemo li se uopće vratiti? Stignemo li se spremiti za državnu maturu? Kakve posljedice na njihovo obrazovanje ima ovakav naš potez?
Sreća je htjela da sam u to vrijeme radila u zbilja zrelim, odgovornim i razumnim razredima. Svoje su strahove otvoreno verbalizirali komunikacijom koja, iako nije bilo nastave, nije zamrla. Dok smo još bili okruženi zidovima učionica, rekla sam im da to moramo učiniti i zbog njih. Zbog ogromne većine onih koji će, usprkos našim upozorenjima, otići gdje ih srce vuče – u humanističke, suficitarne i često potpuno „neisplative“ znanosti, sutra će kucati i na vrata naše škole, a kad vide što ih čeka, kad uzmu u ruke popis svojih zaduženja, satnicu, godišnje izvedbene kurikule, školski kurikul, raspored razredničkih zaduženja (koji se ne da ni isprintati – jer ide u plus beskonačno), kad shvate da se Orwell nije zafrkavao i da će Big Brother pratiti baš svaki njihov potez, kad vide da moraju odvagivati svaku riječ i postupak, i to za platnu listu koju sam im onomad bez pardona prepričala – zanijemjet će.
Neskuhani ručkovi, neoprana odjeća i neostvarene roditeljsko-društvene želje koje čekaju na red
Zanijemjet će su jer su shvatili. Jer nisu bili dio onih fejzbučkih ratnika koji nikad ne vide dalje od svoga nosa, koji potpuno udaljeni od sustava koji ne razumiju i čijim dijelom nikad nisu bili o tom sustavu imaju najglasnije mišljenje. Koji redovito nepošteno uspoređuju uvjete, dat ćemo njihovu metaforu bez primisli o omalovažavanju ičijeg zanimanja – „blagajnice“ koja „crnči od zore do sumraka“ i „šjor učitelja koji dođe u 8, ode u 12 i cijeli dan planduje doma“, kao da su se blagajnica i učitelj cijeli život školovali za struku onoga drugoga, računajući na uvjete, radne zadatke i plaću onoga drugoga… Bezobzirne floskule o učiteljskom radnom vremenu teško je i dijeliti, od bajke o tri mjeseca godišnjeg odmora, do činjenice da učitelji većinom nemaju adekvatan prostor za dva krucijalna dijela svoga rada – pripremu nastave i vrednovanje provjera, pa sa sobom taj posao, u nedostatku iole dostojanstvena kvazikabineta, nose doma i provode sate i sate kontemplirajući nad sobom, sutrašnjom nastavom i provjerama znanja koje se gomilaju kao i neskuhani ručkovi, neoprana odjeća i neostvarene roditeljsko-društvene želje koje čekaju na red. A kurikuli su neumoljivi.
Sjetila sam se, sjedeći u autobusu za Zagreb pored moje drage kolegice, profesorice engleskog i talijanskog (koja nije bila te sreće da se zaposli na neodređeno pa i danas ide po zamjenama, čak i nestručnima), kako me neposredno prije prve državne mature koju sam trebala pisati za koji mjesec moja profesorica latinskoga, koji ću pet godina poslije diplomirati, nekoliko stanica od trga prema kojem se vozimo upozorila da se ne vraćam u „ovo“. Nisam pritom znala misli li na grad, školu ili u struku. Mislila je na nastavnički smjer. Kao i moja profesorica hrvatskog, u kojoj su se nakon rezultata mature miješali ponos i muka, i moja profesorica povijesti koja također nije mogla glumiti oduševljenje rezultatom kad je znala u što se vraćam. Ja, nadobudna gimnazijalka, nešto kasnije nadobudna mlada kolegica, koja misli da nema ljepšeg posla od ulaska u učionicu, 20-ak znatiželjnih očiju i čarolije u svjetovima pisaca i tekstova koje nosim pod rukom. U jednom se nisam prevarila – te najdraže znatiželjne oči učenika i dalje imaju sjaj. Ali trudim se, bilo licemjerno ili ne, malo ih glasnije upozoravati kako će profesorski sjaj gasnuti pod čizmom onih koji bi trebali raditi za naše interese.
