"Priručnik za hrvatsku politiku", nova knjiga Matka Marušića, je u prodaji. Riječ je o najnovijem djelu poznatog Splićanina koji iza sebe ima niz znanstvenih radova i knjiga.
Matko Marušić rođen je u Splitu 1946. godine, na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je 1970. godine, gdje je doktorirao 1975. godine i 1980. godine postao profesor u Zavodu za fiziologiju. Osvjedočeni je odgajatelj mladih znanstvenika. Bavio se pretežno imunološkim istraživanjima, napose imunološkim aspektima presađivanja koštane srži, ali je objavljivao i u području onkologije, filozofije znanosti i medicinske edukacije, ukupno oko 200 znanstvenih članaka, s H-indeksom 28.
Godine 1998., njegova je istraživačka skupina dokazala da ljudski timus funkcionira cijeloga života. Bio je ključna osoba u osnivanju Medicinskog fakulteta u Splitu, a pomogao je i osnivanje Medicinskih fakulteta u Osijeku i Mostaru. Osnivač je i urednik-emeritus časopisa Croatian Medical Journal.
Dvije su mu zbirke priča uvrštene u osnovnoškolsku lektiru. Humoristična knjiga "Medicina iznutra" 2006. godine je uzburkala hrvatske medicinske krugove i mjesecima bila najprodavaniji naslov u zemlji, a knjigu „Mi Hrvati“ (2018.) smatra svojim najboljim djelom.
Godine 2008. preselio je u Split, na Medicinski fakultet, čiji je dekan bio u mandatu 2009. – 2011. Umirovljen je 2017. godine, a 2019. osnovao je i vodi znanstveni časopis Sveučilišta u Splitu ST-OPEN. Godine 2020. u New Yorku je kao urednik i koautor objavio knjigu „Croatia: past present and future perspectives“ (Nova Publishers) pa mu „Priručnik za hrvatsku politiku nije prvo djelo o politici.
Kada ste i zašto odlučili napisati ovu knjigu i zašto se ona zove baš priručnik?
"Godinama sam se čudio kako ljudi govore o politici, a istodobno ne znaju bitne činjenice važne za temu o kojoj govore. Primjerice, raspravljaju je li Hrvatska siromašna, a ne znaju niti mogu navesti ni jedan broj koji se odnosi na tu temu (BDP, štednju, prosječne plaće i mirovine, udio zaposlenih i nezaposlenih itd.). S vremenom me to počelo smetati, a jako volim raspravljati o politici pa sam pomislio da napišem neki oblik političke početnice, barem osnovne stvari. Prije tri godine sam počeo pisati, ali brzo sam shvatio da to djelo treba biti sveobuhvatnije i dublje od početnice. Pa sam pisao sve ono što sam mislio da treba i nastala je knjiga od 600 stranica. Zato ju nisam nazvao početnicom nego priručnikom. Taj se priručnik može čitati kao roman, ali omogućuje i da se na brzinu nađe podatak koji čitatelja trenutno zanima."
Koliko dugo vam je trebalo da je napišete i što ste sve u njoj obuhvatili? Je li bilo teško sažeti sve na 600 stranica? Kakve su reakcije javnosti na vašu knjigu? Tko prvi pročita vaša djela kad su gotova i tko vam je najžešći kritičar?
"Priručnik obuhvaća povijest, sadašnjost i budućnost i što bismo trebali činiti da bolje živimo i opstanemo. Da, bilo je to teško sažeti, jer ima mnogo tema koje trebaju detaljnu obradu i objašnjenja. Reakcije javnosti na naslov i sadržaj knjige su iznenađujuće pozitivne, ali cijelu knjigu zasad je temeljito čitalo mojih šest recenzenata (ocjenjivača). Svima im se jako svidjela. Mlađi među njima bili su zaprepašteni koliko stvari nisu znali. Najžešće me je kritizirala jedna sjajna splitska profesorica, tražeći da pišem više i opširnije. 'Ja više od pola toga ne znam, lipo to opišite!' – znala je i podizati glas. Pametnija je od mene pa sam je sve, apsolutno sve poslušao. Knjiga izlazi 20. prosinca i već se bojim svojih najžešćih kritičara: supruge i djece.
U knjizi spominjete i ustaše i partizane i četnike. Nekako se u udžbenicima iz povijesti neke stvari preskaču, kao da se dijelovi naše povijesti nisu dogodili. Kakav je vaš stav o tome?
"To je moj ključni odgovor na pitanje zašto sam napisao Priručnik. Hrvatska je povijest, a time i politika, toliko iskrivljena, osakaćena i napunjena lažima da je zapravo moramo početi nanovo učiti. Onome tko to ne vjeruje, ili s time nije suglasan, upravo će ova knjiga otkriti koliko stvari ne zna, ili ih zna drukčije od onoga što u njoj piše."
