Uoči Noći kazališta i splitske premijere sjajne predstave „Prijevara“ po tekstu Harolda Pintera koja će se premijerno prikazati u Gradskom kazalištu mladih razgovarali smo s jednim od protagonista, Marjanom Nejašmićem Banićem. Iza mladog glumca splitskog HNK-a već je bogato radno iskustvo, okrunjeno nizom izvrsnih uloga i Nagradom hrvatskog glumišta u kategoriji za izuzetno ostvarenje mladih umjetnika do 28 godina. U nastavku razgovora pročitajte o njegovu zanimljivom glumačkom putu, ali i o poziciji, poteškoćama i ciljevima današnjeg teatra.
U posljednje ste vrijeme vrlo zaposleni i stalno na putu, u Šibeniku je postavljena Pinterova „Prijevara“, a sada taj sjajan komad stiže u Split. Kako ste se snašli u najnovijoj ulozi?
Tako je, u koprodukciji Teatra Erato i HNK-a Šibenik radili smo predstavu „Prijevara“ po tekstu Harolda Pintera u režiji Branka Ivande. To je poznat komad koji se igra i po Broadwayu, a 1983. snimljen je i film „Betrayal“, glavne su uloge tumačili Ben Kingsley, Jeremy Irons i Patricia Hodge. Ženske uloge u našoj predstavi igraju mlade i talentirane glumice iz šibenskog HNK-a, Franka Klarić i Ana Perković, dok ulogu Roberta tumači Siniša Popović iz zagrebačkog HNK-a. Raspored nam je gust, mnogo se putuje i radi na ovome projektu, ali veselimo se. Igram ulogu Jerryja, agenta za pisce. Moj je najbolji prijatelj Robert, a njega supruga vara s mojim likom. U tom nizu varanja pokazuju se slojevitosti ljubavnog trokuta koji raščlanjuje mnogo više od zapetljanih strasti.
Privilegiran sam što radim s velikim redateljom Brankom Ivandom, eruditom i povrh svega predivnom osobom, koji je svojim znanjem i iskustvom osmislio sjajnu viziju predstave. Kažu da je ovo Pinterov najbolji tekst, a mi smo stavili naglasak na psihološke profile i međuljudske odnose. Tekst je izazovan na više razina te otvara popriličan prostor za imaginaciju i glumačku interpretaciju. Jako je intrigantan i vjerujem da će biti zanimljiv publici, reakcije su zasad sjajne. Izuzetno sam ponosan što mi je pripala čast igrati ovu ulogu.
Koji je vaš „forte“ u dobivanju uloga? Već ste više puta tumačili protagoniste, a najbolje Vam glumačke godine tek slijede…
Imam 35 predstava iza sebe, a 32 su mi godine, što je uistinu nešto na što treba biti ponosan. Igrao sam i pet-šest velikih uloga. Važno je za glumca biti otvoren različitim izazovima, odmaknuti se od kalupa, moraš se formirati, igrati drugačije tekstove s različitim redateljima. Mnoge sam uloge dobio jer, kažu, izgledam starije i ozbiljnije. Zanimljivo, na akademiji su me često doživljavali kao komičara, a čini se da se posljednjih godina profiliram kao glumac koji dobiva ozbiljne, dramatične i kompleksne uloge. Nekad je možda utjecao i govor, naglasak. Naravno, redatelji često unaprijed imaju i viziju koga žele. Uvijek budem počašćen kad se uspostavi da te netko zapamtio po dobrim ulogama i kad te želi u svome timu.
Volite li više klasične ili moderne tekstove?
I jedni i drugi mogu biti sjajni – ako im se pametno pristupi. Klasik nam mora ukazati što ti likovi predstavljaju danas. A ne da nam se dogodi takozvani mrtvački teatar – beživotan, isforsiran i nezanimljiv publici. Ako je predstava estetski fantastična, ali ne zanima nikoga, to više nije živa materija jer se ne povezuje s ljudima. Primjerice, ovogodišnja premijera Splitskog ljeta „Lizistrata“, u režiji Paola Magellija, vrlo je mudro promovirala niz aktualnih poruka. Dramaturginja Željka Udovičić Pleština vješto je i promišljeno povezala ratna razaranja i sam besmisao rata od antike do današnjeg doba, ili točnije rečeno od Aristofana preko Homera do Lucića i Matišića... Što je aktualnije od pitanja besmislenosti rata? Cijeli svijet ispašta zbog nečijih pohlepnih ideja i ideologija. Lizistrata je reprezentativna predstava za koju smatram da se može se prikazati bilo gdje. Vjerujem da je to i smisao teatra – svoje viđenje prikazati cijelome svijetu.
