Mladog glumca Matka Elezovića, uvjerit će se svaki novinar i fotograf, najsvrsishodnije je hvatati u trajektnoj luci, po mogućnosti po povratku sa Šolte. Na trajektu ga svi znaju, svima je „domaći“, nikome ne smeta fotoaparat ni njegova sklonost nepodopštinama i smijehu. I kad igra sasvim ozbiljne klasike poput Turgenjeva i hit-komedije poput „Profesore, dajte dva“ (koja je upravo doživjela svoju jubilarnu stotu izvedbu), taj ga arlekinski moment izdvaja od prosjeka. Tipično elezovićevski, uz osmijeh od uha do uha, u majici Nogometnih ikona, Matko nam priča o svojim glumačkim počecima, odrastanju, Šolti, nogometu i snovima.
Otac Matko je pisac, majka Jadranka i sestra Matea glumice, brata Josipa nazivaju kazališnim multipraktikom, jedino je sestra Ana napravila odmak od teatra završivši psihologiju i defektologiju. Znači li to da se mlađi Matko samo povinuo za brojnijom formacijom u obitelji?
Ne bih rekao, gluma je na kraju dana bila samo moja odluka. Obitelj nije utjecala na moj izbor, jedino u što imaš bolji uvid s takvim postavkama jest koje su pozitivne i negativne strane ovoga posla, pogotovo kad imaš privatni teatar. Normalna bi osoba pri pogledu na takvo što odustala, ali eto, izabrao sam biti nenormalan i slijediti svoj san.
Na glumu sam se odlučio u šestom razredu osnovne škole. Tada sam počeo nastupati u Satiričkom kazalištu Kerempuh u predstavi „Histrijada“ dramskog trojca Mujičić–Senker–Škrabe u režiji Zlatka Viteza, što je bio moj prvi profesionalni doticaj s teatrom. Iza te predstave ljubav prema glumi u meni je samo tinjala i rasla, a već su osnovnoškolski počeci bili jasan putokaz u kojem smjeru želim ići. Međutim, ne ograničavam se, zanimaju me još barem dva-tri posla kojima bih se volio baviti i kojima ću se sigurno baviti paralelno s glumom, ali ne bih sad o tome da se ne zacopram…
I po ovoj se zadnjoj riječi vidi taj simpatičan idiomski miks zagrebačkog, splitskog i šoltanskog… Je li to u glumačkom svijetu plus ili minus?
Šoltanski korijeni, školovanje u Zagrebu i faks u Splitu učinili su svoje. Rekao bih da mi ta mješavina dijalekata pomaže. U svojoj diplomskoj predstavi „Profesore, dajte dva“ govorio sam zagorski, zagrebački, splitski, bosanski, albanski…
Ipak, Vaš put do glumačke akademije nije bio jednostavan, kako ste naposljetku završili na UMAS-u?
Jako je teško upasti na Akademiju, pogotovo u Zagrebu. Malo se ljudi prima na glumu, interes je velik, bude tu svega. Gore sam prolazio u uži izbor, ali stalno je nedostajao taj posljednji korak. Jedne mi je godine pukao film, nakon četiri pokušaja u Zagrebu vidio sam da je prijemni ispit u Splitu, spremio sam se i prošao. I ne bih mijenjao to iskustvo i ljude sa svoje splitske klase ni za što na svijetu. Takva se ekipa dogodi jednom i više nikad, prijatelji smo, čak smo i kumski povezani, i dan danas, toliko godina nakon diplome, svakodnevno se čujemo. I najplodnija smo klasa, zasad imamo devetero djece, neka se i drugi malo ugledaju na nas!
Publika diljem Hrvatske ponajviše Vas pamti po hit-komedijama. Biste li rekli da ste komičar u duši, ili barem da je to Vaš dominantni žanr?
Zanimaju me svi žanrovi i vidim se u svemu. Ne radim razliku između dječje predstave, drame, komedije, filma – svaku ulogu smatram profesionalnim izazovom, sve je to naš posao. Tko se uhvati samo za jedan žanr, sebi čini štetu. Lakše je raditi s ljudima koji razvijaju vještine u više smjerova, imaju više iskustva, brže shvaćaju što se od njih traži. Dakle, ne bih se ograničio samo na taj aspekt.
Kako je došlo do odluke da se sestra Matea i Vi okušate u dječjoj književnosti, odnosno predstavama i animiranim crtićima?
Korona je bila izravan poticaj. Ne samo iz financijskih razloga, što svakako nije zanemarivo kad je cijela obitelj u privatnom glumačko-kazališnom poslu, nego i zato što je taj period za umjetnike bio i psihički vrlo iscrpljujuć. Nema ništa gore nego kad ti zabrane raditi ono što voliš i u čemu si dobar, ono što uveseljava druge, ono što je, na kraju krajeva, tvoj smisao. Zato smo tražili izlaz iz te kritične situacije u kojoj nešto čekamo. I okrenuli smo se najmlađoj publici. Iako se nikad nisam mislio baviti time, sad mi je jako drago što sam se okušao u novom području, pogotovo u edukativnim crtićima i sigurno ću ih nastaviti raditi i u budućnosti. Matea piše nastavak interaktivne slikovnice o Krapinku, temeljenu na povijesnim činjenicama o krapinskom pračovjeku, a aktivna je i u projektu Moja e-bajkovnica u kojem objedinjuje najljepše svjetske bajke i priče.
