Judita, Carmen, Zita, Doma, Suzuki, Dalila, Azucena, Maddalena, Ulrica…
Kad izlazi na pozornicu, zaboravlja svoje ime i držanje, ulazi u ulogu i daje joj specifičnu, moćnu boju i karakter onih najsnažnijih ženskih likova u povijesti opere. A kad se zastori spuste, prvakinja Opere HNK-a Split Terezija Kusanović jednostavna je, britka, duhovita i vesela žena, ponosna supruga i majka, glazbena pedagoginja, iznimno zanimljiva i otvorena sugovornica.
Dobitnica Porina kao producentica klapskog albuma „Dišperadun“ te Nagrade Ante Marušić za najbolje umjetničko ostvarenje u Operi Hrvatskog narodnog kazališta Split potvrđuje onu tezu da su najveći umjetnici često oni najskromniji.
Dok razgovor o svjetskim pozornicama i nagradama damski pokušava zaobići (na svoju ćemo ruku u najkraćim crtama spomenuti nastupe u Italiji, u teatru Carlo Felice kao Zita u operi Gianni Schicchi te na Festivalu Diano Marina kao Azucena u Verdijevom Trubaduru, ulogu Carmen na 7. Korejskom festivalu u Južnoj Koreji, izvedbu Beethovenove IX. simfonije u slovačkoj Banskoj Bistrici te nastup u Bösendorfer Saal u Beču s koncertnim repertoarom), a mi je ipak nagovaramo da nam otvori dušu, na površinu je izbio onaj divan impuls da se klasična glazba približi mladima i da priča ove blistave mezzosopranistice bude jedna od onih čistih, poštenih i posvećenih samo i isključivo ljepoti glazbe.
Kako su izgledali Vaši glazbeni počeci? Jeste li se oduvijek vidjeli u pjevanju?
Ja sam fetiva Omišanka, djevojački Čečuk. Bakina su obitelj, Vukušići, oduvijek bili poznati po muzikalnosti. Imali smo veliku obitelj i mnogo smo pjevali, oduvijek sam bila izložena glazbi. Kao djevojčica sam znala staviti ogromnu čarapu na glavu i početi pjevati pa bi mi none oduševljeno komentirala „Che voce!“ U vrtiću sam tijekom jedne predstave o leptiriću i cvijeću dobila ulogu leptirića i bila jako ljuta jer sam muško, a htjela sam, naravno, lijepu haljinu i cvijeće. Nisam razumjela da sam tada zapravo dobila prvu glavnu ulogu.
Školski su dani ipak donijeli neke konkretnije korake bitne za glazbeni put. Mama i jedna njezina prijateljica slučajno su se susrele u Zagrebu nakon dugo vremena, ona me odvela Nadi Puttar-Gold da me posluša i procijeni trebam li školovati glas. Rekla je: „Apsolutno. Glas treba mutirati, ali neka se obvezno dalje školuje.“ To je uistinu divna uspomena i poticaj. Dvije sam godine učila klavir kod časne sestre u Omišu, zatim sam završila osnovnu i srednju školu Josipa Hatzea. Tada nisam bila zainteresirana za pjevanje. Jedino me zanimalo da budem prateći vokal Osmom putniku. A i to je posebna priča… Gibonni me pozvao kao prateći vokal za koncert na rivi, mislim da mu je netko bio otkazao za tu večer pa je netko trebao i uskočiti. Kad me pitao bih li ja to pokušala, oduševila sam se, došla kući, navukla kožne hlače, lance, izvukla crtu olovkom kao Kleopatra… A onda me otac pitao: „Di ćeš ti takva?“ Morala sam se umiti, otići spavati i moja karijera pratećeg vokala Osmog putnika završila je prije nego što je i počela. Još me boli, ha-ha, Gibonni se možda neće sjetiti mog slomljena srca, ali ja se sjećam!
Vaš je glazbeni put, prije koncertnih i opernih izvedbi, bio obilježen dalmatinskim zvukom klape. Kako ste se našli u klapskom svijetu?