Mislim da bi se više trebalo raditi na predstavama o pošastima novog doba – anksioznosti, depresiji, egzistencijalnoj krizi… Nažalost, ne vidim da se repetoari slažu promišljeno, tematski, s referiranjem i problematiziranjem aktualnih tema i prema ansamblu koji stoji na raspolaganju. Nepromišljenost u tako bitnim pitanjima, jasno, dovodi do oscilacija u kvaliteti.
Kako zamišljate kazališni program po mjeri današnjih gledatelja?
Intrigiraju me programi u kojima je ideja da se kroz jednu sezonu provlači jedna kazališna tema, i to aktualna. Mogu zamisliti opere, balet, a pogotovo dramu koja kroz različite tekstove različitih književnih razdoblja tijekom cijele sezone ima zajedničku osnovnu misao. Još ako je ona u duhu vremena i postavlja pitanja koja su danas važna – tim bolje. Time bismo mogli pokriti prostor od antike do suvremenih autora, ali i odgojiti publiku. Osim toga, tekstove i redatelje trebalo bi birati po aktualnosti i kvaliteti, a ne nasumično. I uz dugoročno planiranje.
Što biste istaknuli kao bitan faktor napretka kazališta?
Trebao bi se valorizirati nečiji uspjeh. Moje je mišljenje da naša sredina ne cijeni dovoljno ono što ima. U nas gotovo da je nepisano pravilo da više ne zovete redatelja koji je napravio najbolju predstavu. Suludo je da neke genijalce čekamo desetljećima, a ne znam što je tomu razlog. Nacionalni bi se teatri trebali izvući iz provincijalnosti i mediokritetstva. Da mislim da u našim teatrima nema potencijala, ne bih to rekao. Kad vam ansambl u dvije predstave dobije 10-ak nagrada, to valjda nešto znači, ne možete ignorirati tu činjenicu i ponašati se kao da je kulturni proizvod beznačajan.
Kako ste reagirali kad ste 2018. osvojili Nagradu hrvatskog glumišta?
Bio je to divan trenutak i vjetar u leđa. Igrao sam Korovođu u „Orestiji“, što je uloga gdje se vjerojatno očekivao neki stariji glumac, glasan, poznavatelj heksametra, a ja sam je dobio prije 30. godine. Komentator situacije nije netko tko inače utječe na radnju, ali redatelj Dejan Projkovski sjajno je zamislio tu ulogu i prezadovoljan sam rezultatom. Iskreno, nisam to doživio samo kao nagradu za Orestiju, već kao jednu vrstu pohvale za sav moj dotadašnji rad i trud. Naravno, bio sam jako sretan, to je zbilja lijepa potvrda da dobro radite.
Podrijetlom ste Dubrovčanin, ali gotovo ste naturalizirani Splićanin, s obzirom na to koliko dugo ovdje živite i radite. Jeste li se potpuno prilagodili svom drugom gradu?
U Split sam došao 2009., završio studij glume, na otprilike pola godine vratio se u Dubrovnik, a onda me Goran Golovko opet pozvao Split i postao sam dio ansambla HNK-a. Još kao student u Splitu sam odigrao desetak predstava, trećinu sam života proveo ovdje i naravno da se već u velikoj mjeri doživljavam kao Splićanin. Moji su Nejašmići iz Šestanovca pa ima i tu neke poveznice. Obožavam Split, koji me zbilja lijepo prihvatio i postao moj drugi dom. Mjesto je to koje ima potencijala u svemu, ne samo u teatru.
