Karlovčanin rodom, zagrebački student, danas dirigent Zbora Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, a po životnoj priči i odnosu prema glazbenom pozivu – svjetski čovjek i izniman umjetnik. Maestro Veton Marevci nema još ni trideset godina, a njegova je biografija fascinantna. Jedini je Karlovčanin koji je završio orkestralno dirigiranje, uz Ivana Repušića jedini je dirigent koji je dobio nagradu Mladi glazbenik godine koju mu je dodijelila Zagrebačka filharmonija, orkestar s kojim je najviše surađivao. Radio je i s Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu te sa Simfonijskim orkestrom HRT-a. Ravnao je i Slovenskom filharmonijom, Crnogorskim simfonijskim orkestrom, Dubrovačkim simfonijskim orkestrom i Zadarskim komornim orkestrom. Godinama je umjetnički voditelj Karlovačkog komornog orkestra i jedan od glavnih pokretača kulturno-glazbenog života svoga grada. To je samo dio životopisa koji je vrijedan divljenja, a posebno je indikativna rečenica kojom nam se ovaj mladi umjetnik predstavio, bez natruhe ega i taštine, kako i dolikuje najvećima: „Ja sam običan mladi čovjek iz Karlovca.“
Vaš je život u potpunosti obojen glazbom – pjevanjem, sviranjem, dirigiranjem. Je li u pitanju naslijeđena ili stečena ljubav?
Živim u uvjerenju da mi je glazbeni put bio suđen od rođenja. Roditelji su mi potpuno nehotice dali najglazbenije ime na svijetu. Veton znači grom, ali u mom je imenu riječ ton, a ako se malo poigrate anagramom, sadrži i riječ note. Što sam mogao postati nego dirigent? Osim toga, odmalena sam pjevao. Vela Luka, moj dida i njegova (a i moja) „mlađahna“ ekipa uspomene su koje su mi obilježile djetinjstvo. Umjesto da se igram s djecom, ja sam u njihovu društvu pjevao tradicionalne klapske pjesme i potpuno se opčinio pjevanjem. Majka me potom upisala u Dječji zbor Cicibani u Karlovcu. Dugogodišnji zborovođa i profesor na glazbenoj školi rekao joj je da sam talentiran i da me upiše u glazbenu školu. Premišljali smo se pa sam se upisao vrlo kasno, u petom razredu. Tih sam šest godina osnovnoškolskog glazbenog obrazovanja završio u četiri, a paralelno sam trenirao i košarku. Tako sam od ranog djetinjstva navikao na poprilično gust raspored i radnu disciplinu, a svakako mi je pomogla i urođena kompetitivnost. Sve do fakulteta shvaćao sam svoje obveze kao neku vrstu natjecanja – prvo u ogledu s drugima, a kasnije u natjecanju sa samim sobom. Korisno je i što sam oduvijek imao široke glazbene vidike, odrastao sam na maminim rock-pločama bendova poput Pink Floyd, Led Zeppelin ili Queen i u divljenju pjevačima s iznimnim vokalom kao što su bili Oliver i Aki Rahimovski, kao što je Zdravko Čolić… Bitna mi je bila kvaliteta glazbe i vokalne sposobnosti pjevača, a ne žanr.
Koliko je Vaš rani glazbeni razvoj utjecao na izbor budućeg zanimanja?
Mnogo. Bio sam svojeglavo dijete i nije uvijek bilo lako raditi sa mnom. Problem je što me uvijek više vuklo iščitavanje novih partitura nego sviranje zadanog programa, što je profesorima s punim pravom moglo smetati. Međutim, čini mi se da je to ujedno bio i dirigentski signal, ta potreba za istraživanjem, odmakom od običnoga. Na tom me putu pratio i splet neobičnih okolnosti koje su ucrtavale trag prema mom današnjem zanimanju. U 8. razredu osnovne škole spremao sam se za natjecanje iz klavira, a paralelno sam trenirao košarku. Na jednom treningu protivnički me igrač pogodio u palac i napukla mi je kost. To je značilo da sam se onesposobio dva tjedna prije natjecanja, profesorica se šokirala, ali profesorica solfeggia pitala je zašto se ne pokušam natjecati u toj kategoriji. I pobijedio sam. Profesori klavira potom su htjeli da nastavim s klavirom, teoretičari da izaberem teoriju. „Pomirio“ sam te dvije struje tako što sam rekao da ću ići na teoretski smjer, ali da će mi davati program kao da idem na klavir.
