Splitski cvit, manifestacija koja u prvi plan stavlja žene ovoga grada koje su svojim trudom i zalaganjem učinile mnogo, do sada je iznjedrio više od stotinu latica. Prva ovogodišnja latica je Marina Vidović, jedna od osnivačica i aktualna predsjednica Udruge Feniks Split koja se nije libila javno progovoriti o svojoj bolesti s kojom se bori već 17 godina – da bi pomogla drugima.
Tekst se nastavlja nakon oglasa
Razgovarali smo s Marinom koja nam je otvorila dušu.
Kako bi sebe predstavili u najkraćim crtama?
„Ja sam jedna od osnivačica i aktualna predsjednica udruge za promicanje mentalnog zdravlja Feniks Split. Voditeljica sam i koordinatorica svih projekata koje naša udruga nudi besplatno ljudima s mentalnim problemima. Osim toga, majka sam sina tinejdžera i nadam se dobra prijateljica svojim prijateljima i svojoj obitelji.“
Nominirani ste za priznanje Splitski cvit, kao i za Vizionara godine. Već je velika stvar i sama nominacija. Kakav je osjećaj biti nominiran?
„Zbunjujuće je. Vrlo mi je dinamično počela godina sa tim priznanjima. Osjećam se malo 'out of my league'.
Važne su stvari u pitanju, prvi put progovaramo na taj način o tim temama kroz osobno iskustvo i to čini promjenu u zajednici. Nekako mi se čini da sam samo jedan običan čovjek koji iskreno progovara o svojim iskustvima koja su, nažalost, dobrim dijelom negativna, loša i traumatična, a s druge strane opet i pozitivna i poticajna kroz ovu zajednicu ljudi u udruzi gdje jedni druge podržavamo.
Čini mi se da ništa spektakularno ne radim, ali naravno da čovjeku znači da je njegov rad prepoznat, posebno u kontekstu našeg malog grada u kojem je vrlo važan imidž i sigurno je više cool biti poznati umjetnik nego netko tko je poznata osoba koja se liječila na psihijatriji. U tom kontekstu mi je to malo i paradoks, a istovremeno i velika stvar jer to znači da smo donijeli neku promjenu i tu stigmu malo smanjili, malo svjetla unijeli u taj mračni prostor.“
Sami imate iskustva s bolešću i odlučili ste pomoći drugima. Udruga Feniks jedina je takvog tipa na našem području. Kada ste odlučili osnovati udrugu?
„Moja ideja na početku, i divnih ljudi iz Upravnog odbora, je bila da udrugu većinski vode ljudi s mentalnim oboljenjima. Htjeli smo da mi dobijemo mikrofon jer obično drugi govore o nama, da mi kažemo što nam nedostaje kako bi imali kvalitetan život i kako bi se što uspješnije i što potpunije oporavili. To smo kao nekakvu inicijativu pokrenuli negdje 2014. godine, ali smo se kao udruga pod ovim nazivom osnovali pred nepune četiri godine.“
Zašto baš Feniks?
„Meni je nekako očigledno. Iznenadili bi se da na svijetu najveći broj udruga poput naše nosi ovo isto ime. Mislim da se nekako arhetipski prepoznajemo u toj priči o ptici koja umire i rađa se iz pepela, koja opet leti prema suncu, ali isto tako se suočava s nekakvim čistilištem i teškim stvarima kako bi opstala. Nama svima osobno taj naziv je blizak srcu i kroz njega se identificiramo.“
Koliko članova ima udruga?
„Teško je procijeniti broj, mogu reći samo po ovim mjerljivim stvarima, a to je da imamo redovnih članova, na papiru nekih 90-ak, ali kroz aktivnosti koje je naša udruga u prethodnoj godini nudila, preko 1200 ljudi je prošlo. To uključuje i online grupu podrške koja broji oko 2000 članova od kojih su neki čak van grada. Jako teško je reći brojku jer neke usluge pružamo, poput savjetovanja, i preko web stranice, i preko maila, i preko FB grupe podrške. Nismo točno izmjerili koliko je ljudi prošlo, ali jako puno. Na našoj grupi podrške tjedno dođe po 17 ljudi, to su ljudi svih dobi, muškarci i žene različitog obrazovanja, različitih oblika poteškoća, problema s polaganjem ispita zbog treme, stresa i anksioznosti ili paničnih napadaja, do ljudi koji su višestruko bili hospitalizirani i imaju višestruke dijagnoze. Jako je šarolika skupina što je meni drago jer tako učimo jedni od drugih, podržavamo jedni druge, okupljamo se oko one istine da smo svi zapravo ljudi od krvi i mesa sa svojim teškim iskustvima, ne etiketiramo ljude po dijagnozi.“
Koliko je teško otvorit dušu i reći nekome 'Ja imam taj i taj problem'?. U našem društvu se na mentalne probleme gleda kao na nekakvu sramotu pa ljudi često skrivaju svoje stanje. Kad čovjek ima rak, bez problema kaže da ima rak, no teško će priznati da je depresivan ili nešto slično.