Zanimljivo je da ste na kraj knjige stavili test znanja. Nismo baš navikli na takvo što, kako ste se odlučili na to?
"Testiranje vlastitoga znanja zabavno je i korisno za one koji su za znanje zainteresirani. Taj test nije ispit, nego zabava i nadam se da će se njime ljudi doista i zabaviti. Uostalom, dao sam točne odgovore. No moj cilj nije bilo zabavljanje, nego da se ljudi podsjete na najvažnije teme i da vide koliko o njima znaju."
U Predgovoru kažete da svrha ovog priručnika nije dokazivanje, nego informiranje. U njoj je ono što ste kao znanstvenik ocijenili najbližim istini, a jako je važno. One koji pomisle da je nešto netočno pozivate da tom netočnom suprotstave podatke koji su drukčiji i pouzdaniji, barem tako da provjere odgovarajuće dostupne izvore. Ima li takvih?
"To je vrlo važno pitanje, na više načina. Prvo, važno je znati da postoje podatci za koje nismo znali. Drugo, ja nudim podatke iz literature, one koje sam procijenio kao trenutno najuvjerljivije (i najvažnije za odabrane teme) i pozivam čitatelje da, ako sumnjaju u moje ocjene, tim navodima suprotstave jače dokaze i pametnija tumačenja. Put prema istini ne vodi preko etiketiranja, svađe ili autoriteta, nego preko dokaza. Dokaz ima snagu i značenje koji se mogu procijeniti u dobronamjernoj i poštenoj raspravi. To preporučam, pače i ustrajem da se tako razgovara, napose u slučajevima kad ljudi nisu suglasni. To je znanstvena metoda koju sam dobro uvježbao u tijeku pola stoljeća svojega istraživačkog rada. Njoj nema alternative."
Više knjiga ste napisali, od dječjih do političkih. Što vam je bilo teže pisati, za djecu ili za odrasle? Jeste li očekivali takav uspjeh svojih dječjih knjiga koje su često školarcima omiljene lektire, a znamo da djeca ne vole baš lektire? Rado se odazivate druženju s djecom u školama, kakav je osjećaj znati da su svi oni pročitali vaše djelo?
"Uvijek se zaprepastim kad vidim koliko djeca vole moju knjigu 'Snijeg u Splitu'. Naravno da mi je to jako drago. S vremenom sam shvatio zašto je tome tako: ja te priče nisam napisao da postanem pisac, nego da zabavim svojega maloga sina. A ako sam zabavio njega, zabavio sam i svu drugu djecu. Ta knjiga je jednostavna, nevina i nepretenciozna, a govori o stvarima koja djecu zanimaju. I tako me skrenula prema književnosti. I danas me djeca u školama pitaju kad ću napisati 'Snijeg u Splitu II'. Njima prešutim da sam ga napisao (opet na 600 stranica!); zove se 'Mi Hrvati' i doista je 'Snijeg u Splitu II', ali za odrasle."
Cijeli ste život u medicini, napisali ste brojne znanstvene radove. Što vam je teže pisati, takve radove ili nešto što bi trebalo zabaviti djecu?
"Sve što želite napraviti maksimalno dobro za svoje sposobnosti traži maksimalan trud. Tako ispadne da je sve dobro – teško postići. Možda drugi ulažu manji napor, ali ja nikad nisam napravio ništa dobro, a da se nisam jako namučio. U znanosti (u mojem slučaju u medicini) teško je smisliti originalne ideje, složiti pokuse koji ih testiraju, obraditi i shvatiti dobivene rezultate, a zatim to napisati i postići da se objavi u uglednim međunarodnim časopisima. No kad to čovjek uspije, razvija ugodan osjećaj ponosa da na najvišoj razini, u okviru međunarodnog natjecanja u kvaliteti provedbe istraživanja i važnosti otkrića, uspješno sudjeluje u natjecanju znanstvenika cijeloga svijeta. Pisanje za djecu (i odrasle) sasvim je drukčije, ali ne manje teško i napeto. Tu nema nemilosrdne strogosti svjetskih ocjenjivača, ali – upravo zbog toga - stalno postoji dvojba koliko je djelo doista pogođeno za čitatelje kojima je namijenjeno i koliko od njega imaju koristi. Čak ni pohvale nisu dovoljno uvjerljive i pisca ne smiruju, jer mogu biti dane iz pristojnosti ili drugih razloga, čak i zbog sažaljenja. Sve dobro je teško postići i varljivo je za procijeniti. Jedini izlaz je što bolje i što više raditi."
U Splitu nedostaje dosta liječnika, mnogi mladi nam odlaze vanka. Na koji način bi vi riješili taj problem?
