Stabilno vrijeme u dosadašnjem tijelu siječnja povećalo je interes za planinarenjem i boravkom u prirodi diljem Dalmacije. Osobito omiljeno planinarsko odredište Splićana, ali i mnogih drugih je planina Mosor.
Planina Mosor ime je dobila iz složenice ilirskih riječi "mol" (brdo) i "sor" (izvor), što u slobodnom prijevodu znači brdo-izvor. Planinarski dom Umberto Girometta, zvjezdarnica Mosor, lugarnica ili vrhovi Vickov Stup, Ljubljan ili Veliki Kabal među najpopularnijim su lokacijama na Mosoru.
Ipak željni zahtjevnijeg planinarenja na Mosoru vjerojatno će posegnuti za najvišim vrhom istočnog dijela Mosora - Kozikom ili, kako ga u narodu zovu, Svetim Jurom. Svetom Juri, zaštitniku Poljica, posvećena je kapelica na vrhu gdje se svake godine prve nedjelje u srpnju služi misa. Kapelica je temeljito obnovljena 2002. godine.
Kako do Kozika?
Autobusna linija 28 vozi do dubravskog zaseoka Čotići, odakle se kreće na ovu vrlo atraktivnu ali i zahtjevnu planinarsku dionicu. Makadamom po relativnoj zaravni prijeđe se nešto više od kilometra. Dvije su moguće staze prema Koziku. Prva i znatno lakša je preko Tople Pole, a druga preko Studenca. Studenac je uvijek živi mosorski izvor s desne strane makadama, a staza za Kozik ide preko livade, lijevo od makadama. Staza je zahtjevna jer se u kratko vrijeme mora savladati velika visinska razlika. Studena je na 523 metra nadmorske visine, a Kozika je visok 1319 metara.
Velik dio staze čini sipar, stoga je pri planinarenju potreban izniman oprez, a gornji dio staze čini planinski greben pa se na pojedinim lokacijama planinari "na sve četiri", zbog sigurnosti.
Posljednjih godinu dana staza je nanovo markirana pa veće opasnosti da skrenete sa staze nema.
Savršen pogled
S vrha se pruža veličanstven pogled na sve strane svijeta, pa će mnogi planinari reći da ovaj vrhu pruža ne samo najbolji pogled s Mosora, nego je jedan od najboljih u Dalmaciji. Sa zapadne strane pruža se pogled na mosorski greben sa svim istaknutim vrhovima, s južne strane vide se svi srednjodalmatinski otoci, a vide se i Pelješac i Korčula. Na sjeveru pogled puca na Zagoru i planine južne BiH, a na istoku kanjon Cetine i njeno ušće u Omišu. Sva "muka" teške staze, brzo se zaboravi kada se doživi veličanstvenost pogleda s ove lokacije.
Ukupna duljina ove staze je 3 i pol kilometra, a staza je na ljestvici od 1 do 5 klasificirana kao jako teška (4/5). Prosječni utrošak energije iznosi gotovo 5.000 kalorija.
Puno života u tako malo vode
Na zanimljiv prizor naišli smo vraćajući se planinarskom stazom s Kozika prema dubravkom makadamu. U donjem dijelu spomenute staze nalazi se lokva žive vode koja ne presuši niti u ljetnim mjesecima. Nemalo smo se iznenadili koliko je života u ovoj lokvi. Uz slatkovodne račiće, unutra je bilo puno ličinaka tulara, ali i nekoliko mladih daždevnjaka.
Tulari (Trichoptera) red su malenih do srednje velikih kukaca koje karakteriziraju graditeljske sposobnosti ličinki. Poznato i opisano je oko 8 000 vrsta, raspoređenih u 43 porodice. Rasprostranjeni su gotovo svuda gdje ima kopnenih voda.
Odrasli kukci dlakava krila za vrijeme mirovanja drže prislonjena nad zatkom poput krova. Stražnja krila su im kraća od prednjih. Uzdužna rebra na krilima su umjereno razgranjena a poprečnih je malo. Dugačka nitasta ticala se sastoje od mnogo jednakih članaka.
Ličinke tulara najviše borave u vodama. Većinom se hrane biljkama, ali neke su i grabežljive. Donjousnim žlijezdama stvaraju izlučevine kojim grade tuljce u koje upredu različite stvari koje nađu na dnu: slamčice, grančice, prazne puževe kućice i dr. Neke ličinke naprave od niti mreže koje pričvrste između vodenih biljaka i kamenja, a služe im za hvatanje hrane. U tuljcima se ličinke zakukulje u slobodne kukuljice koje ispužu iz tuljca prije nego se razvije odrasli kukac.
U Hrvatskoj žive porodice: vodeni moljci (Phryganeidae), Philopotamidae, Hydropsichidae, Polycentropidae, Rhyacophilidae, Leptoceridae i dr.