Antička je drama često znala odvaliti neočekivan šamar političkim i društvenim anomalijama svoga vremena. Starogrčki pisac Aristofan bio je jedan od majstora zanata koji se osobito uspješno obračunavao s demagogijom, lažnim moralom i šovinizmom. Njegova „Lizistrata“, iako se od umjetnika očekivalo da se ne bave politikom, itekako kritizira bezumnost Peloponeskog rata (i ratova općenito) te propituje poziciju žene u društvu. Supruga, majka i po potrebi kurva u njegovoj je vizuri nešto više – mater familias i netko tko svojom dosjetljivošću može zaustaviti bezumnost rata. Kad se tomu pridodaju dramatični Homerovi prikazi ratnih stradanja, Lucićeva srčana antiratna poezija i Matišićev ironični i britki dramski prizor „General“, može se reći da je ovaj neobični kvartet u odličnoj adaptaciji Željke Udovičić Pleština sjajno oslikao povijest ljudske gluposti kroz tisućljeća ratovanja i dinamiku moći između muškaraca i žena.
Redatelj Paolo Magelli nakon više od 20 godina vratio se u Split, s vrlo aktualnom temom kroz dramatičan presjek zbivanja od antičke Grčke do ratova današnjice. I sasvim je jasno zašto je ansambl stalno isticao bogatstvo rada s cijenjenim redateljem (uz umjetničku koordinatoricu Marinu Vujčić i asistenticu Anastasiju Jankovsku) – „LizistRATa“ je mogla proći i kao klasična tragedija o sukobu Sparte i Atene, ali ona je odjevena u novo ruho, sjajno skrojeno – glavna je junakinja svojevrsna pionirka ženskih prava, ali nije klasična knjiška feministkinja, kao ni njezine pratiteljice. One pregovaraju, razgovaraju, tračaju, plešu, psuju, bivaju ljubomorne, teško se odriču užitaka poput seksa, nedostaju im muževi – riječju, žene su od krvi i mesa. Lizistratin (Petra Kovačić Botić) prijedlog da muževima uskrate spolne odnose da bi ih prisilile na prekid rata isprva nailazi na zgražanje svih okupljenih, što je genijalni ansambl spektakularno prenio na pozornici.
„LizistRATa“ je od početka premrežena simbolima i metaforama. Svatko će od nas iščitati drugačiji kôd, ali jedno je sigurno – u ovoj predstavi ništa nije slučajno. Projekcije na zidinama Kaštilca počinju mirno, gotovo pacifistički – zibanjem mora. Vrlo će brzo iz prizora s antičkih vaza i slavoluka postati jasno da se mirno ljuljuškanje pretvara u razulareni rat, vodu će zamijeniti požar, a statične, u povijesti zarobljene likove ratnika živuće ženske heroine – video glumica koje prikazuju novu generaciju otpora – žene koje će na sebi svojstven način zaratiti da rata ne bude. Uz mantru „nećete nas ni jebati ni zajebavati“ ženski dio ansambla (Nives Ivanković, Monika Vuco Carev, Katarina Romac, Anastasija Jankovska, Andrea Mladinić, Ana Marija Veselčić) baca rukavicu muškarcima, tobožnjim velikim ratnicima (Marjan Nejašmić Banić, Zdeslav Čotić, Luka Čerjan i Stipe Radoja). U nizu vrlo duhovitih replika gdje žene negoduju jer im ratuju i muževi i ljubavnici, u jednom trenutku gotovo presijecaju odlučnu Lizistratu riječima „Ne mogu se oprostiti od jebanja, neka radije traje rat“ ili „Radije u vatru nego bez kurca“. Smrtna ozbiljnost izgovaranja tih riječi kod Nives Ivanković i Katarine Romac samo pojačava komični efekt, ali i pitanje koje se u povijesti redovito zaobilazi – čija je ratna žrtva? Jesu li žrtve samo udovi i ljudski životi ili i prilagodba uvjetima u kojima više životariš nego živiš, lišen blizine voljenih, lišen svih malih užitaka koji život čine podnošljivim?
