„Kurvine zlostare, s kijem ti se 'e sastala! / Useru hasase! Ter što će hasasi?“
„U vodi sam našao Mariju Cardonu, daktilografkinju koja je nekad radila u našem uredu i koju sam tada želio. A i ona mene, čini mi se. Ali je uskoro otišla od nas pa nismo stigli ništa učiniti. Pomogao sam joj da se popne na bovu, i usput sam joj očešao rukom grudi. (…) Navečer je Marie bila već sve zaboravila. Film je na mahove bio smiješan, a zapravo vrlo glup. Ona je pritisnula nogu uz moju. Milovao sam joj grudi. Potkraj filma sam je zagrlio, ali nespretno. Kad smo izišli, pošla je sa mnom u moj stan.“
„Oh, kako ja mrzim sada babu! Da se probudi, ubio bih je valjda i po drugi put!“
„Imam ja svoju Vivijanu (»svoju«!), a ti se... I grudi su joj dvije pogače sa sitnim malinama u sredini... (…) Ležala je u prostranom bračnom krevetu s rukama ispod glave, grudi otkrivenih do bludne granice, rafinirano. Smiješila mu se smiješkom »dođi«. On se baci na nju, onako, odjeven...“
„Filip je u ono vrijeme čitao Zolinu »Nanu«, slikao akvarele, pio prve čaše piva s gađenjem i bljuvao od pete cigarete, i taj mali dečko, koji je igrajući šah i nogomet bio s jedne strane sklon još najnaivnijem podjetinjenju, a s druge rastrgan između najbjesomučnijih poroka, osjetio je iznenada u svome krilu debelu, mokru, znojavu, usijanu Karolininu stražnjicu.“
Ako mislite da su pred vama ulomci kakva kriminalističko-erotskog uratka koji se odlikuje nasiljem, prljavštinom i vulgarizmima, varate se. Svaki će vam profesor hrvatskoga jezika vrlo lako i brzo otkriti da se radi o ovogodišnjim ili prošlogodišnjim obveznim djelima za cjelovito čitanje, takozvanim „obveznim lektirama“, kratkotrajnom strahu i trepetu maturanata koji se pripremaju za ispite i eseje. Ovi koji viču „Kurvin zlostare“ i komentiraju da poseru hasase (noćnu stražu) mladići su iz „Novele od Stanca“, pokladne komedijice našeg najpoznatijeg dramatičara Marina Držića. Prosječan će vam drugaš reći da je kontekst očit, momci raspravljaju o odlascima prostitutki, prije nego što će cijelo djelo maltretirati naivna starca Stanca. Ovaj grudni fetišist nakon njega budući je ubojica Mersault, tvorevina francusko-alžirskog nobelovca Alberta Camusja. Mladić koji je trećinu knjige planirao ubojstvo pa na kraju traljavo sjekirom prosuo mozak babi lihvarki i još jednoj usputnoj babi Rodion je Raskoljnikov u „Zločinu i kazni“ Fjodora Dostojevskog. Opisi putenih dama, da ne kažemo fatalnih žena, pripadaju Marinkovićevu „Kiklopu“. Dječačić čija je najživlja uspomena na djetinjstvo debela stražnjica pivničarke Karoline na njegovoj zdjelici Krležin je Filip Latinovicz.
Đavliji je taj kontekst!
Kad se ovo ovako sagleda, kako neki naši politički eksperti običavaju, bez cjelovita čitanja, književnopovijesna konteksta, konteksta općenito, a i upliva kritičkog ili bilo kakva mišljenja – lako bi moglo ispasti da se djeca na satu Hrvatskoga uče nasilju, pornografiji i vulgarnosti. Kvaka je u tome što takve umotvorevine rijetko ispadaju iz dječjih glava. Cenzure, zabrane, pozivi na djelovanja, uništavanja, spaljivanja i slično, posvjedočit će tome mnogobrojni komentari koje smo za afere „nepoćudna lektira“ revno bilježili, obično su modus operandi ili političara koji u predizbornoj godini slijedom vlastite nebitnosti pokušavaju skupiti koji redak i minutu u medijima, ili fejzbučkih ratnika koji iza iskrivljenih fotografija i pravopisa odbjegla osnovnoškolca kriju ideje poput zabranjivanja, premlaćivanja ili ubijanja još živućih hrvatskih nepoćudnih pisaca, nešto malo stranaca, ali Murakami je većinom u Japanu pa pretpostavimo da je siguran.
