Sinoć je u splitskom HNK-u premijerno prikazana predstava „Mačka na vrućem limenom krovu“ u režiji mladog srpskog redatelja Juga Đorđevića. Tekst Tennesseeja Williamsa, nagrađivan, ali istovremeno strahovito osporavan i cenzuriran, u prvi plan stavlja duboko uzdrmanu obitelj američkog Juga 50-ih godina prošloga stoljeća. Njegovi likovi tijekom rođendanske zabave Tate Pollitta otkrivaju svoje teške karaktere, kapitalističko gramzivo nasljeđe, emotivne i seksualne disfunkcije i posvemašnje nesnalaženje u situaciji u kojoj bi humanost trebala nadvladati sebičnost. Zavada dva brata i njihovih supruga oko imanja koje će ostati za ocem narasla je u mnogo širu priču o pohlepi i licemjerju. Nijedna od šest nominacija kultnog filma s Elizabeth Taylor i Paulom Newmanom nije oplođena Oscarom, vjerojatno zbog kontroverznih tema za ono doba, ali zato je drama nagrađena Pulitzerovom nagradom.
Prijevod teksta potpisuje Ivo Juriša, a adaptaciju i dramaturgiju Tijana Grumić. Scenografkinja je Andreja Rondović, kostimografkinja Velimirka Damjanović, skladateljica Nevena Glušica, scenski pokret potpisuje Anja Ostojić, oblikovanje svjetla Srđan Barbarić, a oblikovanje tona Josip Vinko Lozić. Williamsove likove tumačili su Katarina Romac, Goran Marković, Trpimir Jurkić, Tajana Jovanović, Nikša Arčanin, Monika Vuco Carev, Stipe Jelaska, Elvis Bošnjak, Filip Luka Gospić, Dea Maria Računica, Mia Bujan i Zdravko Vukelić.
Na samom ćemo početku razriješiti sve moguće dileme oko vlastite interpretacije: gluma je bila izvanredna, estetika je bila rubna, režija je ostavila mnogo prostora za napredak. Ulazak u predstavu bio je osmišljen tako da je otvorio mnogo upitnika, ali ne u prostoru propitivanja dramskih mogućnosti, nego doslovno mnogo „zašto“ na koja će biti teško odgovoriti protuargumentom. U radnju nas uvode sluge, kod Williamsa načelno nebitni, bezglasni likovi, samo njihovo postojanje tek je naznaka američke klasne podjele. Kazališna su svjetla na početku upaljena, možda da bi se ostvario dojam sudjelovanja publike – bolje bi bilo da nisu, s obzirom na estetiku pozornice, odnosno njezin izostanak, pogotovo u kombinaciji s izgledom kazališnog interijera. Sluge mumljaju melodiju koja će se periodično ponavljati kroz čitav komad, uz jedan od dramaturško-redateljskih potpisa ove predstave, a to je izgovaranje didaskalija, uputa glumcima i redatelju koje, uz iznimku dramske avangarde, nisu namijenjene izricanju.
„Sve je ovo važno jer scenografija predstavlja okolnosti za predstavu“, reći će jedan od sluga, razbivši odmah iluziju da će ovaj komad biti fina mimeza, oponašanje stvarnosti, kako žanrovski uzusi traže. Scenografija ni po čemu ne predstavlja okolnosti predstave, ako stoput viđeno prisluškivanje iza vrata ne smatramo suvremenom kazališnom inovacijom. Štoviše, sterilni kolorit i potpuni izostanak karaktera kuće bogatog Velikog Tate Pollitta ubio je ono malo nade u pompozno najavljivanu estetiku predstave Juga Đorđevića. Razmještaj namještaja bio je takav da su glumci publici prečesto okretali leđima pa smo u dramatičnim obiteljskim dijalozima bili osuđeni na scenski govor jer se mimika nije dobro vidjela. Pošteno govoreći, spavaća soba koja je u nekom trenutku postala dnevni boravak i nije neki nesavladivi izazov, pogotovo ako uzmemo u obzir kako je ne tako davno izgledala scena u predstavi „55 kvadrata“ u kojoj se simultano pratila spavaća soba, bakina soba, dnevni boravak, kupaonica, pa čak i vanjski prostor oko kazališta.
Filip Luka Gospić, Dea Maria Računica, Mia Bujan i Zdravko Vukelić, mlade glumačke nade sa splitskog UMAS-a odradile su odličan posao u zadanim okvirima, ali da su ti okviri osobito zanimljivi, pogodni, glumački izazovni za njihov neupitan potencijal – nisu. Četverac se prije svega iskazao u ujednačenosti u scenskom pokretu, izvrsnoj dikciji, pohvalnom sluhu i odličnim pjevanim višeglasjima koja su bila glazbena podloga velikom dijelu predstave. Imajući potpuno u vidu da se htjelo prikazati (bez)načaj sluga, ipak se ne može ignorirati činjenicu da je mlada četvorka veći dio predstave provela naslonjena na vrata, ležeći na krevetu ili pod njim te noseći pladnjeve. Što bi se dogodilo predstavi da takve koncepcije likova nije bilo? Apsolutno ništa. Ili bi se izbjeglo podcjenjivanje publike i glumaca kad se izgovaraju veleumne didaskalije poput „Nastane tišina“. S ovakvim rješenjima predstava se u mnogome pretvorila u kazivanje – umjesto u prikazivanje.