„Jako je teško. Ja sam studirala socijalnu pedagogiju, imala praksu na Vrapču na tim odjelima, na Rebru, san mi je bio biti psihoterapeut jednog dana i mislila sam da sam osoba koja ima dosta senzibiliteta za te ljude, međutim kad se meni dogodilo da sam završila s druge strane kauča, to sam doživjela nekako ponižavajuće, poražavajuće, bilo me jako sram. Imala sam osjećaj da moj život s tom dijagnozom završava. Fakultet nisam završila, dijelom zbog bolesti, dijelom zbog drugih okolnosti, ali je i meni samoj bilo jako teško javno o tome progovoriti. Ali, ne samo javno. Recimo nekoga upoznate ili odete na razgovor na posao, sasvim je drugačije reći kad se radi o nekakvoj fizičkoj bolesti. Ljudi to najčešće tako doživljavaju uglavnom zbog neznanja, stereotipa, predrasuda, ljudi takve osobe zamišljaju po crnoj kronici ili po lošim filmovima gdje su prikazani kao opasni, zastrašujući ili kao kriminalci, što uopće ne odgovara istini. Zbog svih tih razloga jako je teško progovoriti, otvoriti se, jer riskirate – možete jako puno izgubiti, a malo dobiti.
Moje životno iskustvo je takvo da sam u mojim početnim fazama, a ja bolujem već 17 godina, izgubila preko noći sve prijatelje i ljude koje sam smatrala prijateljima, moja obitelj isto je jako teško o toj temi govorila. Kad sam prvi put dala intervju Slobodnoj Dalmaciji čiji je naslov bio 'Psihijatrija je mračni prostor o kojem se ne govori', nisam baš doživjela pljesak. Pitali su me znam li što radim, razmišljam li o svome djetetu, razmišljam li kako ću naći posao… Nisu ti strahovi bili preuveličani, imala sam posljedice dugi niz godina, a najgora je autostigma. Najgore je kad mi sami smatramo da manje vrijedimo, da mislimo da nas netko ne može voljeti, da smo oštećeni. Prošla sam sve te faze i kad čovjek sam to nekako pobijedi, uz podršku naše udruge ili terapeuta, onda vas nekako manje počne biti briga što će drugi misliti. Mislim da je to moja najveća snaga, a možda i najveća mana. Kad ste nekad u životu bili u fazi da ste zbog halucinacija trčali gradom polugoli i pričali sami sa sobom i to se o vama zna, onda nemate više što za izgubiti – to vam na neki način i daje hrabrost. Ili će me mrziti, zaobilaziti na cesti, što se događalo, neće mi dati posao, prekinuti sa mnom romantičnu vezu ili će me prihvatiti kao osobu koja ima nekakve izazove s kojima se nosim kako znam i umijem i možda vrednovati moje vrline. Dijagnoza i simptomi su samo jedan dio nas.“
Koliko je teško roditeljima kada shvate da im dijete ima probleme? Boje li se toga da će završiti na tabletama? Smatraju li da je bolje da ništa ne poduzimaju nego da dobiju tablete?
„Ja sam isto roditelj i znam da nam je najteže kad nam je dijete bolesno i kad ne znamo što raditi. Kad se radi o nekoj fizičkoj bolesti, to je nekako mjerljivo, opipljivo, i to nam je lakše, ali kad se radi o psihi, o nečemu što je poprilično apstraktno, onda nekako se to veže i mislimo da smo mi kao roditelji nešto napravili. Nismo krivi radi upale pluća ili neke druge bolesti, ali ovo je tabu, malo toga znamo. Čak i u dječjoj psihijatriji, adolescentnoj psihijatriji dosta toga je bazirano na biomedicinskom modelu, na propisivanju lijekova, premda je to krajnja mjera.