Kako je naposljetku pala odluka o Akademiji i dirigiranju? Je li okolina imala utjecaj na Vaš izbor?
Prvo nisam ni razmišljao o Akademiji jer me zanimala fizika. Volio sam učiti, ali glazba je jednostavno „išla“ – tečno, prirodno, samo od sebe. Onda sam se premišljao i oko smjerova. Trenutak odluke i kliker u glavi dogodio se pri obljetnici Prvog hrvatskog pjevačkog društva „Zora“, najstarijeg hrvatskog zbora. Dirigent Bojan Pogrmilović bio je taj koji je jednom svojom rečenicom potpuno promijenio zvuk zbora, a ja sam ostao šokiran i zadivljen. To je bio trenutak kad sam objasnio majci da je odluka pala – dirigiranje. Profesor teorijskih predmeta Bruno Belančić vodio me kroz cijelu srednju školu, tri sam puta bio na državnom natjecanju iz solfeggia, a on je već negdje polovinom trećeg srednje znao da je vrijeme za ozbiljne pripreme za težak prijemni ispit na smjeru dirigiranje.
Ubrzo je uslijedio susret s ključnom osobom. Maestro Uroš Lajovic doslovno mi je promijenio život, do danas je dirigent kojem najviše dugujem, ujedno i najveći glazbeni uzor. Učio nas je ne samo dirigentskoj tehnici, nego još bitnijem segmentu – kako se odnositi prema ovom pozivu. Njegovo duboko uvažavanje ljepote dirigiranja u kombinaciji s ljudskom skromnošću nešto je najljepše što je mogao usaditi u svoje studente.
U više ste navrata isticali da je početak na Akademiji bio izuzetno težak. Kada se sada prisjetite toga perioda, jeste li zadovoljni svojim napretkom?
Svakako. Već je i prije Akademije počela prava igra živaca i potpuna svijest o tome da o prijemnom ispitu ovisi moja budućnost. Pripreme i počeci bili su teški, drago mi je da se nisam slomio pod pritiskom i kad nije izgledalo obećavajuće. Odmah su me prvi sat stavili za klavir, mislim da sam svirao Dvořákovu 7. simfoniju, bio sam prestravljen, kao da nisam znao gdje sam. Taj je sat nekako neslavno završio, a ja sam kao siroče hvatao starijeg kolegu da mi pomogne i ukaže mi što mogu popraviti u pripremi za studij. Prijemni ispit traje pet dana i vrlo je kompleksan, a meni je bilo stalo da poradim na tehnici, za što mi je kolega dao vrlo korisne smjernice. Za mladog su čovjeka prvi susreti s golemim partiturama velik problem, oko koje je naviknuto pratiti dvije linije sad odjednom prati deset i više. Zadovoljan sam koliko sam napredovao do danas, poprilično brzo mogu analizirati novu partituru.
Kako reagirate kada nešto tijekom izvedbe pođe po zlu? Jeste li tijekom godina pronašli recept kako ne izgubiti takt i držati pod kontrolom čitav glazbeni mehanizam koji počinje pokretom Vaše ruke?
Naravno da se uvijek može dogoditi pogreška, ljudi smo, to je sasvim normalno, nema mjesta ni za kakvu dramu. Pogrešaka je bilo i bit će. Ne zaustavljam izvedbu, osim ako je neka viša sila, tehnikalija. Kad si u kreativnom stanju uma, drugačije doživljavaš svijet oko sebe, nekad se potpuno isključiš iz svega što se događa iza tvojih leđa. Kad nešto ipak ne funkcionira, velika je vještina dirigenta ostati sabran, da se noge ne odsijeku, morate znati što se dogodilo, a počnu li misli vrludati, gotovo je. Najvažnije je brzo prepoznati pogrešku i vratiti glazbenu lokomotivu u kolosijek. Na diplomskom sam koncertu imao jednu situaciju gdje sam morao reagirati na raniji upad solista. Ostao sam sabran i kritičari su pohvalili taj trenutak – nije poanta samo u dobrom poznavanju materije – treba imati i stav. Kapetan si broda, ako se brod počne ljuljati, ne bježiš s njega nego pokušaš ispraviti njegov kurs. Dirigent je spona između glazbenog materijala i publike, medij preko kojeg orkestar, zbor i solisti stvaraju glazbu. Bez tebe kao katalizatora ta će reakcija funkcionirati manje uspješno.
