Našu je ekipu na proputovanju kroz Srbiju ugostio Mile Tica, čovjek koji živi van svih okvira i koji je tako živeći našao svoj unutrašnji mir. A njegov mir i likariju kupci željni dobre kapljice, kada su sreće da se uopće uspiju domoći Sokolove suze, plaćaju zlatom. Narativom i bez dlake na jeziku neodoljivo podsjeća na našeg Matu Vukorepu.
No, Tica je, za razliku od Mate, koji je da bi se otisnuo na mreže prodao kravu i tele, prvo obašao svijeta, zatim ostavio siguran posao u firmi, rasprodao sve i kupio imanje na selu u blizini Čačka ne bi li pronašao svoj mir i sreću. Sačekao nas je Mile u svojem Golfu dvojki, na magistrali, te odveo na svoje imanje i u svoju destileriju, te nas ugostio u svome carstvu. Emotivan i razdragan, ponosan što se glas o njegovoj Sokolovoj suzi čuo i do Dalmacije, svako malo lupajući se u prsa i nalijevajući nam svoju likariju, za naše je čitatelje otvorio dušu.
Šjor Mile, u Hrvatskoj se upravo prikazuje druga sezona Duluma zemlje, emisije u kojoj velik dio protagonista donosi svoje priče kako su pobjegli iz gradske vreve i našli sreću na selu, na zemlji i među blagom. Vi ste na sličan način sreću potražili prije tridesetak godina.
Jesam, prošao sam svijeta, radio svašta da bi u jednoj firmi čak radio kao novinar. Onda sam presjekao i rekao dosta. Ovakav način života me ne čini sretnim, poslao radno vrijeme od sedam do tri i sigurne novce u firmi u neku stvar i odlučio se naći plac, izgraditi kuću i skrasiti na selu.
Jeste li odmah imali u planu uhvatiti se u koštac s proizvodnjom rakije? Je li to obiteljska tradicija u vas?
Ma nikako. Ja sam kupio malo zemlje i sagradio kućicu. Zatim sam posadio voćaka i krenio se baviti kalemljenjem. Evo pogledajte, dolazite iz Dalmacije, ja i limuna imam što sam nakalemio. Imao sam i mali rasadnik i prodavao voćke. Sadio sam gusto jer nisam imao zemlje. Malo po malo sam kupovao zemlju i evo sad došao do osam hektara, od kojih sam na pet zasadio voćnjake. I da skratim, jedne godine supruga i ja obrali nešto šljive i odnijeli na otkup. Cijena je bila relativno dobra. Nakon toga smo zadužili gajbe u otkupljivača opet i obrali mu tri tone. Taj sam dan, sav premoren, čakao na otkupu skoro do dva sata ujutro, da bi mi otkupljivač ponudio cijenu toliku da nisam mogao kupiti kutiju šibica za svoj trud. U meni se probudio inat i vratio sam šljive kući. Od novaca što sam dobio od prvog otkupa kupio plastično posuđe, prebacio šljive i vratio gajbe. Tako sam iz nevolje i inata krenio u proizvodnju dodatne vrijednosti koja je danas to što je.
Suza sokolova je neprikosloveni brend među rakijašima, kako ste od slučajnog rakijaša došli do jednoga od najcjenjenijih?
Jednostavno, sve što se radi treba se raditi s ljubavlju. Mene novac i slava ne interesiraju. Svako malo me ubace u nekakav film ili seriju, svi nazdravljaju mojim rakijama, no meni to ništa nije potreslo tlo pod nogama. Ja sam od početka u ovome poslu davao cijeloga sebe. Slobodno napišite da je Mile Tica glavom i bradom Sokolova suza. Ja ne puštam rakiju da izađe iz slavonskog hrasta dok ne sazrije. Moja šljiva ne izlazi vani dok se s bačvom ne izljubi bar deset godina. A ona od dvadeset je prava rakija. Danas bi ljudi sve na brzinu, rakija od godinu dana je brljetina, loša i ja tako raditi neću.
