Sjedimo u kafiću pored splitskog HNK-a s cijenjenim kazališnim redateljem Krešimirom Dolenčićem. Bliži se premijera sjajne Verdijeve opere Simon Boccanegra, mobitel stalno zvoni, naš sugovornik malo na hrvatskom pa malo na talijanskom strpljivo moli suradnike da ga nazovu kasnije. Šušur oko premijere već se osjeća u zraku oko kazališta. U kafiću mu se nasumično obraćaju prolaznici, on se zapričava kao da se poznaju sto godina i poziva ih da obavezno dođu na izvedbe Splitskog ljeta. Primjećujemo da je po svojoj otvorenosti i temperamentu teški Splićanin, a on iskreno odgovara: „Večeras je proba i ljude zanima što radimo, bilo bi mi drago da i vi dođete. Otvorene su probe moj modus operandi. Uvijek kažem studentima – otvorite se ljudima. To je naša buduća publika, to vam je kruh, to su oni zbog kojih radimo ovaj posao.“ Upoznajte Krešimira Dolenčića.
.png)
Završili ste klasičnu gimnaziju i srednju glazbenu školu. Je li Vas ova potonja usmjerila u toliku ljubav prema operi?
Glazbena me škola jako usmjerila prema glazbi. Usprkos pubertetu i paralelnom školovanju, uspio sam završiti klavir. Tri sam godine života proveo na sendvičima, trčeći iz jedne smjene u drugu i skoro ne odlazeći doma. Imao sam divne profesore u glazbenoj školi i malo je nedostajalo da odem na glazbenu akademiju. Izostao je ključan trenutak, kad sam s orkestrom trebao svirati koncert Christiana Bacha, nisam pretjerano vježbao pa ga je profesorica dala drugoj učenici – i njoj je očito bilo suđeno jer je i danas u toj struci.
Mnogo mi je značilo živjeti uronjen u glazbu, slušati 9. simfoniju cijeli jedan semestar, rasti uz umjetnost. Kad danas kao redatelj radim opere, radim ih na jedan jedini mogući način i uopće ne razumijem da može postojati drugi – uvijek prvo čitam note. Partitura je početak svega. Mislim da je važnije čitati note nego libreto. Ponekad su pauza, crescendo ili tempo ono što priča priču umjesto teksta. Glazbeni je jezik rječitiji od verbalnog. Kod Mozarta, primjerice, glazba ne samo da prati radnju tonalitetom, tempom, pauzama – on u nekom metasvijetu duboko dramatizira događaj. Osjećaj je kao da ti je netko u tri tona nešto šapnuo na uho – volim te čarobne trenutke. Zvuk je prevažan na pozornici, čak i tišina – i ona uvijek nešto govori. Postavio sam preko 50 opera i najviše me veseli uzeti note i upisivati komentare. Pogorelić je veliki genijalac naše glazbe, a na koncertu uvijek ima note – ne zato da ih čita, zna on te koncerte napamet, ali svirajući prolazi kroz svoje komentare, to je ključno u stvaralačkom procesu – ono naše što smo mi upisali u već postojeće djelo.
Koji su Vaši omiljeni skladatelji?
Mozart s kojim sam počeo, on je bio moja prva opera. Volim i Monteverdija. I veliki sam fan 20. stoljeća. Nisam od onih koji će odmah na prvu reći – Verdi i Puccini. Puccini je, recimo, kao knjiga snimanja – pratiš tu glazbu jer mora biti točno takva, napisana je kao glazba za film, bez odmaka. Bez njega ne bi bilo današnje filmske glazbe, svi uzimaju nešto njegovo. Ali ja više volim nešto svježe, suvremeno, ili drugačije – barok, kroz koncept čudne slobode. To je bilo vrijeme kad se kultura nije odvajala od ostatka života. Rubens, Galileo i Monteverdi živjeli su u isto vrijeme. Biti slikar, astronom, glazbenik ili dobar bravar – bila je ista priča, bez oštrih rezova među strukama. Michelangelo je radio po narudžbi! Drugačije se nije moglo živjeti. Ljudi su kroz sliku vidjeli poeziju, kroz glazbu su čitali sliku – sve je bilo povezano, duboko humanistički. Shakespeare je pisao za Globe Theatre i izvodio dramu na sajmeni dan, dramu za koju mi danas mislimo da trebaš biti ne znam kako pametan da je iščitaš, a njima je „Hamlet“ bio veselje za nepismene.
Koliko danas držimo do umjetnosti?