Izvorno sam s klapom počela u školi, osnovala sam prvu dječju klapu u Dalmaciji, vodila klapu Omiš, pjevala u klapi Smilje, a zatim sam počela voditi klapu Puntari. To je bio muški sastav u kojem nam se u jednom trenutku dogodio problem s pronalaskom prvog tenora pa sam ja silom prilika „uletjela“ – i nikako izletjeti! To mi nije bila namjera, ali tako je ispalo. Sastav je bio ostao na pet ljudi, no akord je zvučao baš onako kako sam htjela. Osim toga, imala sam najboljeg mentora na svijetu – Ljubu Stipišića. Naučio me nekim metafizičkim postulatima glazbe koje mi je rasvijetlio i otvorio. On je bio prevažna osoba u mom životu. Imao je tu čaroliju u glasu kojom je umirivao nervozu, strahove, dječji plač, dileme… Uvjerena sam da je taj čovjek posjedovao neku drugačiju razinu povezanosti s glazbom od običnih smrtnika.
Kako ste se naposljetku odlučili na solo pjevanje?
Druga je osoba koja je jako obilježila moj glazbeni put Miljenko Grgić, muzikolog. Bio mi je mentor na mom prvom fakultetu, završila sam glazbenu pedagogiju. Nagovarao me da školujem glas i nije odustajao od te ideje. Iako s prvih nekoliko profesorica nisam kliknula, odveo me na „Trubadura“ u izvedbi Nelli Manuilenko. Potpuno me opčinila, i glasom i fantastičnom glumom. Tada sam rekla „Ona ili nitko“. Nakon što me prvi put poslušala, rekla mi je: „Imaš lijep i ugodan glas, ali tako… Malenki“. Ja se uvrijedila, ma što „malenki“?! Prof. Grgić je rekao – Ma nije te dobro čula! Bez obzira na sve, odlučila sam je čekati. Upisala sam fakultet kao tridesetjednogodišnjakinja jer sam čekala svoju profesoricu iz snova – i isplatilo se. Ona je tvrdolinijaš, čvrsta ukrajinska škola, rad, red i disciplina. A ja sam na to bila spremna jer sam joj apsolutno vjerovala, a ona mi se potpuno davala. Kasnije mi je rekla „Nemaš malenki glas nego veliki – za velike pozornice!“ Znam da me majčinski voljela i odgajala, sve što sam napravila, mogu zahvaliti njoj. Paraćeva „Judita“, moja prva velika uloga, bila je napisana za dramskog soprana, a ja sam mezzosopran. Golem je to bio rizik. Rekla mi je da je ta situacija uzmi ili ostavi i ne nudi se dvaput, ali odluka je na meni. Da nisam pristala, zauvijek bih pjevala „male uloge“. Morala sam ići iznad svojih mogućnosti. Sad kad se vratim na tu izvedbu, ponosna sam jer sam bila hrabra i isplatilo mi se.
Jeste li rad s profesoricom Manuilenko preslikali na rad sa svojim studentima?
Naša je nastava vrlo intimna i individualna, vi osjećate i njihove privatne probleme koji utječu na izvedbu, morate im biti blizu, puni razumijevanja, podrška. Nastojim ih održati čvrstima. Trenutačno imam šest studenata, svi oni slušaju svoje druge kolege na satu. Navikavaju se na publiku, na kritičko mišljenje, na to da griješe jedni ispred drugih. Očvrsnut će i bit će im lakše izići na koncert. Stalno ih vodim na natjecanja, ali uvijek ističem isto – treba dati najbolje od sebe na izvedbi. Ako se dogodi nagrada, super, ako ne – isto super. Idemo muzicirati i uhvatiti svoj trenutak čarolije glazbe, sve je ostalo sporedno. Postoji neka dimenzija gdje naš glas odlazi, vibrira negdje gore, gdje je nama nedohvatljivo. Taj Puccini i Verdi postoje negdje u višem prostoru, i ako vam se u životu dogodi da se spojite s tom gornjom niti – to je smisao života, glazba je prošla kroz tebe, osjetio si. Tada nema žaljenja, boli, to je prostor potpune ogoljelosti i otvorenosti, ali tada si van svoga tijela.
Je li vam se dogodilo to svojevrsno izvantjelesno glazbeno iskustvo?