Tih dana kad su županijski vijećnici Domovinskog pokreta uputili u proceduru zaključak o davanju preporuke školama u Splitsko-dalmatinskoj županiji da ne koriste radne materijale koji „propagiraju seksualne ideologije u školama“ bilo je, osim komentara da takvi autori zaslužuju „umrit u najgorim mukama“, nešto dobronamjerne čeljadi koja je vijećnicima pokušala objasniti nekoliko stvari. Prvo, da su citati koje navode izvađeni iz konteksta (eda se koji antologijski hrvatski pisac pročitao, shvatilo bi se da neke od tih knjiga propagiraju sve suprotno navedenom u linču – borbu protiv emocionalne toksičnosti, nasilja, zločina). Drugo, da ta djela nisu lektirni naslovi. Treće, kad ih je netko upozorio da nisu lektirni naslovi pa su se počeli razbacivati nazivom „izborne lektire“, da je i taj „popis“ koji je onomad kolao obična playlista podložna izmjenama – a ni tu ove ekipe nema. Treće, da „izborno djelo“ može biti bilo koji književni ili neknjiževni tekst, od „Ježeve kućice“ do brošure za sastavljanje perilice rublja. Četvrto, da postoji dokument koji se zove Nacionalni kurikulum, koji se dalje grana na predmetne, a onda svaki nastavnik svake hrvatske škole, pa tako i onih sirotica u Splitsko-dalmatinskoj županiji, negdje do kraja rujna skrušeno sastavi svoj Godišnji izvedbeni kurikul u koji unese i djela za cjelovito čitanje, i željene izborne naslove, i ishode čije ostvarenje naposljetku očekuje. Kad neki dobronamjerni političar zakuca na vrata tih ustanova, oprezno da ne otpadne žbuka ili komad dizalice, neka će ljubazna osoba zvana ravnatelj(ica), pedagog(ica) ili netko drugi iz stručne službe s puno ponosa donijeti veliki fascikl s hrpom divnih GIK-ova, a uz to i Školski kurikul.
Za lomaču spremni!
Zalomi li se da takav pohod obavite u rujnu, možda će dobronamjerna političara pogoditi baš divna manifestacija, Tjedan zabranjenih knjiga. Tada će književni kritičar u nastajanju vjerojatno čuti da je Alisa u Zemlji čudesa zabranjivana zbog narkofilskog podteksta i pedofilije, da se danska mala sirena bez dredloksa ubila zbog nesretne ljubavi, da je maloljetna „nimfica“ Lolita ušla u vezu s majčinim partnerom, da su Orwellu političari radili o glavi zbog ismijavanja totalitarnih režima, da je Flaubertu policija zakucala na vrata zbog „kvarenja francuske mladeži“ klasikom realizma, „Gospođom Bovary“, da je, naposljetku, neki zabrinuti američki roditelj ishodovao zabranu „Greške u našim zvijezdama“ jer zašto bi djeca čitala o raku i smrti. Knjiga za spaljivanje da ti srce poželi!
Ako pak putnika-namjernika pogodi listopad ili studeni, tada se tek čitaju posebne vrste gadarija. Naime, Mjesec je hrvatske knjige. Suvremeni hrvatski književnici izmile iz svojih rupa i bivaju silno dosadni sa svojim Zoom-gostovanjima, književnim susretima uživo, radionicama čitanja, okruglim stolovima. Rade sve ono što bi političari trebali – putuju, gostuju, govore o kulturnim navikama današnjih mladih, pokušavaju utjecati na razvoj čitateljske publike. Koji snobovi! Ta je praksa posebno sporna jer nekad čak i besplatno, dobro znajući da se u 21. stoljeću u Hrvatskoj od svoje književnosti obogatiti neće, duhovne hrane radi ostave koji naslov kao donaciju školskim knjižnicama i – voila! Eto ga! Potkornjak, virus, parazit! Neko će neoprezno dijete posegnuti za hrvatskim autorom i onda će opet kakav siroti Fred Waterford ili Guy Montag (znam, puno tražim – inkvizitori, to su vam likovi „Sluškinjine priče“ i „Fahrenheita 451“ – potonjeg ima i u čitankama, plamenobacač na sunce!) primijetiti da bi takve grozne sadržaje pod svaku cijenu trebalo ukloniti. Ljudi koji čitaju obično o nečemu i misle, ti koji misle nekad i kritički misle, a kritički misliti i podržavati potkapacitirane lažljivce nije dobra kombinacija.