Zbor splitskog HNK-a Vaš je novi umjetnički teren od 2020. godine. Kako ste zadovoljni zajedničkim radom, pogotovo s obzirom na niz otegotnih okolnosti u vremenu pandemije?
Mogu reći sve najbolje o splitskom kazalištu i iznimnom trudu da nastavimo raditi u ovoj nezavidnoj situaciji koja je za umjetnike vrlo dramatična i ponekad se mijenja iz dana u dan, čak i iz sata u sat. Ovo je težak period za umjetnički rad, ali zadržavamo optimizam. Čujem pozitivne komentare o zboru i izuzetno sam ponosan na svoje kolege. Ne samo da zvuče sjajno, nego je i radna atmosfera vrlo poticajna i prijateljska. Gajimo međusobno poštovanje i uvažavanje. Kad ansambl dirigentu glazbeno i ljudski vjeruje, oni se maksimalno daju u kreativni postupak i zajedno krećemo prema što kvalitetnijoj izvedbi. Uporan sam u svojim zamislima o izvedbi djela, ali i apsolutno preuzimam odgovornost za rezultat.
Zborovi Vas prate cijeli život, ali nije zanemariv ni period koji ste proveli kao voditelj i pjevač klape „Voneti“. Nedostaje li Vam klapsko pjevanje?
Bio je to predivan period života s ljudima koji su znali iskonsko značenje riječi klapa – prijatelji. Mnogo smo nastupali, putovali, brusili svoje pjevačko umijeće i iznad svega cijelim srcem uživali u specifičnoj ljepoti klapske pjesme. Iako klapa njeguje narodni izričaj, nema velike razlike u odnosu na zbor – akord je akord, zvuk mora biti čist, izgovor razgovijetan, fraze promišljene, morate razmišljati o kompoziciji i stilu teksta, emocija se mora prenijeti slušateljima. Princip rada sličan je kao i s drugim glazbenicima, stoga dvjesto-tristo proba s klapom nije zanemarivo iskustvo. Možda ni ta vrata nisu zauvijek zatvorena, nikad se ne zna.
To „multitaskiranje“ pratilo Vas je i u radu sa zborovima...
Tako je. U Akademskom zboru „Ivan Goran Kovačić“ proveo sam prekrasnih deset godina kao član zbora, a od toga sam sedam godina bio asistent dirigenta. Taj zbor ima specifičan duh – mladi intelektualci raznih polja i usmjerenja spoje se u jedan mladenački zanos i ljubav prema glazbi, ništa im nije bilo teško, jedva su čekali svaku sljedeću probu, a to je predivno i poticajno. Taj žar, emociju i predanost sad pokušavam posredovati i svom zboru splitskog HNK-a. U tom sam periodu umjetničkog razvoja naučio širok repertoar, bio sam u ulozi dirigenta i pjevača pa razumijem pjevačke poteškoće, što mi uvelike pomaže u sadašnjem radu.
Možete li izdvojiti svoj najdraži nastup u dosadašnjoj karijeri?
Najdraži i najemotivniji svakako je bio koncert povodom otvaranja Muzeja Domovinskog rata u Karlovcu, na mjestu koje je bilo devastirano. Kad znaš da imaš priliku barem tako reći hvala svima onima koji su stavili svoj život na kocku za domovinu, emocije su neopisive. U tom su se koncertu spojili karlovački zborovi, kulturno-umjetnička društva i klape, kao i karlovački orkestar simfonijskog sastava, a izvodili smo najljepše ulomke iz hrvatskih opera. Svaki koncert pamtim, ali nekoliko ih se do sada ističe, kao npr. Carmina Burana pred nekoliko tisuća ljudi, ili koncert s Filharmonijom u sklopu njihove obljetničke, 150. sezone, a veseli me i operni debi u Splitu.
Usprkos tome što je Vaših posljednjih deset profesionalnih godina obilježila relacija Zagreb-Split, vidljivo je da se uvijek vraćate Karlovcu. Primjećujete li pomak u stvaranju nove glazbene publike u svjetlu svega što pokušavate pokrenuti u svome gradu?