Malo je dostupna psihoterapijska usluga kao besplatna, u školama je rijetko zaposlen tim koji se sastoji i od socijalnog pedagoga, logopeda, i od psihologa, pedagoga. Rijetko su u školama svi oni zaposleni nego jedna osoba drži stupove svega. Oni zapravo nemaju prostora u sustavu da zaista rade svoj posao psihologa, taj neki savjetodavni terapijski posao jer su zatrpani birokratskim poslom. Kod psihologa se recimo šalje po kazni, kad je netko neposlušan. To nije nešto što se gleda kao mentalna higijena, kao nešto normalno, dobrodošlo i potrebno nego nešto što je možda kazna. Zato i nije čudno što roditelji, kad se s tim suoče, ne znaju što da rade jer im se čini da će možda napraviti veću štetu ako odu i daju lijekove, a ako ostanu opet je grozno jer ne znaju što da rade. Ja to potpuno razumijem. Sve je veći broj mladih ljudi kojima je pomoć potrebna, njima samima je paradoks u toj dobi potražiti pomoć i reći da nešto ne štima. U toj dobi svi želimo biti bolji nego što jesmo, biti cool, a biti mentalno bolestan nije baš…“
Je li se malo stigma vezana uz mentalne bolesti smanjila posljednjih godina?
„Vidim veliku promjenu, dokaz je i ova nominacija - da nekoga tko se liječio na psihijatriji grad prepoznaje kao nekoga tko daje važan doprinos zajednici. Mislim da bi to prije bilo nemoguće. Mislim da se ipak mijenja, ali mnogi poznati ljudi u Hrvatskoj i u svijetu, u posljednje vrijeme govore o tome, poput Aleksandra Stankovića. Jedino na taj način se može ta stigma smanjiti. Mi možemo onaj dan kada se obilježava Svjetski dan mentalnog zdravlja nositi cvjetić ili onaj znak o svjesnosti mentalnog zdravlja, ali kada se iskorači i priča o tome mnogo je drugačije. Da, bilo je teško, ali danas sam prepoznata i nagrađena i plaćena za svoje ideje i projekte. I sama sam prošla osobne krize i vjerujem da što više nas progovori, stigma će biti manja jer će se prestat ljude doživljavat kao šifru, kao nekoga sa simptomima i dijagnozom. Počet će nas doživljavati kao ljudska bića u cjelini koja imaju neke talente, sposobnosti, obrazovanja i neke izazove, kao uostalom i svi drugi ljudi.“
Rekli ste da često čovjek kada završi u podrumu bolnice, ima osjećaj kao da je u podrumu društva. Zašto se događa da mnogi zaborave na ljude koji se nalaze na liječenju na odjelu psihijatrije?
„Ima jako puno divnih obitelji koje su godinama na psihijatriji uz svoje voljene, na neki način taoci te bolesti i za njih ne postoji adekvatna podrška. U Splitu postoji jedna divna udruga Lica duše koja pruža potporu obiteljima, braći, sestrama, roditeljima… Šira obitelj će vas posjetiti na nekim drugim odjelima, ali ovdje neće. Ljudi koji se liječe često skrivaju da se ondje nalaze, no često se rodbina boji. Ljudi često završe tamo prisilno jer ih je neki član obitelji iz bespomoćnosti i želje da im pomogne prijavio pa ih je policija odvela. To je samo po sebi traumatično iskustvo, bez obzira što je možda opravdano. Često su ti ljudi ljuti na svoju obitelj i ne žele da ih posjećuju.“
Prošlu godinu obilježila je akcija „Sitnice dostojanstvo znače“. Jako brzo je sakupljen novac za tu akciju. Je li vas odaziv iznenadio?