Dolazak Profesionalki (Andrea Mladinić i Ana Marija Veselčić) donosi i sjajne scene ljubomore, obračuna, čupanja, ali i ženske vještine dogovora za viši cilj. Uslijedio je samo jedan u nizu tipičnih „magellijevskih“ trenutaka u pomaknutim projekcijama (kolektivne ženske scene, ples, grožđe – simbol opajanja i opijanja), uz savršeno komponiranu glazbu Ivanke Mazurkijević i Damira Martinovića Mrle i oblikovanje tona Tomislava Luetića. Ludi beat svrsishodno se pretvorio u dramatične duboke gudače koji signaliziraju katastrofu, a cijela je glazbena podloga ispresijecana zvukom metaka (koji se nadograđuju kao motiv i u glumačkom izgovoru). Najbolji su glumački duel odradili Petra Kovačić Botić u naslovnoj ulozi i Stipe Radoja sa zadatkom utjelovljivanja tipičnog ignorantskog šovinista (jednako je uvjerljiv bio i Luka Čerjan) koji pokušava zaustaviti ženski prodor jer, afektirajući objašnjava, „Što žene znaju o upravljanju“. Lizistrata ističe da je upravljanje kućom ženski posao, a on joj se izruguje riječima „Ovo nije kuća, ovo je rat“. Sjajan trenutak ironije – žene shvaćaju financijsku problematiku rata („Oni troše naš novac!“), a na kraju krajeva, ekonomija polazi od grčke riječi οἶκος (kuća). Kad žene shvate da je snaga u njihovim rukama (odnosno skupljenim nogama), hijerarhija se moći potpuno mijenja – ako su muškarci dotad i upravljali ratom, na ženama je da upravljaju mirom. Četiri nadmena junaka postaju četiri urnebesna šepavca, predmet sprdnje koji je toliko površan da bi, osim za herojsku čast domovine, poginuo za miris gaćica (antologijska scena predigre Nives Ivanković i Zdeslava Čotića).
Cijeli ansambl (osim što uloge nisu mogle biti bolje pogođene, a odigrane su na maksimumu snage, želje i uvjerljivosti) zaslužuje goleme pohvale za savršenu dikciju i nevjerojatnu ekspresivnost u uvjetima koji su daleko od bajnih (vjetar, kiša, otvoren prostor slabe akustike), kolektivne su govorene dionice uvježbane do savršenstva i djeluju kao moderna verzija antičkih semikorova, a i scenski je pokret fascinantan, od senzualno-divljačkih plesnih točaka ženskog dijela ansambla, do sasvim idiotskog, nejunačkog hoda ratnika u muškom dijelu, gdje se publika morala grohotom smijati čak i kad je tekst bio duboka groteska. Meštrovićev je Kaštilac izazovan prostor gdje scenografski „dobivate“ utoliko što se kamen i stupovi uklapaju u sve koncepte od antičkih do renesansnih, ali trebalo je provesti i izazovne ideje poput mikrofona i pokretnoga klavira, kao i uklopiti odlično osmišljen video (Ivan Marušić Klif) i oblikovanje svjetla (Srđan Barbarić) u kompletnu funkcionalnu, ali nenametljivu scenografiju (Miljenko Sekulić). U tom su duhu pametno izabrani i kostimi (Marita Ćopo), svi u crnoj boji, ali krojevima savršeno prikladni za uloge (slobodna i emancipirana Lizistrata s visokim prorezom na haljini, ugledna Korinćanka s pretjerano elegantnom haljinom i šeširom, ratoborna Spartanka u kombinezonu – jedina u hlačama!).
Završni je dio predstave golem glumački izazov koji sa sobom može povući neslaganja u interpretaciji i dojmu publike. Matišićev dramski prizor „General“ fantastičan je dijalog ratnog heroja i predsjednice države u kojoj veteran predaje poklonjeni pištolj bivšeg predsjednika jer „Već dulje vrijeme razmišljam da se ubijem, a znate kakvi su novinari, ispalo bi da sam se namjerno ubio tim pištoljem.“ Ulomak je pretopljen sjajnim referencama na lažni moral, herojstvo, stvarne borbe malih ljudi, pun je pametna humora, ali i peckava ismijavanja priglupih političkih manevara koji rastaču državu do te mjere da bi bilo bolje da je nema. Problem je u repetitivnosti prizora. Prvi je u ulozi generala nastupio Marjan Nejašmić Banić, majstor scenskog govora, glumac za kojega kao da je pisana ta uloga. Nakon njega isti predložak donosi Zdeslav Čotić koji ga mora iznijeti drugačije (afektiranije, emotivnije, djetinjastije, uz Petru Kovačić Botić koja nastupa kao mati-država, nužno na rubu parodije), a nakon svega slijedi i cijeli muški kolektiv – opet s istim tekstom. Ponavljanje jest majka znanja, ali već je na drugom moglo nastati zasićenje. Jasno je da je tema takva da bismo mogli ponavljati do 2023. ili 3023., budale bi i dalje ratovale, ali u dramskoj je strukturi taj moment možda ponešto prerazvučen. To nikako ne umanjuje sjajan opći dojam.
Nenadmašni Lucićevi stihovi iz „Dužne pjesme“ (Špekulanti, mešetari,/Mjeničari i novčari,/Bankari i kamatari,/Rizničari i govnari,/Sretni što vas dotakao/Rukom pohlepe kralj Mida,/Čitav svijet vam u džep stao,/Ali strah vam gaće kida) na samom kraju umataju ovu predstavu u blještavi papir pametne provokacije i vrhunac zdrave kritike – kad je država naopaka, a država je majka, u kojem trenutku možeš, kao Lizistrata, predsjednica ili netko treći, glasom spektakularne Petre Kovačić Botić reći „Mama, odjebi“?