Popušili smo priču o reformi jer smo znali da bi reforma dobro došla. Imala je svijetlih trenutaka – neke smo ideje naprosto morali modernizirati i primijeniti, pojačati informatičke vještine, približiti se djeci, kroz autonomiju u izboru obrade nekih sadržaja osmisliti bolju, šareniju, pamtljiviju priču. Brzo smo shvatili da smo, ipak, i ovaj put ispali pijuni pod potezima ljudi koji su davno bili u učionici, koji će dobrano omastiti brk honorarima dok mi radimo ex privata diligentia, dok skupljamo neke kretenske virtualne značke za uspješno izvršene zadatke, kao što smo nekad (ali bez pritisaka, prijetnja i svojevoljno) skupljali sličice ili virtualne Pokemone. Dok smo šutjeli i bivali ovce koje ne viču niti „be“, Vlada je povećala plaće svim javnim službama – osim naše. Fućkaš sektor koji bar jedan svoj dio ne pljune posred face! Naša su djeca, i ona školska i ona privatna, to znala kad smo krenuli u prvi cirkularni štrajk. Nakratko skinuli ovčju vunu i uzgojili onaj organ otpora – znate koji. Onda smo napali i frontalnim štrajkom. Prolazili odvratno tihim hodnicima škole i planirali što dalje. Bez smijeha naših učenika, bez sitnih, glupavih zadirkivanja pred WC-om, bez upozorenja da pokriju bubrege, bez svih onih sitnih anegdota koje, uz to što nekoga poučavaš nečemu važnom, daje nemjerljivu ljepotu ovom zanimanju.
Pljunuti na naše dostojanstvo
Kod Lučkog sam se sjetila kako sam im poprilično nelijepo rekla da se ne šale s onom gadnom ispraznicom da je obrazovanje poziv. „Volim svoj posao i vas više nego što možete zamisliti, ali poziv mi ne plaća podstanarstvo ni račune“, rekla sam trpajući zadaćnice u raspucanu torbu, trčeći na jednu novinarsku konferenciju, svoj honorarni posao – to je plaćalo račune, profesorska platna lista naprosto nije pokrivala troškove na Azurn… pardon, u Splitu. Djeca su shvatila. Oni nekako uvijek brže shvate od političara. Valjda zato što su dobronamjerni. To me držalo dok smo se tiskali u koloni od 40 000 ljudi. Koloni kakvu sam dotad vidjela samo u najvećoj hrvatskoj navijačkoj skupini. 25.11.2019. bilo nam je nevjerojatno toplo oko srca. Djelovalo je kao da se ne možemo raspasti i kao da više nikad nitko neće reći da smo se slučajno okupili na Trgu bana Jelačića, čekajući tramvaj. Nismo mogli znati da će u budućnosti sindikati svojim bijednim istupima, čast rijetkim iznimkama, pljunuti na naše dostojanstvo. Da će se oko svake nepravilnosti u radu učitelja (a ima ih – kao i u svakom zanimanju, ali ne baš za svakodnevnu hajku i linč!) stvarati sage i nabacivanje blatom. Da će svaka mrvica koju nam vladajući bace pod noge, kao krdu stoke, biti dio onoga „Što bi blagajnica dala da im je njihova plaća“.
Nije nam žao što smo pokušali. Žao nam je što svaki put kad se sindikati izjašnjavaju, tobože u naše ime, ispadnemo idioti. Što u nastavničkim grupama koje broje na desetke tisuća članova uvijek debelo preteže NE, a onda nakraju ipak ispadne da je netko, u svoje ili u naše ime, zaokružio dovoljno DA da ispadne – može, veliki gazdo, daj još koju mrvicu, nema veze ako me usput poprskaš blatom. Oink oink! U ovoj je državi i laiku (a ne profesoru matematike kojih, ako su pametni, za koju godinu u ovoj branši s ovim uvjetima neće biti) vidljivo da matematika ne štima. Od onih medijskih kalkulatora koji izbacuju rezultate plaća kao da smo menadžeri i šeici, a svakog 9. u mjesecu kao zadnji bijednici na društvenim mrežama odbrojavamo „kad će“, pa do činjenice da rast cijena nije pratio rast plaća ni do razine da se našalimo. Kad neki nadobudni učenik dođe s idejom da bi nas slijedio u našoj „plemenitoj misiji“ ili „pozivu“ bivanja profesorom, red je da čak i humanisti kažu – sinko, ako ti je plaća rasla, recimo, 10%, inflacija je na papiru 30%, no porast cijena namirnica koje kupuješ u trgovini 50%, a stanovi u ovom kvartu u kojem je naša škola skuplji su negdje i do 100% - nije dobro i pronađi plan B ako možeš.
I sve ćeš to reći dok svoj posao i učenike i dalje voliš najviše na svijetu. Ali danas sam, na ovaj znakoviti datum, vidjela kako je jedan vrijedni profesor napisao da je svoje najbolje godine dao obrazovnom sustavu te da će po odlasku u mirovinu priložiti fotografiju što je taj sustav napravio od njega. Jer, šamarali nas metaforom o blagajnici ili ne – mi smo obrazovali djecu, a sustav nam je, citirat ću njegov sjajan zaključak, „eutanazirao nadu“. Sretan nam dar za djecu i božićnica koju će mnogi naši kolege koji su nam obrazovali djecu ulupati u mjesečne račune i nešto bogatiji blagdanski stol. Sretan nam koeficijent dostojanstva i Hrvatska – zemlja znanja!