U Hrvatskoj je trend malih pivara i destilerija u uzlaznoj putanji, ali se na tržištu može naći svašta. Kakva je situacija ovdje? Javna je tajna da za vrijeme pečenja rakije u Srbiji bude nestašica šećera.
Ma gledajte, svugdje ima kukolja, ali vjerujte mi da je to jako mali postotak onih koji prodaju takvo nešto. U nas su takve budalaštine kazneno dijelo, tako da nikome normalnome takva ideja neće doći. Jako je bitna čistoća i sam proces destilacije. Ali, najvažnije je ne stavljati u kotao ono što ne biste stavili u usta. Bitna je i hrastova bačva. Ja imam sve bačve od najboljega slavonskoga hrasta i kad je proizvodnja ovakva, rakija ne može biti loša. Ja ne pijem, niti kap, prije sam pušio pa sam I to ostavio I svima preporučam umjerenost u alkoholu, ali se zna desiti da mi dođe društvo. Sramota me kazati koliko popiju, a i ne bih htio da kad pročitaju da im brojim, ali popiju dosta. I ujutro se uredno dignu i odu na posao. To je kao i s vinom. Od boce pravog Pošipa ili Grka ne boli ujutro glava.
Kad smo već kod vina, radite li lozu?
Da se moji Dalmatinci ne uvrijede, loza je, kako vi kažete, likarija, ali je šljiva među rakijama ono što je Mercedes među automobilima. Vjerujte mi. Ja sam zbog žene zasadio malo vinograda i krenuo sam raditi vino, pa ispečem malo i lozovače, ali loza i šljiva ne idu u istu rečenicu. Dajte da se našalim. Poklonili meni moji prijatelji vrhunsku flašu vina s Pelješca. I moj sin išao u goste i ja mu dadem da ponese. I dakako, svi se namečili i popila se boca u tren. I moj sin Bojan, da se pohvali, kaže kako mu je otac dobio bocu s Pestera, nadomak Sjenice. I svi u smijeh. Brate, kakav Pester, tamo drača neće. Tako da svako podneblje ima svoje. Mi se držimo šljive i to je kod nas zbilja najbolje što zemlja daje.
Kad već spominjemo sina, tko vam pomaže? Hoće li tko nastaviti proizvodnju kad, ne tako brzo, vi kotao prestanete ložiti i voćke obrezivati?
Strašno sam ponosan na svoju obitelj. Moja supruga drži, kako vi ono kažete, tri kantuna kuće. Imam dva sina i dvije kćeri. Svi su visoko obrazovani, svi imaju dobre poslove. Ja ne mogu od njih tražiti da žive i nastavljaju moje snove. Imam i dva moja sokolića, dva unuka, za koje se nadam da će pokazati interes. Moj mali Bogdan već ostavlja poruke na bačvama. Vidite, na svakoj piše njegovim rukopisom da se mora nadopuniti.
Kažu da ne valja gledati u tuđu lisnicu, ali mnogi po selima kazuju kako se ništa ne isplati. Vaše rakije, to nije tajna, postižu cijenu od 100 eura i više po flaši od 0,7l. Sama cijena kaže da se ipak isplati.
Ja ću odmah iskreno. Ljudi koji na selu rade, imaju. Ali, em ljudi nema, em ljudi neće da rade. Meni se s njihovim stavom ne isplati ni živiti. Ja, kad se dignem, odmah idem u trošak. Kad sam pušio jutri bih strusio par cigara, pa bih nešto popio, pa ne bih ni pošao na posao ja bih bio u minusu. Jednom sam u Kanadi bio ispomoć četiri sata u restoranu. I nakon par dana, makar su samo četiri sata, jer se radilo puno i na više mjesta, ja padam s nogu. I izašao samo zapaliti jednu da se vratim sebi, kad eto dolazi gazda i kazuje mi, da pušim u slobodno vrijeme, a ne dok me on plaća. Koliko se u našim narodima radi, mi dobro i imamo. Treba raditi i imat će se. Treba biti pošten prema poslu i kupcima pa će doć i ti vražji novci bez kojih se ne može.