Dvaput – baš jedan Verdi, i nevjerojatna Dalila. Verdi je bio „jump-in“, zvali su me iz zagrebačkog HNK-a dan ranije, trebala im je zamjenska Azucena zbog bolesti pjevačice. Odmah sam odletjela u Zagreb, pogledala sam snimku, ponavljala ulogu u avionu. Imala sam jednu glazbenu i jednu režijsku probu, naspavala sam se i otišla na izvedbu – pa što bude. Suprug mi je rekao da „pjevam muziku“ – bez tereta o režiji, pripremi, ičemu. Trebala mi je samo sreća. Dobila sam divne kritike, topli pljesak, ovacije – ali najvažnije je što mi se dogodio trenutak glazbene epifanije, dogodio mi se taj spoj s nebom i za takve trenutke glazbenik doslovno živi.
Nedavno je Opera nakon skoro 40 godina pripremila možda i najspektakularniji Verdijev uradak – Krabuljni ples. S obzirom na, možda ćete se složiti, poprilično krute uzuse koji su nam dosad donosili klasičnije naslove koje Split gotovo da zna napamet, ovo je bio popriličan rizik, a publika je doslovno poludjela za ovim naslovom. Kako to tumačite i kako vam se svidjela Vaša uloga?
Vrijedilo je riskirati! Jednostavno je – publika gladuje za kvalitetnim novitetima. Kad smo usred nedaća korone shvatili da ćemo ipak konačno raditi „Un ballo in maschera“, Goran Golovko me zvao i rekao mi: „Imam za tebe neviđeno“. Odgledala sam sve moguće „Krabuljne plesove“ koji su bili dostupni na snimkama, a kad sam čula za ideju da budem astro-vračara u ponoćnom showu, smijala sam se danima, to je bio genijalan, neviđen koncept. Počela sam ozbiljno pratiti one naše bizarne noćne emisije s proročanstvima i skidanjima uroka, u suštini – ušla sam u ulogu. Kostimograf Mladen Radovniković jedva je dočekao ovakav projekt da kaže – bit ćeš drag-queen. Ne znam je li bolji bio kostim, glomazna ružičasta perika ili pretjerana šminka. Istovremeno sam proučavala interpretaciju svoje uloge kod velikih pjevačica i osjećala sam svojevrstan otklon od uvriježena iščitavanja Ulrice. Postojala su tri vodeća tumačenja – Ulrica kao šamanka, kao čitačica sudbine/prevarantica s kristalnom kuglom i kao opsjednuta sotonistica. Moje se groteskne interpretacije ljudi ipak boje zbog doze jezivosti i nepoznatoga, a opet, moja je Ulrica je i arlekin. Vjerovala sam da je to naše četvrto čitanje dobitna kombinacija. Što se pokreta tiče, odgledala sam mnogo drag-queen natjecanja, a silno mi je pomogao i naš Lev Šapošnjikov, majstor scenskog pokreta.
I kad ste se došli pokloniti, ostali ste Ulrica – čudna, mistična, neprilagođena…
Apsolutno! Za mene uloga još traje, sve dok nas ne prekrije zastor. Dok sam na pozornici, Ulrica sam, nije bio red da po pljesak ode Terezija. Hodala sam kao ona, u tim naručenim preteškim štiklama u kojima sam se ljuljala, kako sam i htjela, ne očekujući toliko oduševljenje publike, i pogotovo ne očekujući da će pola partera i svu silu loža zauzeti mlada publika. Nisam očekivala, ali sam se nadala!
Mislite li da opera ima preduvjete da privuče mladu publiku?
Privlačenje publike jako ovisi o naslovima. Mogli bismo donijeti naslove bliže mlađoj publici, a mogu se i režijski prilagoditi, iz krute klasike prema avangardnijem. Meni je, primjerice, Goran Golovko bio profesor, znala sam da će pogoditi štih vremena u „Krabuljnom plesu“ jer on radi sa studentima, osjeća duh epohe i zna kako privući publiku. Njegov Verdi nije onaj kruti, željezni Verdi. Dakle, važno je i što se radi, ali i tko radi, i na koji način. Mislim da bismo preklasične kazališne režije u kojima četiri prekrasna glasa samo stoje na rampi pred publikom i tu i tamo dramatično mahnu rukom trebali ostaviti iza sebe. Došlo je vrijeme kad možete upaliti YouTube i uživati u glasu sjajnih opernih pjevača, ali kad dođemo u teatar – želimo vidjeti spektakl! A opera je kraljica umjetnosti, ona objedinjuje glazbenu, dramsku i likovnu umjetnost, scenski pokret – sve. Ona mora biti stupanj iznad ostalih.