Sve dječje predstave koje moj otac piše edukativnog su karaktera, a mi ih ostali dodatno istražujemo i zaokružujemo. „Tajna svijeta“, „Kako je slon naučio bonton“, „Eko zeko i otočić,“ „Eko zeko i stara Salona“ samo su neki od naslova kroz koje pokušavamo djeci ukazati na važnost očuvanja prirode, obnovljivih izvora energije, zdrave prehrane, pristojna ponašanja, očuvanja baštine… Zapravo kombiniramo odgojni i obrazovni aspekt, i sve na način koji je lako razumljiv djeci. Reakcije su zasad izvrsne.
Što Vaša djeca misle o očevu poslu, zanima li ih gluma?
Znaju čime se bavim, ali sav im je kazališni svijet još neistraženo područje i mislim da je bolje da tako i ostane, barem neko vrijeme. Ne želim im nametati svoj posao, htio bih da sami otkriju što ih zanima i što vole. Ako to bude kazalište, super, no ne planiram biti taj koji će „upirati“, to smatram kontraproduktivnim.
Kakvu publiku preferirate?
Iskrenu. Mrzim klasično teatarsko laganje u kojemu mi netko govori da smo svi bili sjajni, a pet minuta poslije iza leđa nas zasipa drvljem i kamenjem, uz suzu u oku i pitanje „Tko će mi vratiti dva sata života“. Ako nešto nije štimalo, volim to znati i cijenim poštenu kritiku. Zato obožavam djecu – jer kažu što misle. Ali i među odraslima se osjeti kakva je energija dok igraš predstavu. Nije mi se svidjelo kako je to izgledalo u koroni, iako sam tada počeo nastupati s „Laku noć, lopovi – dobro jutro, Dublin“. Ta komorna atmosfera s ogromnim razmacima, pod maskama ispod kojih ne vidiš gledateljev izraz lica nešto je grozno za glumca koji živi od povratne informacije, reakcije, osmijeha. Zato sam početkom korone stao na 99. izvedbi „Profesore, dajte dva“…
Čekali ste dvije godine na jubilarnu, stotu izvedbu?
Tako je. Htio sam da to bude veselje s ljudima koji su me došli podržati, a ne nekakvo poluprivatno druženje s razmacima od dva metra. Eto, nedavno se dogodila i stota izvedba „Profesore, dajte dva“ u Drnišu, na što sam jako ponosan i vjerujem da je to tek prvih sto. Obožavam tu predstavu otkad sam je ’97. prvi put gledao u „Kerempuhu“ u izvedbi Željka Königsknechta. Kod te me predstave oduševljava što mi je sad jedan 80-godišnjak iz Drniša rekao da sam ga vratio u mladost, a istovremeno mi djeca govore da se odavno nisu tako nasmijali. Svevremenska je i za sve uzraste.
Pripremate li još neke kazališne projekte?
U pripremi su dva nova projekta u listopadu, u nadi da će situacija biti takva da će kultura nastaviti normalno funkcionirati. Tko hoće raditi, posla ima. Zasučeš rukave i kreneš, bez čekanja da te netko pozove. Treba preuzeti inicijativu, a vjerujem da tada i sreća odradi svoj dio.
Okušali ste se i u filmu, posljednje s ulogom u „Šestom autobusu“, kakvi su dojmovi?
Nekidan se na Pula film festivalu održala premijera tog sjajnog filma Eduarda Galića. Jako sam sretan što film već dobiva izvrsne recenzije kao jedna od mogućih priča o ratnim strahotama, jer ne zna se koja je bila sudbina šestog autobusa s braniteljima i ranjenicima iz vukovarske bolnice. Moja uloga nije velika, ali glumački je bila zahtjevna i drago mi je što sam bio dio ove inspirativne priče. Eduard Galić ima žicu za ovakve filmove, uz sjajnu glumačku ekipu koja nosi priču koju gledatelji neće moći zaboraviti.
S obzirom na sklonost multitaskiranju, biste li rekli da živite kaotično?
Prošli je tjedan na popisu pisalo ovako – koncert Rolling Stonesa u Beču, filmski festival u Puli, odlazak na brod. Tri dana zaredom. Entuzijastično, no uvijek nešto i otpadne ili se pojavi neka nova ideja i obveza. Da, život mi izgleda pomalo kaotično.
No i u tom kaosu, čujemo, postoji jedna konstanta – Hajduk. Što za Vas znači Hajduk?
Hajduk je čista emocija. Kao i s kazalištem – nitko mi nije morao usađivati tu ljubav, naprosto sam se zarazio Hajdukom. Živio sam u Zagrebu, svi oko mene dinamovci, igra se derbi na Maksimiru, a jedan bi prijatelj iz empatije išao sa mnom i navijao za Hajduk. Ostatak bi razreda išao na sjever, nas dva na jug. Neke sam prijatelje jedino i viđao na našim HNL-ovskim ledinama. Često mi se znalo dogoditi da zbog Hajduka lijem suze, i od sreće i od tuge. Sjajan je osjećaj kad osobi s tribine ne moraš ništa reći o svojim emocijama, samo se pogledate i razumijete se. Ova godina nije bila loša, nadam se da sad slijedi era dominacije. Dupla kruna i sve što ide s tim.
Neizostavno pitanje – tko je veći hajdukovac, Stipe Radoja ili Matko Elezović?
Jedan je torcidaš, drugi hajdukovac, ljudi koji nas znaju znat će koji je koji. Šalu na stranu, obojica smo zaluđeni Hajdukom.
I za kraj, gdje se vidite u budućnosti?
Vidim se u poslovima koje volim. Nadam se da će okolnosti biti takve da ću realizirati sve projekte koje sam zamislio i da će mi se otvoriti što više kazališnih prilika. To nije samo moja struka - nego i moj poziv, radost i smisao.