Bez novaca se ne može, ali vaša rakija postiže zavidno visoku cijenu.
Ja nemam distributera, ja sam i sluga i gazda na svome imanju. Moja se rakija prodaju u Kanadi, Australiji, po cijeloj Europi, ali ih morate doći pokupiti na mom kućnom pragu. Tek kad stisnemo ruke I pogledamo se u oči ja ću vam rakiju poslati na adresu.
Pobrali ste mnoštvo nagrada, slovite kao najnagrađivaniji rakijaš u Srbiji. Gode li Vam nagrade?
Naravno da mi gode, ali sva ta, nazovi slava, mi ništa ne znači. Lijepo je kad ljudi i struka priznaju tvoj rad, ali meni je od slave i novaca važniji moj mir. Ovdje sam, Dalmacijo moja, ja car, u svojim voćnjacima i u svojoj destileriji. Vjerujte mi, da sam se svakoj novoj kalemi radovao i da im se još radujem kao novorođenom djetetu i da sam svaku kalemu pratio kako od malog pupoljčića poraste i predivno procvjeta, pa izlista, pa rodi. Pa onda priđete i uberete plod s nekog vašeg stabla, kojeg ste vi napravili. Pa ima li što ljepše? Ali, ne može svak da voli, u tome je cijeli problem. Svi gledaju u neke bezvrijedne stvari, tko vozi kakvog džipa, tko koliko para ima, koliko aviona (preuveličava malo i diže glas), ma nije to, prijatelji moji, spomena vrijedno... Pare dođu pa prođu, čas su moje, čas su tvoje. Ja se vozim u ovom mom Golfu dvojci isto kao onaj u najmodernijem BMW-u. Vjerujte mi! Ali, čovjek treba tu da bude ispunjen (lupne sebe u prsa), i ako mu je tu lijepo, onda mu je lijepo i ispunjeno svugdje. A meni je ovdje najljepše, ja sam ovdje car, ovo je moje carstvo u kojem ja grane lomim, u kojem ja stvaram novi život, od kojeg ja živim i za koje živim!
Lijepe vas uspomene vežu za Hrvatsku.
Obavezno napiši da su devedesete proklete. Nitko normalan nije htio rat. Pogledate Slovake i Čehe. Ja imam mnoštvo prijatelja svugdje. Bavim se i lovom, sviram gusle, pišem i kazujem pjesme. Dajte da vam ispričam kada sam bio u vojsci kako sam završio na naslovnicu Novoga lista. Služio sam u rijeci i guslao na nekoj priredbi. Svi u publici popadali u trans. Sutra mene bude nadređeni i ja problijedio. Znate onu vojsku. Mislim se, ajme meni što je sad. Kad ono bacaju oni Novi list na stol i pokazuju moju sliku. Dajte da vam I to kažem. Propale su firme, propalo je sve što su htjeli da propadne, ali ja ne mogu prežaliti Jugoplastiku i Hajduka. Vas nema nigdje u Europi. A uvijek ste igrali i najbolju košarku i najljepši nogomet.
I da prebacimo temu, jer i nas ovo o čemu Tica kazuje boli, mi ga pitamo da nam nešto kaže za kraj.
Hvala Vam što ste došli, velika mi je želja s unucima i suprugom doći u posjet, pa ako obaveze, voćnjaci i kotao dozvole, evo i nas da se učlanimo u velikog Hajduka. Do tad vam evo moga Sokola. Molim vas neka poleti Peristilom.
Uz pun gepek Milinih nagrađivanih rakija smo se zaputili gradu pod Marjanom. A da mu dokažemo kako Sokol ne leti nigdje nego nad naljepšom kulisom i kako suza neće nego najljepše oko, stavljamo slike njegove 22 godine stare nagrađivanice s Carskog trga.