„Jako sam se iznenadila odazivu. Ideju sam dobila prije 7-8 godina ležeći na odjelu, kad sam primijetila da sve što mi moji prijatelji donesu nestane preko noći. Onda sam pomislila da bi bilo divno da ljudi koji nemaju ništa, dobiju taj paketić. Sjetila sam se kad sam rodila, kako sam dobila paketić, bile su to sitnice koje nisu dovoljne, ali kao da netko misli na tebe. Razmišljala sam kako bi to bilo super. Bila je to dosta nerealistična ideja, sve su te stvari jako skupe. Kad smo se prijavili na natječaj Erste banke gdje su se prijavljivale različite udruge, bili smo odabrani među 11. Već to mi je bilo izvrsno. Onda smo ušli u finale i kad sam onaj 'pitch' davala, rekli su mi da smo mi bili udruga koja ima najmanje šanse – jer je ta tema, jer nemamo resurse, prostor,… Rekli su da smo bili najveći rizik, međutim toliko smo dobro to prikazali da smo dobili stručnu podršku. Jako smo puno naučili, kako pristupiti medijima, donatorima…
Jako je složeno organizirati humanitarnu akciju, i tehnički i birokratski. Kad se snima video, radi se tako da se snimi ranjiva skupina, puno su bolje kampanje gdje vi imate konkretnu osobu kojoj se donira i s kojom se možete identificirati. Ovako, kad kažete da je riječ o nekome na psihijatrijskom odjelu, teško se identificirati. Nisam dala da se snimaju ti ljudi jer sam svjesna kakve to posljedice može ostaviti. Išli smo s ovakvom kampanjom gdje sam samo ja govorila, ne zbog neke moje želje, nego zato što sam itekako svjesna što to znači. Svi stručnjaci za komunikacije su mi rekli da su male šanse da ćemo sakupiti. Uspjeli smo u manje od dva mjeseca skupiti 22 tisuće eura, zahvaljujući ovom divnom gradu i našim sugrađanima koji su pokazali da nije sve tako kako se čini i da ljudi imaju puno više empatije kad se o nekoj temi iskreno progovori. Pola smo skupili u materijalnim donacijama, od firmi koje su me isto ugodno iznenadile, Galeb Omiš, Ljekarne splitsko-dalmatinske, Nadalina čokolade, neke male firme, OPG-ovi…
Jako sam se ugodno iznenadila da u ovoj borbi nismo sami. To je dodatna dobit te akcije. Naravno da je najvažniji onaj osmijeh čovjeka koji je prošlog mjeseca, nakon Božića, dobio platnenu vrećicu sa tim sitnicama koje stvarno znače, imaju trostruku poruku – da čovjek nije sam, da ga zajednica nije zaboravila i da ima nade u oporavak jer smo mu se obratili mi koji smo sad s one druge strane. Jako sam ponosna na tu akciju i silno zahvalna svim našim sugrađanima na pomoći.“
Kako ste odlučili što staviti u vrećicu?
„Zajedno s osobljem smo odlučili jer su jako strogi uvjeti što se smije unijeti. Moraju biti bluetooth slušalice, ne smiju biti s kabelom, šalica je morala biti plastična… Morali smo razmišljati o sigurnosti i specifičnosti ljudi koji se ondje liječe u različitim fazama, međutim najviše nam je ideja došlo na temelju našeg osobnog iskustva – što tebi treba kad si tamo? Naravno da ne možemo nabaviti sve. Osim šampona, četkica za zube,… stavili smo i slušalice koje su meni osobno spasile život mnogo puta, stavili smo i bojanke za odrasle, jako su dobre za stres. Htjeli smo da bude kombinacija praktičnih stvari i tih drugih, 15 sitnica se nalazi unutra. Važan dio je bio letak, mogu reći pismo koje smo sastavili za te ljude, u kojem piše da znamo kako je i da ih čekamo, da može biti bolje… Ostavili smo i kontakte naše udruge, puno ljudi nam se obraća, nije to završilo samo s tim vrećicama, i dalje nastavljamo pružati podršku.
Bilo bi divno kada bi Grad, Županija, možda Ministarstvo zdravstva prepoznali ovu akciju pa da bude na nekoj nacionalnoj razini riješeno. Nisu toliko veliki novci u pitanju, a ima jako pozitivan efekt.“
Kakva je povratna reakcija?
„Jako su ugodno iznenađeni jer su navikli da im se samo donesu lijekovi. Uključuju se online u naše grupe podrške. Dirnuti su gestom, kažu da im je to vratilo dostojanstvo i nadu u oporavak, da su se opet osjetili kao ljudi.“
Lakše vam se otvaraju osobe, često i mladi ljudi, koji imaju probleme, možda i lakše negoli svojoj obitelji ili prijateljima.