Je li vam se uživljavanje u ulogu ikad prelilo u privatni život i svakodnevno ponašanje?
Znalo mi se dogoditi. Primjer je Puccinijeva opera „Gianni Schicchi“ – uloga Zite, prastare tete koja je poglavarica jedne starinske prebogate obitelji. Fantastični režiser Fabio Sparvoli odglumio nam je svoje viđenje od prve do zadnje sekunde, a u jednoj nas je sceni pustio u potpunu anarhiju, rekavši „Pokupite, poberite sve iz ove kuće, grabite, grabite!“ Kad je krenuo taj kaos na sceni, jedan nosi vazu, drugi kalež, kolega Božo Župić stavlja ogromni zidni sat na leđa, a ja ispod njega izvlačim tepih… Dirigent Repušić u nekim je trenucima kao malo dijete pogled iz orkestra usmjeravao gore da vidi što smo sad izmislili. To je trenutak divote i ludila kakvo treba doživjeti!
Zitu sam zamislila kao ženskog Kuma, ali Sparvoli i ja nikako se nismo mogli složiti u interpretaciji dok nisam shvatila što on želi da odglumim – moju baku. Staru ženu koja čuje samo ono što je zanima, inače zatvori jedno uho, i hoda specifično, i klapucka izbačenom vilicom. Ponekad bih znala izići iz kazališta pogrbljena i s tom grimasom pa bi mi naša inspicijentica Elza Tudor Gančević viknula: „Ispravi se kad izlaziš iz kazališta! Ostat će ti to!“ Znala sam se uhvatiti s tim izrazom lica i dok sam kuhala ručak. Volim te komične opere, lako se uvuku pod kožu.
Nakon „Krabuljnog plesa“ uslijedila je mnogo drugačija, odrješitija i mračnija uloga u Puccinijevoj jednočinki „Sestra Angelica“. Kako ste aktualizirali tešku samostansku priču nesuđene majke i žene koja joj, u vašoj izvedbi, donosi najgore vijesti na svijetu?
„Sestra Angelica“ može se čitati u novome ključu – demografije i izumiranja naroda. Zamislimo žene koje potiho vrše pobačaje ne zato što žele, nego zato što nemaju mogućnosti za dostojanstven život. Žene sve kasnije rađaju ne iz sebičnosti, nego jer je dijete skup sport. Zašto to nitko ne kaže naglas? Sestra Angelica naivno se zaljubila, ostala je trudna u vremenu kad je to bilo sramota, nju su poslali u samostan, dijete dojilji na čuvanje. Zar mislimo da se to i danas ne događa? Otkud onda djeca u domovima za nezbrinutu djecu? To nije tema 14. stoljeća. Tema je potresna jer je udar na emotivni aspekt majke. „Sestra Angelica“ i „Madama Butterfly“ naslovi su na koje ne možete ostati hladni. Moj lik u „Sestri Angelici“ nosi grozne vijesti toj mladoj ženi u samostanu, razbija joj iluziju o mogućoj slobodi i još joj priopćava da joj je dijete mrtvo. Iako se nju često prikazuje kao potpunu bešćutnicu, a čak je i Puccini napisao opak, nizak registar, imam potrebu i u takvim likovima naći nešto ljudsko. U jednom sam trenutku, prilazeći svojoj dragoj kolegici Antoniji Teskera u glavnoj ulozi, gotovo posegnula rukom za njom, ali znala sam da se moram na vrijeme povući jer je moja uloga osuđivačka, moram se povući natrag u ljušturu Zlice od Opaka.
Dotaknuli ste se zanimljiva pitanja pozicije žene kroz uloge koje ste tumačili. Možete li nam približiti poziciju žene u kazališnom poslu?