Kaže u RTL-ovu prilogu u to ratno vrijeme predsjednik kluba zastupnika Domovinskog pokreta: „Ovo radim prvenstveno zbog djece, ali i zbor prava roditelja, da znaju što je moguće da im dođe djeci u ruke.“ I sad mi jadni dozlaboga napeti čekamo ŠTO? ŠTO?! Eksploziv? Kokain? Boca gazirane kiseline?! Reci, Predsjedniče svoga kluba, spasi narod svoj!
Pita ga nato novinar RTL-a: „Kad ste shvatili da postoje takve nepoćudne knjige, jeste li ih pročitali?“
Zabrinuti predsjednički čitatelj poentira u stilu Ilije Sivonjića koji je nekad u povijesti uspio štopati, umjesto zakucati loptu na gol-liniji.
„Ja sam gledao jedan presjek… Tu se radi o zloupotrebi školstva radi ovih ideoloških ciljeva. Nije mi bilo potrebno pročitati cijelu knjigu.“
Distopijski kraj s nasumično izvađenim citatima
'Ajde, tu ga razumijem, možda nije ni meni potrebno pisati ovaj članak, nakon kojega postoji sitna, ali objektivna mogućnost da netko od ove poćudne ekipe posegne za Držićem, Marinkovićem ili Krležom, onim što naša jadna ugnjetavana djeca zovu „Djelima za cjelovito čitanje“, i pročitaju cijelu knjigu. Spomenuti trojac barem ima sreće što je, za razliku od Murakamija, Kristiana Novaka, Zorana Ferića ili Olje Savičević – mrtav. Jer ovi živeći nelektirni pisci koji svoju publiku traže nepopularnom metodom – kvalitetnim pisanjem – imaju ozbiljan problem s vremenom u koje žive. Dok mnoge škole vape za modernizacijom koju bi političari zbilja mogli potegnuti, primjerice za klimatizacijskim uređajima, stabilnom internetskom vezom, zvučnicima, pametnim pločama, toplom vodom, hranjivijim obrocima, djeca će se morati zadovoljiti time da pojedinci Ministarstvu šalju dopise o nepoćudnim lektirama, a da na ravnateljskim stolovima ni iz čega sviću preporuke, da ne kažemo prijetnje, što se (ne) smije čitati u školama. Kad pogledate biografije tih novokomponiranih književnih teoretičara i kritičara, zaključak je da bi kroatisti i komparatisti pod hitno trebali početi bildati, boksati, influensati, množiti i dijeliti, baviti se turizmom ili naprosto čitati nasumične citate koje im je netko povadio. Jer relevantne osobe koja tu razumije što je Nacionalni kurikulum, Godišnji izvedbeni program, djelo za cjelovito čitanje ili takozvana „izborna“ lektira naprosto – nema. Posljedica udaraca u glavu ili cjeloživotnog nečitanja – teško je reći.
I za kraj, dva nasumično izvađena citata, potpuno izvan konteksta.
„Uvijek se bojiš nepoznatoga. Sigurno se sjećaš onoga dječaka iz svojeg razreda koji je bio izuzetno 'bistar', koji je uvijek recitirao i odgovarao na pitanja dok su ostali sjedili kao toliki olovni idoli i mrzili ga. I niste li upravo tog dječaka izabrali za mlaćenje i mučenje nakon nastave? Naravno da jeste. Svi moramo biti slični. Nisu svi rođeni slobodni i jednaki, kao što kaže Ustav, nego su svi stvoreni jednaki. (…) Knjiga je nabijeni pištolj u susjednoj kući. Spali je.“
„Što je opasno u rukama mase“, rekao je, možda ironično, a možda i ne, „sigurno je u rukama onih čije su pobude…“
„Čiste“, rekla sam.