Ono što je bilo besprijekorno i vrijedno svake hvale glumački je nastup ansambla splitskog HNK-a. Kao i u nezaboravnim glavnim ulogama u „Kroćenju goropadnice“ i „Lepurici“, Katarina Romac zablistala je kao Margaret, prelijepa i očajna supruga od čijeg su braka ostale krhotine koje pokušava skupiti u cjelinu i izboriti se za dostojanstveniji, bogatiji i podnošljiviji život. Romac u širokom spektru emocija briljira u svakoj replici sa svojim vjerojatno najboljim glumačkim partnerom, Goranom Markovićem, koji kao suprug Brick utapa tugu u alkoholu. Njegov emocionalni raspad koji prati potpuna dekadencija školski je primjer sjajne gradacije od rezignirana prihvaćanja do psihičkog puknuća pri suočavanju s neizbrisivim činjenicama, primjerice ljubavnim osjećajima njegova preminulog prijatelja i suigrača čija će smrt pokopati i njegov odnos sa ženom. Uz Romac, kojoj glavne uloge karakterno kompleksnih likova nisu strane, posebno se istaknula Monika Vuco Carev koja je tumačila Mae, suprugu Brickova brata Goopera, trudnu licemjerku i pretendenticu na imanje Brickova i Gooperova oca kojoj Romac kao Margaret fantastično dobacuje da se drži „Kao da nosi bebu Isusa, a ne dijete“. Vuco Carev na najvišoj razini oblikuje Maeinu proračunatost, zajedljivost i tračersku odvratnost u liku kakav dosad nije često igrala, kao i njezin partner Nikša Arčanin kojem je uloga Goopera daleko od onih koje su izgradile njegov prepoznatljivi potpis, no ljigava prepredenost koju je maksimalno razradio s vrlo malo dijaloških replika zaslužuje sve pohvale.
Tajana Jovanović bila je savršena Mama Pollitt, arhetipska zabrinuta i pretjerano brižna majka te napadna i sarkastična svekrva čiji će slojevi izići na površinu tek kad se na stol stavi prava dijagnoza, odnosno teška bolest njezina supruga. A Tata Pollitt naprosto je morao biti Trpimir Jurkić. Teško je zamisliti nekoga toliko pogođenog za lik oca koji je zgrnuo bogatstvo i pritom izgubio zdravlje, progutao godine trpljenja labava odnosa i vlastita manjka angažmana, jasno kao dan ispljunuo koga od djece favorizira, sasuo žuč, ali iskreno i bez uljepšavanja, na sve koji od njegove rođendanske i/ili oproštajne zabave čine ostavinsku raspravu i ogledni primjer raspada jedne patrijarhalne obitelji. Jurkić je bio maestralan u „Žabi“, no nije ništa manje uvjerljiv kao ranjeni titan u „Mački na vrućem limenom krovu“. Tobože manje uloge također su iznesene na visokoj razini – nenametljivi dr. Baugh u izvedbi Elvisa Bošnjaka na kraju će biti deus ex machina u životnoj drami Tate Pollitta, a mladi Stipe Jelaska i ovaj je put, kao i u „Crvenoj vodi“, odlično iskoristio svojih pet minuta kao Velečasni i nakratko kao Brickov preminuli prijatelj Skipper. Njihov flashback u neka bolja, čišća i emocijama toplija vremena bio je jedan od najboljih segmenata predstave, u kojem su nakratko svi dijelovi cjeline imali smisla i izazivali emotivnu reakciju publike.
Međutim, nezanemariv je broj problema koji su ionako dugačku predstavu usporavali (nota bene, upitno je bi li pauza možda bila i kontraproduktivna za dio publike koji ne trpi retardacije radnje), otežavali i činili nedovoljno umjetnički pročišćenom. Prepričavanje drame, prekidanje tekstualnog kontinuiteta didaskalijama, nemaštovita estetika, prvoloptaška, loše uklopljena rješenja poput reflektora uperenih u raspadajuću obitelj eda bismo mi sad jasnije vidjeli raspad patrijarhata i međuljudskih odnosa – sve su to zamjerke kreativnom timu „Mačke na vrućem limenom krovu“. To što je i usprkos tome razvučena predstava vrijedna gledanja treba zahvaliti besprijekornom glumačkom ansamblu. Usporedbe radi, „Crvena voda“, također dugačak komad, od prve se do posljednje minute gleda bez daha, strepi se nad reakcijama likova, navija se za neke, neke se ozbiljno prezire. Osobni je dojam da kod „Mačke“ ozbiljnija recepcijska reakcija izostaje. Je li to zbog toga što je Williamsov klasik, usprkos tvrdnjama kreativnog tima da je tekst svevremenski, malo pojela vremenska patina sadržajno relevantnijih suvremenih tekstova ili zbog umjetničke interpretacije koju će neki zasigurno voljeti, a neki će, kao autorica ovih redaka, biti blago rečeno podvojena mišljenja o kvaliteti predstave, teško je reći.