Vidite li potencijal i u mladoj publici? Često ističete da je privlačenje mlade publike u kazalište nešto čime se kultura mora ozbiljno pozabaviti…
Apsolutno. Ovaj grad ima 25 000 studenata, no nečime ih treba privući u kazalište. Danas više nije dovoljno staviti plakat na zgradu, došla su drugačija vremena. Ljudima treba prići i pokazati što im se nudi. Nisam ekspert da točno kažem čime ih privući, ali jasno je kao dan da moramo tražiti mlađu publiku. Schaubühne u Berlinu na predstave poziva srednjoškolce koji su odgojeni da tri sata zapanjeno gledaju Shakespearea. Pažljivo biraju tekstove i aktualiziraju ih tako kako nova publika može prihvatiti.
Što smatrate najboljim početkom rada na ulozi?
Anthony Hopkins je na pitanje „Kako radite ulogu“ rekao: „Pročitam tekst dvjesto puta.“ To je odličan savjet. Ali ne možete pročitati tekst dvjesto puta u četiri-pet tjedana, koliko hrvatski glumci često dobiju na raspolaganje. I to bi trebalo promijeniti. Ozbiljan rad na ulozi počinje ozbiljnim pristupom tekstu, a to zahtijeva koncentraciju i vrijeme.
Je li gluma oduvijek bila Vaša prva ljubav?
Nisam se uopće bavio glumom do sedamnaeste-osamnaeste godine. Nekoliko sam puta išao na LiDraNo, ali to mi je bilo beskrajno dosadno. Majka mi je pričala da sam navodno na završnoj priredbi u vrtiću nešto odglumio pa su ostale majke rekle – on bi trebao biti glumac. U osnovnoj me školi to nije zanimalo, zatim sam upisao srednju građevinsku školu, ali tijekom toga razdoblja shvatio sam da nasmijavam ljude svojim imitacijama. Tada još nisam imao percepciju glume, no volio sam uveseljavati ljude. Počeo sam razmišljati o akademiji jer me u jednom trenutku samo to zanimalo. Nisam se prijavio ni na što drugo. Usput, negdje sam pročitao da je Fabijan Šovagović također upisao srednju građevinsku školu i neko vrijeme radio kao građevinski tehničar. To mi je također bilo inspirativno i pomislio sam – možda i ja uspijem kao glumac.
Koliko u glumačkom poslu znači komentar i kritika starijih kolega?
Imam vrlo iskren odnos s kolegama do čijeg mi je mišljenja stalo pa njih često pitam za savjet. Kazalište je kolektiv i lijepo je znati da možeš dobiti konstruktivnu kritiku. Primjerice, sad u radu na predstavi „Prijevara“ imam taj luksuz da igram uz iskusnog, sjajnog Sinišu Popovića koji rado pomogne nama mlađima. Uvijek dobronamjerno i korisno. Georgij Paro naučio me da je u teatru najvažnija kultura tolerancije. Ima nas svakakvih i svi nosimo svoje probleme sa sobom, ali neko elementarno poštovanje i uvažavanje uvijek moraju postojati. Pozdraviti, biti otvoren i ne osuđivati ne košta ništa, to je kultura tolerancije. A ne podmetati drugima noge na našem zajedničkom putu.
Ima li i takvih situacija, gdje prevagnu ego, nezdrava konkurencija, ljubomora?
Jasno. Ima i toga. Za glumca nije loše imati ego, u granicama normale, dapače. Ovo je branša gdje trebaš imati stav o svome zanatu, ali ne u tolikoj mjeri da ego ode u narcisoidni poremećaj. Ako ne postoji ništa drugo nego „ja“, taština će pojesti talent.
Niste osobito skloni javnom eksponiranju, čak ni danas očekivanom promoviranju svoga rada na društvenim mrežama. Zašto je tomu tako?