„S jedne strane studirala sam socijalnu pedagogiju, a s druge sam radila plesno terapijske radionice s tinejdžerima. Ja nekako nisam imala pubertet, možda sam zapela u toj nekoj dobi i kad pričam s mladima ne nastupam iz pozicije – kad sam ja bila u tvojim godinama… nego budem znatiželjna i iskreno pričam ono što se meni dogodilo. Ljude to najviše potakne, kad pričate o sebi, ali ne da zauzmete cijeli prostor. Budete iskreni, budete ranjivi i to odškrine vrata – da se mladi i stari usude nešto reći. Čovjeku je najgore kad se osjeća kao da je sam na svijetu kada dobije ovakvu dijagnozu. Mi, ovako mala zajednica sličnih ljudi, dajemo poruku da nitko nije sam.“
Vi imate bipolarni poremećaj. Što je to zapravo, za one koji ne znaju?
„Struka bi rekla da je to poremećaj raspoloženja. Svi ljudi imaju oscilacije, nekad su bolje volje, entuzijastični, energični, a ponekad melankolični i ništa im se ne da. Kad imate dijagnozu bipolarnog, taj polaritet je ekstreman. Moja stanja tuge dolaze do duboke kliničke depresije, ne mogu niti ustati iz kreveta, sve što vidim oko sebe postane tamno, nemam osjećaje radosti i užitka prema stvarima za koje znam da volim. Kao da vam je sve bljutavo, tu ste, a sve vam je sivo, nema boja. Do faza kada sam bila i suicidalna jer je život bolan, kao spužva upijete svu bol svijeta. Kao da nemate kožu kojom se možete štititi od negativnih informacija. S druge strane, kad sam u maničnom stanju, sa skroz druge strane tog klatna, sve mi ima smisla, sve mi se čini povezano, čini mi se da je život predivan, vidim u ljudima samo najbolje, ništa tamno ne postoji, dobivam ideje i inspiracije da sam stvorena da promijenim svijet. Opet neka vrsta bijega od realiteta koja je u šljokicama.
U tim stanjima ja to ne mogu kontrolirati. Promijeni mi se karakter, postanem razdražljiva, nekad ne spavam nekoliko dana. Znam imati halucinacije i strahove, to je vrlo ozbiljno i konkretno i da me sretnete u tom stanju, vjerojatno bi vam bilo malo i zastrašujuće. Često se nekih faza i ne sjećam.
Srećom, u mom slučaju se takva stanja mogu i predvidjeti. Nije to nešto što se dogodi samo od sebe već je najčešće u pitanju kontinuirani stres, teški događaji, problemi. Kod mene se to akumulira i krene s nesanicom. Naučila sam, ako je to jedna noć, to je u redu, ali ako se događa nekoliko noći zaredom, znam da postoji opasnost da ću skliznuti u maniju, tako da nazovem svog liječnika, kod kuće imam sve lijekove. Kod nas ne postoji jedan lijek koji će sve izliječiti, nego je tu više lijekova, kao da kontinuirani nalazimo balans u moru koje se ljulja. Potrebno je vrijeme, iskustvo, suradnja s liječnikom. Bitno je i da ja sama znam prepoznati. Vjerujem da sam sve bolja, već pet godina nisam bila u bolnici. Potrebno je puno rada i truda i iskrenosti prema sebi da bi to čovjek prevenirao. Treba prihvatiti da je to nešto s čime ćeš živjet do kraja života. Nekad sam to smatrala porazom, cilj mi je bio što manje tableta piti. Sad vidim da to nije bitno, najvažniji je kriterij da ja živim kvalitetan život, ako sam sretna i zadovoljna s ovim što radim, odnosima koje imam, onda i moja dijagnoza prestaje biti ono što mi život obilježava.“
Imam osjećaj da se sve u životu događa s razlogom. Mislite li vi da je moralo biti ovako?
„Moram priznati da slično razmišljamo. Veliki san bio mi je fakultet, da budem psihoterapeut i nekako mi je otrgnut, zgažen i nemoguć dugi niz godina. Činjenica da sam uspjela nastaviti to raditi na drugačiji način, baš prolaženjem kroz ta iskustva, kroz osobno iskustvo, ne samo teorije i knjige, je meni samoj dalo svrhu u životu. Čovjek prolazi kroz teška životna iskustva gdje se bori za preživljavanje, mora se suočiti s besmislom, bolom, ali ako to okrenete na dobro, ako imate podršku, onda to može postati vaša snaga. Vjerujem da to vrijedi i za druge ljude. Sve je to dvosjekli mač, tako da ja mislim da me sad netko pita - da me poštedi, da nemam dijagnozu, ja to ne bih izbrisala jer mislim da me to čini Marinom kakva sam danas i osobom kakva se sama sebi sviđa kad se pogleda u ogledalo. Mislim da da, taj čudan put zaobilaznicom me vratio od socijalne pedagogije prema socijalnoj angažiranosti i radu u zajednici i nekako mislim da mi to daje specifičnu perspektivu zbog koje mogu razumjeti i struku i nas koji tu pomoć tražimo.“
Koliko struka prihvaća savjete?