Najponosniji sam kad svojim sugrađanima mogu priuštiti koncert klasične glazbe i pomoći u razvoju mladih glazbenika. Bitno mi je da moj grad ima stabilan orkestar koji će biti značajan dio kulturnog identiteta. S jasnom vizijom orkestra i promišljenim programima sustavno dolazi i nova publika. Osjećam to kao odgovornost, prvi sam u povijesti Karlovca upisao i završio dirigiranje, nema tu mjesta za izgovore. Uvijek sam imao stav – tko će ako neću ja?
Kakvi su Vaši dojmovi o pripremi Noći filmske glazbe u kojoj ste ravnali Simfonijskim orkestrom HRT-a?
Divno iskustvo. Posložio sam repertoar da bude osobito privlačan mlađoj publici, primjerice remek-djela Johna Williamsa, glazbu iz klasika poput „Pirata s Kariba“, „Titanika“, „Kuma“... To je zahtjevan program jer je glazba kultnih filmova svima poznata. Ako izvodite neke ekshibicije, orkestar i publika će čuti i kritizirati. Osim toga, partiture su goleme i naporne, posebno za limenu sekciju. Tempo rada orkestra tih dana je bio strašan, u vremenskoj stisci i na velikim vrućinama, no usprkos svemu – sjajno su iznijeli program koji se, na moju veliku žalost, premalo izvodi. Vrijeme je da napravimo moderniji odmak u pristupu programima klasične glazbe kao što to čine vodeći svjetski orkestri i operne kuće.
Često ističete da Vam je najveći glazbeni uzor Beethoven. Zašto baš on?
Zato što je genijalan i svevremen, a od svih je kompozitora bio najljudskiji, ako se može tako reći. U njegovoj je glazbi za mene najveći dijapazon emocija te racionalnih i iracionalnih misli. Kad slušate njegove simfonije, gudačke kvartete, sonate, Missu solemnis – kao da ulazite u prostor čarolije koja je teško shvatljiva, a nije nastala ni iz čega, bez muka i napora. Baš zato što se toliko mučio oko svojih djela i nije imao taj kreativni genij brzog pisanja – pokazao je ljudskost. On je imao velik broj iskrižanih araka papira, preko dvadeset puta bi mijenjao teme simfonija dok nije bio zadovoljan. Tolika količina truda, muke i ljudske borbe u traženju eteričnog, nadzemaljskog nešto je što mu je svojstveno. U socijalnom aspektu također je bio poseban. Iako je živio od naručenih kompozicija, nikad nije podlegao „pripadanju“ nekomu, da mu netko bude „vlasnik“ te se borio da glazba bude dostupna svima.
Je li takav stav prema glazbi razlog što je ponekad u medijskim istupima pišete čak i velikim slovom?
Glazba u mom srcu zbilja ima religijske razmjere. Ona je moj prozor povezivanja s prostorom savršenog, utočište i motivacija, prostor obožavanja i ispovijedi, spas od kobnih životnih trenutaka. U kreativnom valu glazbe barem na trenutak svi problemi nestaju.
Biste li rekli da su Vaši dirigentski manevri urođeni ili uvježbani?
Djelomično je moj dirigentski nastup definitivno posljedica rada na tehnici. Maestro Lajovic oduvijek je, doduše, govorio da su mi prirodno fluidne ruke velika početna prednost. Možda će zvučati smiješno, ali ne bih zanemario ni košarku kao olakotni faktor. Pišem desnom rukom, no zapravo sam oduvijek ljevak, lijeva mi je jača ruka, vodim loptu i šutiram lijevom. Priučio sam se pisanju desnom, a poprilično odvojene ruke dobro su mi došle i u sviranju klavira i u dirigiranju. Desna ruka taktira, lijeva modelira, kao što nas je maestro učio. Tehnika mi je daleko od savršene (ako takva uopće i postoji), stalno tražim nove elemente i oduševljavam se novim rezultatima u radu s ansamblima. Moram priznati da ne razumijem manevre vježbanja pred ogledalom jer ne volim artificijelnost. Zvuk mora biti prioritet, ništa drugo. Ego treba zatomiti i raditi do besvijesti – s višim ciljem, a taj je cilj ljepota glazbene izvedbe. Uvijek treba krenuti od pretpostavke da ti kao dirigent možda nisi bio dovoljno jasan i ekspresivan te da nikad ne smiješ prestati raditi na sebi. Oko 50% izvedbe moja je priprema „iza zavjese“, doma – prvo proučim sve što mogu pronaći o djelu, prijašnje analize i radove, kontekst u kojem je djelo nastalo, raspoloženje autora… To se ne radi da biste impresionirali ansambl, nego da u dubljim analizama pronađete motive i smisao koji su i kompozitoru bili na umu pri pisanju djela. Nakon toga pregledavam snimke toga djela i pokušavam pretpostaviti gdje su potencijalni problemi. Slijedi rad za klavirom, a u zadnjoj se fazi pripremam isključivo uz partituru, tako sastavljam vlastitu interpretaciju i razvijam unutarnji sluh.