Proširimo to na posao općenito. Činjenica da se žene na razgovoru za posao mrtvo-hladno pita planiraju li roditi po mom je mišljenju za sud. Otkud pravo pitati takvo pitanje? Zar sam ja lošija radnica od muškarca ako planiram roditi? S druge strane, busamo se u prsa kao neko katoličko društvo otvoreno djeci, a nismo otvoreni prema uvjetima za djecu. Kad dođe do djeteta, već je kasno za razmišljanje o uvjetima, žene već rade kao konji i ne znaju kako bi pomirile poslovno i privatno. I dalje mislim – „It's a man's world“. Nama ipak muškarci određuju što ćemo izvoditi, kad i kako, do koje dobi… Jeste li, naprimjer, ikad doživjeli da je netko komentirao trbuh tenora na pozornici? A na pjevačici je uvijek povećalo, mikroskop, iznad nje su očekivanja. Vlada opći seksizam, ali srećom, sve se više i prikazuje kroz niz sjajnih predstava, pogotovo u drami. Zato treba voditi mlade u kazalište.
Strastvena ste ljubiteljica drame, a kakav je stav prema trećoj branši Vašeg kazališta – baletu?
Obožavam balet i apeliram na roditelje i profesore da dovedu mlade na naš balet! Ondje će najbolje naučiti što je strpljivost, odricanje i ljubav prema poslu. Ja se s tim ženama presvlačim u garderobi i kad pogledam njihove noge, izranjavana stopala, bez noktiju i krvava, a znam da takve noge sad idu u špice i da će večeras na pozornici proizvesti umjetnost, kako im se ne diviti? Istrpjet će bol s velikim osmijehom na licu, za mene je to najbolji primjer življenja za svoj posao.
Korona se ozbiljno poigrala s Operom HNK-a Split, mnoge su izvedbe odgađane, neke su propadale pet do dvanaest, nakon odrađene generalne probe. Kako ste se nosili s tim okolnostima?
Bilo je izuzetno teško. I sama sam dvaput bila pozitivna na korona virus. Bojala sam se jer nisam znala što me čeka, nisam znala kako će moj glas reagirati, kakav će zvuk izići iz usta. Od svih je instrumenata ljudski glas najljepši, ali i najkompleksniji. Mogao me i izdati, naravno. Sjajna sopranistica Renata Tebaldi rekla je: „Kad iziđeš na scenu i otvoriš usta, nikad ne znaš što te čeka!“ Mogu ja zamisliti ton kakav želim, a to što će nastati kao zvuk rezultat je milijun faktora - zdravlja, posložene psihe, meteoroloških uvjeta, suhoće prostorije, energije ljudi oko nas, sigurnosti dirigenta…
Koji je Vaš recept za postizanje baš toga zvuka koji ste zamislili?
Dugo mi je trebalo da naučim stvoriti zaštiti sloj da me ne diraju vanjski utjecaji, da dam svoj maksimum i da me ne „povuku“ oni oko mene. Studentima znam reći – ne znate tko vam sjedi u publici. Neki će vam svesrdno slati divne signale podrške, a netko će vam napraviti malicioznu facu i gotovo je, raspad. Zato im kažem da paze gdje gledaju – ako će te oči omesti, gledajte vrh glave. Dovoljno blizu da vas publika osjeća, a dovoljno daleko da vas nešto ne izbaci iz takta.
Postoji li neka uloga koja vam je bila posebno teška i izazovna?
Imala sam problem s Carmen. Iako sam slobodna osoba otvorene mašte i širokih vidika, neki su mi aspekti Carmen bili malo neugodni – kako da napravim to i to ispred milijun ljudi? Sve dok se nisam uvjerila – nisi Terezija nego Carmen. Slobodna si kao ptica i napravit ćeš što god treba za izlazak iz zatvora. Kad sam prelomila, išlo je sjajno. Nekad mi se znalo dogoditi da i nakon izvedbe „zaglavim“ u ulozi. Dugo sam izlazila iz Azucene, Dalile… Dalila mi je, uz Carmen, najdraža uloga. U njoj je sve što sadrži jedna žena – i ljubav i manipulacija, ona je „Carmen s fakultetom“, sofisticirana, opaka, s jedne strane zaljubljena, a s jedne vrlo proračunata. Premda se opera zove „Samson i Dalila“, ona je ta koja vuče konce. To je možda i vrhunac moje karijere.
Osim trenutačnog matičnog kazališta, Vaša je karijera uključivala i brojne nastupe u inozemstvu, primjerice u Italiji, Austriji, Slovačkoj, Južnoj Koreji… „Vuku“ li Vas i dalje strane pozornice?