Umjetnost danas mnogo slabije pada na plodno tlo. U staroj bi Grčkoj stajao rat kad su se održavale kazališne predstave. Kroz tragedije bogova ljudi su spoznavali svoje probleme. A danas kulturu gledamo kao nešto što, eto, malo „raduckamo“ u slobodno vrijeme i nazivamo umjetnike uhljebima. Sve što ne možeš pojesti ni staviti u džep današnjim ljudima – nije proizvod. Doduše, nije baš svugdje tako. U Hrvatskoj je posebno loše. Koje je zadnje kazalište koje se u Zagrebu izgradilo da bi bilo u funkciji kazališta? HNK. 1895. Drugo su sve prenamijenjene dvorane. A Brno radi četvrtu veliku dvoranu, o Budimpešti i primjerice Sloveniji da ne govorim, cvate im i nezavisna scena, ulažu u kulturu… I onda se ne možete ne zapitati – zašto bi moja djeca ostala ovdje? U obrazovanju i kulturi samo se reže, a bez ta dva faktora nema ničega. Kakve demografske politike? Da bi ljudi htjeli ostati, prvo trebaju shvaćati – dakle biti obrazovani. Jesmo li mi samo pršut, kamen, more, tambure, lijepe žene? Pa se ponašamo kao da će kulturu i sveučilišta podizati i u to ulagati netko drugi. Zato sam užasno ljut, pesimističan, nervozan i zavidan Austriji, Slovačkoj… Svaka njihova izgradnja planira kulturni sadržaj. Novi Zagreb ima 300 000 stanovnika i jednu malu dvoranu, kino u shopping centru i jedan bazen.
Iz prve ruke možete posvjedočiti o razlikama u odnosu prema kulturi jer ste radili u inozemstvu, primjerice u SAD-u i Aziji. Je li to za Vas bio određen kulturološki šok?
S jedne je strane bitan faktor uvijek isti, a to su ljudi – u koje god kazalište dođeš, uvijek si doma. Među svojima, dobrodošao i sretan. Ponešto je drugačija tehnologija, običaji, zanat, točnost, preciznost, ali karakteri su kolega slični, topli. Neke zemlje imaju veliko, golemo tržište, primjerice Njemačka ili SAD, zbog toga moraju imati strašnu širinu u obrazovanju i razvoju talenata. Predavao sam na glazbenoj akademiji u Houstonu, oni imaju predmete poput opere, mjuzikla, baleta, jazza – rade za ogromno područje gdje je velika konkurencija, a ne znaš od čega ćeš se kruha najesti. Estonija me oduševila vrijednim radom i pametnim strategijama. Isti mi je osjećaj bio u Omanu, samo skromnost i rad. Filozofija „moj je djed jahao na devi i jeo što bi ulovio – možda će i moja djeca morati“ nešto je što nama nedostaje. Skromni su, divni prema ženama, majka je svetinja, obitelj je važna… Baš lijepa zemlja. Ondje sam 2010. radio otvaranje Azijskih igara na pijesku, sa 107 ljudi iz Hrvatske i još 300-400 iz cijele Azije.
Kad smo već kod velikih brojeva, u Pekingu ste postavili Verdijevu „Aidu“ s nejvjerojatnih 2800 ljudi na pozornici. Kakvo je to bilo iskustvo?
To je spektakl, ali ne patim od brojeva. Snađeš se, radiš u zemlji koja je naviknuta na golema događanja i grandiozne opere. Na stadionu je bilo 55 000 ljudi na svakoj predstavi, ali to je u Pekingu sasvim normalno. Meni je bilo vrlo zabavno i zanimljivo.
Predavali ste na više sveučilišta, i danas ste izvanredni profesor na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Kako doživljavate svoj rad sa studentima?
Predavao sam na Rice University u Houstonu i londonskom Trinity College of Music, i to pjevačima na zadnjim godinama. Radili smo moju najdražu operu koju ću, nadam se, postaviti i u Splitu, „Razgovori karmelićanki“. Obožavam raditi s mladim ljudima. Studenti tek kreću u svoj umjetnički život, a profesorski je posao zapravo moj poziv. Čak bih rekao da je moj rad sa studentima u ovom trenutku u rang ljestvici važnosti odmah iza obitelji, a iza studenata su sve ostale predstave i projekti.
Spomenuli ste da Vam je najdraža opera „Razgovori karmelićanki“. Je li to možda dijelom i zbog prijateljstva s bivšom glumicom Editom Majić čiji je životni i duhovni put završio baš u redu karmelićanki?
„Razgovori karmelićanki“ i moje prijateljstvo s Editom Majić slučajno su se povezali, ako slučajnosti postoje. ’92. sam u Saloni radio predstavu „San Ivanjske noći“, još je uvijek jedna od mojih najdražih. Edita je igrala malu vilu i bila je divna, eterična, prekrasno je pjevala. Ja sam bio direktor Gavelle i doveo sam je u Zagreb. Ona je djevojka s Brda, znate kakva su bila Brda 90-ih, trebalo joj je pomoći, a bila je beskrajno talentirana. Opera o kojoj govorimo napisana prema istinitom događaju. Za vrijeme Francuske revolucije postojao je jedan samostan karmelićanki, koje su zatvoreni red osnovan od Terezije Avilske. Usmjerene su skromnosti i molitvi. Njihova je osnivačica bila velika intelektualka, a karmelićanke trn u oku svima oko sebe. Kad su im naredili da se odreknu vjere ili će ih giljotinirati, one nisu mogle vjerovati da ih je zapala tolika radost da će umrijeti za svoju vjeru i ideale. Dok su ih vodili na stratište, pjevale su. Čule su se samo one i tišina inače tisuća ljudi u bučnome mnoštvu. U operi se svako malo čuje giljotina i jedan glas manje, a onda se gase i instrumenti u orkestru. Sad razumijete zašto mi je to najdraža opera, a naravno da uvijek pomislim i na predivnu, posebnu Editu koja u toj svojoj dobroti i čistoći kao da nije s ovoga svijeta.