„Postoje divni psihijatri, psiholozi, psihoterapeuti, socijalni radnici koji nastoje čovjeku holistički pristupati i koji smatraju da treba ponuditi različite načine pomoći i podrške jer tek onda možeš čovjeku vratiti kvalitetu života. Najteže se odučiti od nečega što dugo godina radiš na način za koji smatraš da je ispravan. Jako se teško suočiti s time. Svjetska zdravstvena organizacija se protivi prisilnim mjerama, općenito bilo kakvoj prisilnoj terapiji, naglašava ljudska prava pa makar mi ne razumijemo. To je odrasla osoba koja ima pravo odbiti neku vrstu terapije, bilo kakvu terapiju. Ima tu puno moralnih i svakakvih drugih problema, puno puta ljudi iz najbolje namjere rade to što rade. Imam iskustvo, držim neka predavanja i za struku, u suradnji sa klinikom Vrapče, sa dr. Štrkalj Ivezić koja je puno napravila i zalaže se za pristup koji je usmjeren oporavku, što god to značilo za svakog čovjeka, a ne za pristup koji se bazira na eliminaciju simptoma. Nekih simptoma se nikada nećemo riješiti, ali možda i s tim simptomima možemo stvoriti ljepši svijet. Netko bi mogao reći da je moja ideja o paketima podrške tada bila halucinacija, ali danas je stvarnost. Tko kaže da i neke druge stvari koje ljudi vide, a mi ih ne razumijemo, nisu nešto iz budućnosti, nešto što ima potencijal da se dogodi.
Lagano sve ide u smjeru koji je uključiv, u svijetu je sve više prioritet psihijatrija u zajednici, da se zatvaraju bolnički odjeli, da se ljudima pomaže kući, da dolaze mobilni timovi i pomognu obitelji, da se čovjeka ne čupa iz zajednice. Ono što je novost kod nas, a to u svijetu postoji, je da u tim timovima postoje peer stručnjaci. To su educirane osobe koje su prošle liječenje, imaju dijagnozu, ali svoje iskustvo oporavka koriste kao alat da bi pomogli drugima. Postoje različite edukacije za takve ljude, mi smo u Splitu jedni od rijetkih koji imaju educirane peer stručnjake jer se pokazalo da prisustvo takve osobe, koja to razumije iznutra, je veliki benefit za cijeli tim, bolja je komunikacija, bolji su rezultati. Čovjek se osjeća da nije sam. Svjetska zdravstvena organizacija to traži od svih zemalja, i Hrvatska je to potpisala, međutim to postoji samo u Zagrebu.“
Jedna od akcija na koju ste silno ponosni je ona koju održavate u rujnu.
„Već 4. godinu povodom Svjetskog dana prevencije suicida koji je u rujnu provodimo javnu akciju u središtu grada gdje dijelimo našim sugrađanima onoliki broj cvjetova koliko se osoba prethodnu godinu u Hrvatskoj ubilo, za vrijeme posljednje akcije ta je brojka bila 529. Dijelimo sukulente jer nam je lijepa simbolika taj cvijet koji opstaje u nemogućim uvjetima i kojem je potreban minimum. Želimo poslati poruku i nekome tko se bori psihički za život – da može, da se drži, da ostane među nama. Lijepo je da se uključuju mnogi mladi ljudi, učenici iz Druge jezične gimnazije.
EMOTIVNO U ĐARDINU: Udruga Feniks Split podijelila 529 cvjetova za 529 osoba koje su počinile suicid
Na tu smo akciju silno ponosni, i na tu činjenicu što se ponovno zajednici uključila. Ništa to ja ne bih mogla raditi sama. Feniks ima preko 123 volontera koji praktički rade stvari za koje bi trebali biti plaćeni, ali nažalost nemamo sredstva za to.„
Za sve oni koji žele vidjeti čime se Udruga Feniks Split bavi, to mogu učiniti na web stranici ili na Facebook stranici.