Kad gradite inozemnu karijeru, to obično radite kad ste mladi, dok još možete povući muža i malu djecu sa sobom. U periodu koji je na papiru trebao biti ključan za razvoj moje karijere – bavila sam se važnijim stvarima i ne žalim. Bilo je mnogo ponuda, ali izabrala sam biti sa svojom obitelji. Bilo mi je važnije imati supruga i sina nego karijeru zbog koje bi oni trpjeli. Usto, obožavam Split i splitski teatar, za mene je to najljepši teatar u svijetu. Međutim, znamo da je najteže biti prorok u svom selu, ovdje ti svatko nađe manu.
Ispričat ću vam svoj primjer iz Koreje, razlika u odnosu na nas – nebo i zemlja. Vozite se avionom 12 sati, stišćete se, puše vam hladan zrak, a sutra morate pjevati… Agentica, tenor i ja stižemo do Seoula, izišla sam prva, a vani stoji ogroman crni Mercedes, mladić drži natpis s mojim imenom. Pitala sam agenticu, sva prepadnuta, je li to za sve nas, a ona je rekla „To je tvoj Mercedes.“ Zabezeknula sam se. Onda ti nude šampanjac, vodu, sok, časopise… Prolaziš gradom, vidiš stotine plakata i svoj ogroman plakat pred teatrom… Doživjela sam kulturološki šok. Pozornicu koja mi je izgledala kao Hajdukov stadion bolje da ne komentiram. Umirala sam od straha i tu i tamo bih, kad nikoga ne bi bilo, provirila na pozornicu i ispustila glas pa hvatala zvuk mobitelom da provjerim čujem li se uopće. Divni režiser Francesco Bellotto na moje mi je strahove o tome hoću li uspjeti ispuniti taj prostor svojim glasom odgovorio: „Od svih baš Vi to pitate? Vi biste mogli malo i smanjiti doživljaj!“ Rekla sam mu da on ne zna kako se svira u splitskom orkestru, e to je ono što u pravom smislu riječi znači – forte!
Čitate li kritike svojih nastupa?
Kazalište treba dobru kritiku. Ne komentarčić u smislu „bilo je lijepo, krasni kostimi“, nego zbilja kvalitetan osvrt, stručan i konstruktivan. Ansamblima je važna povratna informacija, a koliko bi tek značila publici! Jedna od najvećih svjetskih mezzosopranistica, Anita Rachvelllishvili, dobila je lošu kritiku nakon jednog nastupa, treba uzeti u obzir da je tek bila rodila i očito nije dala tijelu dovoljno vremena da se opravi. Svoj je nastup opravdala referirajući se na komentar Jessye Norman o samim kritičarima. Ona je izjavila da je kritika uopće ne zanima jer – tko je kritika – neka osoba koja je u kazalište došla besplatno, dobila sjedalo u nekom lijepom redu i iz vrlo subjektivnih emocija komentira izvedbu – i zašto bi to nju moralo zanimati? Kolegica Martina Tomčić odmah mi je ukazala na tu kritiku, ali i na reakciju pjevačice. I s pozitivnim i s negativnim komentarima treba znati živjeti. Laž je da nas kritika ne pogađa i da izvođače nije briga – mora te biti briga! Mene kritika izuzetno zanima, a posebno cijenim kad kritičar barem počne s pozitivnim stranama izvedbe, kad vidiš da nema zle krvi i da negativnost neće pojesti ono dobro i lijepo. Volim kad publika i kritika imaju razumijevanja za činjenicu da ne radimo u istim uvjetima kao neka „svjetska“ kazališta i kad shvaćaju da imamo bitno manje vremena za pripremu nego prije. Izvođač se kali na pozornici, a ne u sobi. Kad upakiraš proizvod u dva mjeseca, a nekada je toliko trajao sam uvod u pripremu – mislim da je to nešto što treba cijeniti.
Mnogi ljubitelji opere komentiraju da ste, osim u domeni moćna glasa, izuzetno scenični i glumački potkovani. Koliko pažnje operni pjevač treba posvećivati svom glumačkom aspektu?