Naprosto nisam taj tip osobe. A i zbog poremećenih kriterija današnjeg društva. Živimo u vremenu estetike protiv koje nemam ništa, ali bizarna mi je ta želja za vječnom mladosti, vječnom ljepotom, vječnim životom, na kraju krajeva. Odbijam živjeti u svijetu u kojem ne smiješ starjeti. Prije je netko tko je znao pisati bio pisac, a ne influenser. Čudna bi mi bila ta premisa da je moje ili ičije mišljenje toliko važno da imaš potrebu komentirati baš sve aspekte ljudskog života. Zašto bih ja sa svoje 32 godine bio relevantan za komentiranje dnevnopolitičkih događanja? Koga briga što ja mislim o Putinu? Ja samo svojim radom u kazalištu mogu ukazati na probleme i ako potaknem jednu osobu na razmišljanje, uspio sam.
Smatrate li da teatar mora biti angažiran?
Teatar mora biti angažiran jer inače je obična zabava, cirkus. Naravno da želim da kazalište uveseljava ljude i nisam od onih koji misle da klasika mora biti dosadna, ali bez pouke koja se usijeca u gledatelja – nema smisla.
Jeste li nekad nakon izvedbe bili razočarani reakcijama?
Dogodi se i to, ali rijetko zbog toga kako smo odigrali ili općenito zbog koncepta predstave, a više zbog startne pozicije u kojoj kazalište i publika kao da nisu na istoj strani. Zbog nepromišljanja o repertoaru hrvatska publika ponekad dolazi s mišlju „Aha, idemo gledati Shakespearea, pripremi se na klasik koji traje tri sata, dvije pauze i to je to.“ Ako pod milim Bogom ne možete prodati klasik, imate problem s publikom. Pa znalo se dogoditi da nagrađivane, fantastične predstave poput „Kroćenja goropadnice“ ili „Orestije“ u repriznim izvedbama ne popune gledalište, a postigle su velike uspjehe i na nacionalnoj razini. Zamislite, „Orestija“, antička tragedija pobijedi kao najbolja predstava u konkurenciji fenomenalnih „Tko pjeva, zlo ne misli“ i „Tita Andronika“ u režiji pokojnog Igora Vuka Torbice, a dogodi vam se da ne popunite jedan termin predstave. O tome da nekad ne dobijete ni kurtoazno „hvala“ za sedam kazališnih nagrada bolje da i ne počinjem.
Gdje je nastao taj problem?
U percepciji kazališta. Teatri ne smiju biti zatvorena ustanova za mediokritete i kvazielitu. To nije poanta. Treba nam šušur, da kazalište prikazuje stvarnost, da potiče kritičko mišljenje, da se o njemu govori, da oko njega polemiziramo. Moramo privući ljude, briga me kako, moj je stav – napravite vatromet ako treba, ali stvaramo za ljude, oni su baza, ako nemamo ljude, čemu sve?
Koliko Vam je na glumačkom putu značila potpora obitelji i bližnjih?
Neopisivo puno. Imam malu, skromnu obitelj koja moje predstave gleda više navijački nego kritički, ali i to je lijepo i poticajno. Svi moji dragi ljudi s ljubavlju prate moj rad i potiču me da budem što bolji. Divno je biti okružen takvim ljudima i osvijestiti što želiš u budućnosti, a želim živjeti miran, obiteljski život. Bavim se onim što volim i sve u svemu, kad imaš motivaciju i dobre uvjete, ovo je lijep posao.
Što očekujete od svoje glumačke karijere?
Georgij Paro odlično je, na pitanje o karijeri, rekao da imenicu karijera veže uz novac, a da to nije umjetnički pojam. Ma kakva karijera, sintagme „svjetla pozornice“ i „dašak glamura“ – ovo je posao koji treba obavljati časno kao i svaki drugi, a u snovima biti pošten i realan. Naravno da želim dugo glumiti i ispuniti si snove o nekim meni dragim i značajnim ulogama. Želim se pozicionirati svojim radom i trudom. Ako zbog toga ispadam bahat, u redu. Samo tražim najviše – i od sebe i od drugih. Da budemo dostojni ovoga posla.
Jesmo li propustili nekoga pohvaliti, pozdraviti?
Pohvalit ću svoga kolegu Stipu Radoju, evo, on mi je odmah pao na pamet. Čovjeka za kojeg mislim da je moderni Boris Dvornik, predstavnik šarma Splita današnjeg vremena. I pozvati sve da pogledaju predstavu „Prijevara“, vjerujem da će uživati.