Smatrate li da dovoljno ulažemo u razvoj publike?
Ne. Publiku odgajaš, ne možeš je natjerati. I to je dugačak proces. Mi smo prošli dugi proces neodgoja publike, nažalost. Slovenija je prva u Europi po posjećivanju kulturnih događaja s oko 27% stanovništva koje redovito sudjeluje u kulturi, i Švicarska je tu negdje. Osim toga, Slovenija nije neka sportska velesila, ali trude se i iznimno ulažu u sveučilišni sport, što je također bitan faktor razvoja zemlje. Odgajaju svoje stanovništvo u kulturi i sportu. A mi se bavimo idolima koji zarađuju milijune i mislimo da je to sportska strategija. Hrvatska broji oko 10% ljudi koji žele ići na bilo kakve kulturne priredbe i to je strašno malo. Osim toga, publika nam je stara. Što kad bake prestanu voditi djecu na „Orašara“, a mladi ljudi odu? Kako ćemo raditi kulturni proizvod, po čijoj mjeri? Ako su neobrazovani, njihova su kulturna mjera cajke…
Mislite li da će operna premijera ovoga splitskog ljeta, Simon Boccanegra, biti naslov atraktivan publici različitih generacija?
Vjerujem da hoće. Predivna je to glazba, neobičan Verdi, more se provlači kao osnovni motiv, ali sadržaj je vrlo kompliciran. Veliki je izazov što na Peristilu nemamo gdje staviti titlove, vidjet ćete kako smo tomu pokušali doskočiti. Mjesto je radnje Genova, 14. stoljeće, Simon Boccanegra je čak i povijesna ličnost, prikazat će se njegova osobna muka i tragedija, pa političke prilike toga doba, ratovi, gvelfi, gibelini… Taj bivši gusar pokušao je biti reformator, izmiriti se s Venecijom, na njega su stalno pokušavali atentate, s obiju strana, a htio je – mir. Verdiju je on bio simbol Risorgimenta, preporoda. On u opere uvijek stavi nešto što simbolizira Italiju, Verdi je bio veliki poklonik Garibaldija, djela su mu uvijek metafora, kao kod nas Mila Gojsalić. Mislim da će publika uživati u intrigama, dubokim emocijama, obiteljskim jadima poput traganja za izgubljenom kćeri, u dubinskoj boli zbog neostvarene ljubavi… Ovo je opera natopljena emocijama, a sjajni umjetnici koji na njoj rade sigurno će znati doprijeti do srca publike.
Smatrate li da umjetnost liječi?
Apsolutno. Kad puštaš Mozarta, biljka brže i sretnije raste. Slušati Mozarta je dobiti terapiju, wellness. Imam još jedan primjer od kojeg se uvijek naježim, vezan je za rad u Engleskoj. Jedne je večeri na nastup došao orkestar iz Hackneya, najgoreg londonskog kvarta koji je svojedobno izbjegavala čak i policija. Ondje je jedan entuzijast osnovao orkestar u kojem su svirala djeca od 5 do možda 13-14 godina. Svi su njihovi roditelji redom bili ili u zatvoru ili mrtvi, strašne priče. Ti su mališani, njih 70-ak, nastupali u prevelikim odijelima, izgledali pomalo bizarno, i bilo je falševa i nespretnosti, ali ja nikad ljepšeg Mozarta nisam čuo – jer to je bila njihova karta u drugačiji svijet, njihov izlaz iz tame.
Jeste li zadovoljni svojim umjetničkim radom?
Jesam. Negdje sam bio izvrstan ravnatelj, voditelj, redatelj, ali negdje nisam bio dobar i shvatio sam da treba odustati na vrijeme. Ponekad zamisliš idealne uvjete i sebe u najboljem izdanju, a stvari se ne poklope, to je život, treba nastaviti dalje. Tu i tamo me i prevelika emotivnost koštala. Osim toga, vođenje je kazališta jako zahtjevan posao, moraš svim tim ljudima biti mama i tata. Danas u takvoj poziciji ne bih stigao raditi predstave i bojim se da bih vrlo brzo dobio infarkt od tolikoga stresa, vjerujem da razumijete. Na kraju krajeva, kad dobijete svoju obitelj, prioriteti se moraju posložiti tako da uvijek na prvo mjesto isplivaju oni koji su najvažniji. Ja radim sa svojom ženom, zajedno smo napravili 27 predstava, djeca su nam divna, dvoje studira, najmlađi je sin osnovnoškolac, ali trudimo se zadržati svoje obiteljske rituale i običaje i odgojiti ih u dobre ljude.
Za kraj, što biste istaknuli kao glavne pokretače umjetničkog stvaranja?
Ljubav i podršku obitelji, vjeru u umjetnost, u samoga sebe i posao koji radiš.
