Sinoć je u sklopu Marulićevih dana u splitskom HNK-u prikazana predstava „Umri ženski“ Satiričkog kazališta Kerempuh. Autorica ovog nagrađivanog teksta je Marina Vujčić, ravnateljica Drame splitskog kazališta, a redatelj Rajko Minković. „Umri ženski“ načelno počiva na paralelnim obiteljskim i životnim pričama triju sestara i majke koje žive živote kakve nisu planirale. Majka je u poznim godinama pronašla 14 godina mlađeg partnera zbog kojeg pristaje na brojne kompromise, najstarija sestra Patricija živi u izmaštanu svijetu na rubu lucidnosti i ludila, Valerija sve teže podržava i uzdržava partnera-umjetnika, a Emilija se uvlači u ljubavni trokut s oženjenim muškarcem.
„Umri ženski“ izrazito je dinamična priča čiji je najveći forte izostanak dociranja i pretencioznosti. Junakinje su svjesne svojih „oštećenja“, ali i tvrdoglave u nastojanju da poslože život po svojim pravilima. U ovoj predstavi nećete vidjeti patničko sažalijevanje nad vlastitim promašajima, ni patronizirajuće obiteljske napade na djecu čiji se životni put čini kao stranputica. Majka Barbara (Nina Erak-Svrtan) brani se ironijom samo zato što je kćeri tu i tamo pokušavaju podbosti opisom njezine veze s mlađahnim istražiteljem koji „u fušu“ špijunira preljubnike. Jedan je od tih preljubnika Vlado (Luka Petrušić), komični ljubavnik čija argumentacija koja redovito završava neartikuliranim jaukanjem i lamatanjem rukama izaziva salve smijeha, kod svih osim kod njegove mlade ljubavnice Emilije. Nju je sjajno oslikala Mia Anočić-Valentić, prikazujući svu muku i obrambene crnohumorne mehanizme osobe koja se uvukla u promašen i statičan odnos koji ne može napredovati. Jedan od najfascinantnijih likova prevarene žene Marte sjajno je utjelovila Anita Matić Delić. Ona nije nepomična ženica s pregačom koja krivnju za svoj bračni brodolom svaljuje na mlađu ljubavnicu. Sasvim svjesna mana svoga supruga, izostanka želje za radom na njemu (jer Vujčićkini muški likovi zbilja trebaju popravak i resetiranje za koje su mahom nesposobni) te bizarne pozicije svih triju figura trokuta, ona nastupa kao samosvjesna žena koja mlađahnoj ljubavnici dijeli životne lekcije na savršenoj metafori broja četkica za zube u kupaonici.
Dva se lika opasno ukalupljuju u svijet knjiga kojima su okruženi, a to su najstarija sestra Patricija (Ines Bojanić) i Gregor (Damir Poljičak), partner njezine sestre Valerije (Iskra Jirsak). Patricija izuzetno nalikuje na glavnu (anti)junakinju nagrađenog romana „Susjed“. Marina Vujčić opet se poigrala ljudskom psihom koja, opterećena i neliječena, stvara projekciju svijeta kakav želi vidjeti, a ne kakav ona jest. I Patricija i Katarina izmišljaju partnere da se obrane od standardnih pitanja malograđanske sredine, no obje uklizavaju u prostor vjerovanja vlastitim lažima. Razlika je u tome što je Patricija mnogo nježniji lik, nepopravljivi optimist, hodajuća naivnost.
Naivan, nesposoban ili proračunat – za književnika u nastajanju, Gregora, ne može se sa sigurnošću reći. Njegova petogodišnja veza s Valerijom, koja je „jači član“ zajednice, hraniteljica obitelji i dašak realnosti, srozava se na niske grane kad se postavi pitanje – što dalje. Opći životni kaosi triju sestara nakratko ih vraćaju u majčin dom, gdje novu očinsku figuru predstavlja njezin mlađi partner Fabijan (fantastični Nikša Butijer). Njega ne krasi muževna erudicija, on svoju pravdu natjerava silom, posao shvaća izuzetno ozbiljno, preljubnike vreba kao sova (izvrsna i komična projekcija slika i sjena na platnu), ne odvaguje riječi (Gregoru prigovara da mu sako koji je Valerija kupila izgleda „nošenkasto“), a u vezi s Barbarom traži majčinsku sigurnost. Međutim, usprkos svim sumnjama, u teškim se trenucima pokazuje kao čovjek koji, bez hinjene elegancije i mudrih riječi, želi pomoći.
Takav impuls vlada u svim likovima „Umri ženski“. Oni nisu bezgrešni junaci, imaju milijun mana, ponekad biste voljeli ući u dramu i protresti ih, ukazujući im na stvarni svijet. No senzibiliziramo se s njima jer se bore, jer padaju i ustaju, jer su u svojim pogreškama autentični i ono najvažnije – nisu stvoreni da bi bili docirajuća dubokoumna pouka ili korektiv ljudske slabosti. Time je predstava lišena nepotrebne patetike i težine te dopušta da se gledatelj od srca nasmije i sasvim ljudski priželjkuje sretan završetak. Ansambl Satiričkog kazališta Kerempuh još je jednom ispunio splitski HNK smijehom, a spisateljica Marina Vujčić dobila je zaslužene ovacije za svoj tekst.