Pjevanje nije tu samo radi pjevanja – mi moramo donijeti ulogu. Bez dramskog dijela izvedbe – dovoljan bi bio CD, čemu izvedba? Ja istražujem i želim biti glumica u svojim ulogama, to mi pomaže u pjevanju jer ne razmišljam o sebi nego o ulozi koji reprezentiram. Mislim da je publici bitno da zbog tvoje uloge plaču ili smiju se, boje se ili ne boje, pokušaju te ili ne pokušaju razumjeti – bitno je da te dožive, pa makar i negativno! Primjerice, ja jako volim ulogu zločeste Dome u „Eru s onoga svijeta“, a publika me pozdravila salvom zvižduka. Režiser Krešo Dolenčić rekao mi je da je to za ulogu zločeste maćehe kompliment! Osim toga, drago mi je kad publika nije mlaka. Ako je izvedba bila izvrsna, volim čuti buku i moćan pljesak, ako ne – negoduje se, kako drugačije? Zato nam treba mlada publika, oni koji nisu opterećeni time što će im netko reći i pred kim treba paziti kako se ponašaš. Ne volim to taktiziranje u umjetnosti. Mladi su lišeni tih kalkulacija.
Postoje li još neke uloge koje dosad niste pjevali, a htjeli biste?
Kako ne! Milijun ih je! I svakoj se veselim kao da je prva! Elina Garanča odlično je primijetila da su mezzosoprani često osuđeni na uloge „bitches and witches“. Najčešće smo babe, zločeste babe ili Ciganke, ali s druge strane, ja ih gledam kao pokretače radnje. Bez mezzosoprana, baritona i basa nema nekoga tko će „zamijesiti“ radnju. Ja sam se sljubila sa svojim kazališnim životom, glasom i ulogama – one me intrigiraju i oduševljavaju. Naprosto nisam ona koja biva mila, izgubljena i zaljubljena. Mogla bih odglumiti, ali to ne bih bila ja. A želim da me uloge ispunjavaju i tjeraju na umjetnički rast i rad na sebi.
Ove ćete godine proslaviti 35 godina profesionalne pjevačke karijere. Kad se osvrnete na taj period, koji se osjećaji bude u Vama?
Mir i ponos. Radim ono što volim, otvorena srca i čista obraza, bez zavisti i spletkarenja. Moramo osvijestiti da na najvećim svjetskim scenama nisu baš uvijek najbolji pjevači. Moraju vam se poklopiti pravo mjesto i pravo vrijeme, a ni umjetnički svijet nije lišen agenata koji guraju svoje i odlučuju o svojima. Nisam od onih koji imaju takav želudac i obraz da povlačim druge za rukav, bahato se nudim i guram. Na najbitnije sam životne audicije išla vlakom, kao autsajderica bez ikoga iza sebe. Mirno spavam, nisam gazila svoja načela i sretna sam. Da mi karijera sutra završi, mogla bih reći da sam svoje odradila i da je moj pjevački put bio ispunjen divnim ulogama i ljubavlju prema glazbi koja je veća i jača od svega prizemnog. Ostvarena sam kao supruga, majka, pjevačica, glazbeni pedagog – što mogu biti nego sretna i ponosna?
I za kraj, što nam vrijedni glazbenici splitskog HNK-a sljedeće pripremaju?
Koncert za Dan grada Splita, 5. svibnja na Trgu Gaje Bulata – jedan uistinu lijep glazbeni spektakl u kojem ćemo izvoditi poznata domaća djela Josipa Hatzea, Ive Tijardovića i Jakova Gotovca, pod dirigentskom palicom našeg cijenjenog maestra Ive Lipanovića. S njim sam napravila svoje prve pjevačke korake, a osim što je nevjerojatan operni dirigent, divna je osoba koja voli, cijeni i bodri svoje pjevače. Ostatak našeg vrijednog ansambla čine zborovođa Veton Marevci, koncertni majstor Valter Lovričević, korepetitorica Ana Šabašov i inspicijent Mark Anton Gančević, a solisti su Bože Jurić Pešić, Ratomir Kliškić, Antonija Teskera i moja malenkost. Naš orkestar i zbor tom prilikom žele svojim sugrađanima čestitati njihov dan i oplemeniti ih najljepšom od svih umjetnosti – glazbom.
