Onako sa strane, poprilično isključen iz zbivanja s društvene scene, ipak mi se teško oteti dojmu kako polako ali sigurno klizimo prema još većoj kaljuži nego je ova u kojoj se trenutno koprcamo. Ne želim niti je neophodno u ovaj kratki osvrt uvlačiti aktualna predizborna prepucavanja, koja uz svu retoričko - psovačku raskoš imaju i funkciju odvraćanja pozornosti s krucijalnih društvenih i socijalnih problema nacije.
O čemu se radi?
Nikada, koliko me sjećanje služi, još od Domovinskog rata naovamo nismo imali ovoliku provalu, eksploziju i erupciju svih oblika nasilja i zlostavljanja, od stadionskih, uličnih, vršnjačkih do obiteljskih, pa i bizarnih prema psima i "udomaćenim" vukovima, o čemu se nedavno izvještavalo.
Koji i kakvi su uzroci ovoj negativnoj društvenoj pojavi, ostaje u domeni nagađanja ili svačijeg subjektivnog mišljenja. Struka; sociolozi, socijalni psiholozi, politolozi i ostali relevantni stručnjaci za ovu temu - šute. Uglavnom.
U našem hrvatskom slučaju neprimjenjiva i neprihvatljiva je kineska poslovica kako je šutnja zlato. Naprotiv.
Intelektualci, poglavito zbog svoga društvenog statusa i etičkim imperativom zadane potrebe javnog istupanja i djelovanja su dužni pregovarati o svim relevantnim pitanjima za naciju, pa i o ovim društvenim, evidentno, poremećajima.
Istraumatizirano društvo
Naravno, da su oni koji vode javne poslove najodgovorniji za stanje u društvu, no vidimo da je nekima od njih, pogotovo sada, važnije kakav će ostaviti dojam na ciljanu publiku ili naškrabati kakav Facebook status, nego se suočiti s poraznom činjenicom da nam istraumatizirano društvo klizi prema posvemašnjoj destrukciji.
Ili da se poigram s naslovom, ne bi da su i oni i svi mi skupa na nečemu, pa na stvarnost gledamo s povećom i iskrivljenom dioptrijom. Šalu na stranu.
Ako se nešto brzo i sustavno ne poduzme, povratak u normalu bit će bolan i dugotrajan.