Kako uspijevate pomiriti različite interpretacije istoga djela?
Koliko je god umjetnika, toliko je različitih interpretacija, no trebamo pronaći zajedničku. Osim teoretskog znanja i dirigentske vještine, izuzetno je važan psihološki aspekt rada s ljudima. Vlastita interpretacija ne smije se prisilno nametati glazbenicima, već ju treba argumentirano približiti i predstaviti. Čim glazbenici osjete da ste sigurni i ustrajni u svojoj umjetničkoj viziji, bez obzira na to je li drugačija od njihove, pomoći će vam da tu viziju i ostvarite.
Dirigentu se na licu ne bi smio pokazivati loš dan, on mora biti primjer drugima, u svom ponašanju, emociji i pristupu glazbi i ljudima s kojima radi. To je dugotrajan proces rada na sebi. Sjećam se kad sam kao student odlazio gledati probe Zagrebačke filharmonije. Dolazio sam kad god sam mogao, pronalazio i printao kompozicije koje se rade, nosio bilježnice i pratio probe. Znali su da sam mladi student koji sjedi u dnu orkestra i ispisuje svoje bilježnice, nisam nikome smetao, a osim glazbenih detalja pobožno sam zapisivao kako se koji dirigent ponaša, čak i koju je rečenicu izrekao i kakvu je to reakciju izazvalo, kad je pauza, kad i zašto je orkestar ozbiljan, a kad opušten… Na probama se najbolje uči dirigiranje.
Kako ste se snašli u Splitu? Jeste li se potpuno prilagodili?
Kao riba u vodi. Volim sve – klimu, more, bogatu tradiciju, temperament ljudi. Oduševljen sam Splitom, zanimljiva je promjena nakon Zagreba u koji sam došao kao dijete, s 18 godina, a ovdje sam stigao kao mladi dirigent s jasnom vizijom. U meni je vladalo pozitivno uzbuđenje u prvom susretu s legendarnim Zborom HNK-a Split, imajući na umu da je to velik korak za dijete iz skromne neglazbene obitelji. Veliko poštovanje gajim prema svom ansamblu, cijelom kazalištu i općenito gradu u kojem uživam, stoga istu reakciju dobivam i s druge strane. Ponekad sjednem na Peristil i vizualiziram neku svoju izvedbu – sretan sam i ponosan što mi se ovakva prilika pružila u Splitu te mi je drago da sam dio tima na čelu s intendantom Srećkom Šestanom, direktorom Opere Jurom Bučevićem i šefom-dirigentom Ivom Lipanovićem koji su najbolja moguća podrška.
Za kraj – planovi za budućnost?
Trenutačno sam potpuno posvećen Verdijevu remek-djelu koje premijerno pripremamo - Un ballo in maschera (Krabuljni ples), operi koja svoju duboku emotivnost gradi na središnjoj ideji ljubavnoga trokuta i pitanju povrede časti. Split nije već skoro 40 godina vidio ovaj emotivan, svevremenski, duhovit, a istovremeno i tragičan operni naslov. To će ujedno biti moj operni debi u splitskom HNK-u, u ponedjeljak, 28.2. Što se dalje budućnosti tiče, nadam se da ću nastaviti napredovati, put će se već sam ukazati. Sad sam u Splitu, posvećen svom ansamblu i našoj zajedničkoj ideji napretka. Ako nam se sreća malo osmjehne pa se i zdravstvena situacija poboljša, ne sumnjam da ćemo nastaviti u punoj snazi i svježini biti važan dio mehanizma kulture u ovom divnom gradu i regiji.