"Opće je mišljenje da je medicina težak studij, a liječništvo odličan posao. No nije tako, nego obrnuto: studij je jako privlačan, a posao liječnika jako težak. Tako dobri studenti odabiru medicinski studij, a kad završe nađu se pred teškim poslom. Neki od njega bježe u 'lakše' specijalizacije, neki u druga zdravstvena područja (npr. farmaceutsku industriju), a neki u inozemstvo. S emigriranjem imam veliko iskustvo, jer sam na znanstveno usavršavanje u inozemstvo poslao 148 mladih liječnika. Pola ih je ostali vani, a pola se vratilo. Znam njihove živote (barem otprilike) i znam da su oni koji su se vratili mnogo sretniji. Ovdje se može dobro raditi, a život je mnogo bolji. Da ovdje rade koliko rade vani, bili bi jednako profesionalno uspješni, a privatno mnogo, mnogo sretniji.
Doduše, u nas postoje i specifični problemi slabe organizacije rada i to izaziva nezadovoljstvo veće od tzv. 'slabih plaća'. Plaće nisu male nego dobre, ništa manje nego vani ako se usporede i troškovi života, napose stanovanja. Osim toga, u nas mladi liječnici ne žele raditi i živjeti u malim sredinama, iako u npr. Švedskoj spremno odlaze u daleka zaleđena sela i gradiće, ali ovdje to taje. Proistječe da u nas uopće ne manjka liječnika, ali su oni krivo raspoređeni, a na poslu im je loše jer nema prave hijerarhije, odgovornosti i primjerenog i pravednog rasporeda i obavljanja dužnosti. To je depresivnije nego manja plaća.
Bili ste na izborima za gradonačelnika 2013. godine kao kandidat za dogradonačelnika, bi li opet to ponovili? Što mislite o aktualnoj vlasti? Po vašem mišljenju, zašto HDZ posljednjih godina loše prolazi u Splitu? Imate li danas političkih ambicija?
"Tada sam išao s mojim najboljim prijateljem pok. Vjekoslavom Ivaniševićem, koji me to molio. On je glavni junak mojega 'Snijega u Splitu' i nisam ga mogao odbiti. A ponovio ne bih.
Problem splitskoga HDZ-a je problem i ostalih stranaka, pa i cijeloga grada: nema ljudi školovanih za politiku i upravljanje. Zato narod bira po svjetonazoru, a svjetonazor nije bitan za lokalnu politiku, nego je bitna upravljačka sposobnost i znanje. Čak i današnji gradonačelnik, iako nedvojbeno pametan čovjek, nema pojma o politici i upravljanju. Čovječe, pa on ne traži novac iz Infrastrukturnih i drugih fondova koji idu iz EU preko ministarstava do lokalnih zajednica – jer je u državi na vlasti HDZ! Nevjerojatno, zar ne? Više su novca povukli Šibenik, Koprivnica i Vukovar (i drugi) nego Split. U povlačenju europskog novca Zagreb, Rijeka, Varaždin i Osijek za nas su Liga prvaka kojoj nismo ni blizu.
Za svaki se posao treba školovati, a politika je složenija od većine teških poslova, lake da ne nabrajam. Prestat ću o tome jer se ljutim: eto – zato sam napisao 'Priručnik'! Ali veliko je pitanje tko će ga pročitati, makar i površno, a tko će iz njega nešto i naučiti, ili barem shvatiti da treba naučiti. 'Natrag u škole!' – rekao bih onima koji se žele baviti politikom. Nema dugog načina."
U emisiji HRT-a kazali ste da je korona virus pobjegao iz kineskog laboratorija. Digla se velika buka oko tog gostovanja i vaše izjave, kako danas gledate na to, s odmakom od tri godine?
"Digla se buka utoliko što je Faktograf smanjio vidljivost mojega članka (da ne ulazim u detalje), a od toga me nije htjela zaštititi pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter. Vrijeme je pokazalo da sam bio potpuno u pravu, ali oni ni ne pomišljaju da mi se ispričaju. Trebali bi i oni natrag u školu, barem školu pristojnosti i korektnosti."
Kad ne pišete knjige, čime se bavite? Jeste li uspjeli uzgojiti kapare?
"Uzgojio sam jedan kapar pa sam vidio da znam. Osnovao sam i (uvijek sa suprugom, i još nekoliko divnih ljudi) volonterski vodim časopis Sveučilišta u Splitu ST-OPEN. On je jedinstven u svijetu po tome što urednici pomažu studentima i mentorima da studentske diplomske radove pretvore u znanstvene članke na engleskom jeziku. (Može ga se naći na internetu, Google.) Ideja je da studenti u tom procesu nauče kako se radi i prezentira znanstveni rad i shvate važnost znanstvenog publiciranja za sebe i društvo. Objavili smo niz zanimljivih i lijepih članaka, napose o Splitu, ali posao je teži nego što sam očekivao. Interes studenata i mentora je iznenađujuće mali. Ove smo godine objavili 20 članaka, a cilj nam je da se stabiliziramo na 50 godišnje. Nadam se – za nekoliko godina. Ako Bog da zdravlja."
