Mjesec listopad je mjesec borbe protiv raka dojke. Bolest nažalost ne bira, rak često "odnosi" najbolje među nama.
Nije lako suočiti se s teškom dijagnozom. Čovjeku svašta prođe u tom trenu kroz glavu, često se pita "zašto baš ja?". Iako nije lako, treba skupiti svu hrabrost svijeta i upustiti se u borbu za život. Neprijatelj je jak, ali nije nepobjediv.
Sonja Grgat prije osam godina dobila je dijagnozu raka dojke. Razgovarali smo s njom o tome kako je sve tada izgledalo, ali i o onome što je ta borba "izrodila". Naime, Sonja je prije dvije godine osnovala udrugu Caspera koja danas okuplja sto članica i članova, a pomaže ženama oboljelima ili liječenima od karcinoma.
Što vam je sve prolazilo kroz glavu kada ste čuli dijagnozu? Vjerojatno čovjek u tom trenu shvati da je zdravlje u životu najvažnije.
"To dođe malo kasnije. Tek kad saznate dijagnozu ukipite se, ukopate, opali vas takva nevjerica da jednostavno niste niti svjesni da se to vama može dogoditi. Mi stalno trčimo u životu, grabimo, mladi ste, radite, imate djecu ili nemate djecu. Ja sam dobila dijagnozu s 41. godinom, imam troje djece koja su tada bila manja. Zaustavite se u vremenu i upadnete u rupu. Jednom prilikom sam napisala - upadnete u rupu duboku kao Marijanska brazda gdje ne vidite ništa nego crnilo. Taj tren kad saznate, doslovce vam se tlo pod nogama pomakne, kasnije shvatite - zašto ne vi i zašto ne rak. Činjenično stanje je da rak ne bira, ni dob ni spol. Sve su mlađe žene u pitanju koje dobiju dijagnozu. Nemate tu nekog velikog izbora, nego složiti se s tim i krenuti dalje živjeti. Rak ne pita, on se događa", kaže nam Sonja.
Tko vam je bio najveća potpora?
"Nisam tip koji u sebi drži stvari. Od same dijagnoze bila sam poprilično otvorena vezano za karcinom. Obitelj je bila tu, ali imala sam sreću da imam prijateljicu koja je bila uz mene od 0-24, na svaku kemoterapiju me vozila, pratila, na sve moguće inekcije leukocita koje sam morala primiti. Obitelj i najbliži prijatelji su bili uz mene", kaže nam.
Kako ste otkrili da imate rak?
"Redovno se kontroliram jer sam imala problema s dojkom, učestale upale sam imala. Međutim osam mjeseci prije nego sam otkrila karcinom nalaz mamografije je bio izvrstan. Zapravo sam napipala kvržicu i prvo sam bila u nevjerici da nešto pipam, jer je nalaz mamografije nedavno praktički bio uredan. Ta kvržica mi jednostavno nije dala mira, otišla sam na pregled i otkrilo se da je karcinom koji je već bio velik 2 i pol centimetra i na kraju se ispostavilo da je hormonski ovisan i vrlo agresivan".
Rak dojke je jedan od onih gdje je moguće pobijediti neprijatelja, za razliku od nekih drugih vrsta karcinoma.
"Postoje karcinomi koji se nažalost najčešće otkriju u poodmakloj fazi. Kod raka dojke imamo preventivne preglede koji su vrlo blagi i neinvazivni tipa ultrazvuk i mamografija. U tom smislu možemo sebi puno pomoći. I na kraju krajeva samopregledima, sve žene i cure bi trebale na neki način brinuti o sebi, da se samopregledavaju, da upoznaju svoje dojke, tako će vrlo lako primijetiti neke promjene na njima. Što ne znači da je svaka promjena na dojci karcinom, ali ako bilo kakvu promjenu primijete dobro je otići na ultrazvučni pregled jer na kraju krajeva trebamo brinuti o sebi, ako nećemo mi sami neće apsolutno nitko".
Kako je došlo do osnivanja udruge?
"Kad sam se razboljela, nisam imala nikakve informacije, oko mene nitko nije imao karcinom, nisam znala nikoga tko je bio bolestan. Nisam poznavala nikoga sa karcinonomom, nisam imala s kim razgovarati, a nužno mi je trebao netko tko je prošao taj proces ili tko ga prolazi. Kako sam ja tip kakav jesam, otvoreno sam razgovarala o raku i stalno sam tražila sugovornike. Tražila sam nekoga tko bi mogao podijeliti svoje iskustvo jer puno emocija se tada događa u samom procesu saznavanja dijagnoze, liječenja, puno nus pojava za koje ne znamo jesu li 'normalne'. Tražila sam nekoga s kim bi mogla to podijeliti.
Prirodno je u ljudima da traže oko sebe nekoga tko je već imao iskustvo koje vi prolazite. Trudnica se najčešće druži sa trudnicama, imaju zajedničku temu, frizer sa frizerom, ljudi se okupljaju oko zajedničkih tema, a nama je to nedostajalo. Obitelj i prijatelji su bili tu i njihova podrška je nemjerljiva s ničim, međutim stalno mi je falio netko tko zna o čemu govorim. Ja sam vrlo otvoreno pisala o raku i ta ideja o udruzi je bila stalno prisutna. Nešto napraviti u Splitu, dok Zagreb ima puno toga. Ne mogu reći da sam bila ljuta ili ljubomorna, ali nije mi bilo jasno zašto Split nema nešto slično. Imala sam podršku supruga, prijateljice i obitelji za udrugu i onda sam upoznala neke druge žene koje su bile zainteresirane pridružiti se. Udrugu sam osnovala, one su se pridružile i počele smo raditi. Danas nekih više nema. To je život. Radimo stvarno puno i sve radimo volonterski, dajemo svoje vrijeme i uživamo u svemu tome. Puno dobrih ljudi smo upoznale, puno se lijepih situacija dogodilo. Ništa ne postoji na svijetu što ti može biti veća plaća od pogleda žene kojoj si na neki način olakšao, to je ono što nas vodi. Stalno smo u nekim projektima, u mjesecu listopadu stvarno puno radimo, organizirali smo radionicu, čekaju nas predavanja... Imamo velike planove, da što većem broju budemo podrška. Mi smo udruga koja ne prima samo žene koje su oboljele već i suportivne članove koji nam jesu podrška."
Prvi sastanak održan je 7. ožujka 2020., na početku pandemije koronavirusa. Potrebne dokumente je Sonja predala krajem 2019. godine, ali birokracija je učinila svoje.
"Bilo nam je poprilično izazovno jer smo počele u koroni, ali kod nas se sve odvilo vrlo specifično tako da nam je korona pomogla u mnogočemu. Većinu tih akcija prebacile smo online i kako je naš primarni cilj psihološka podrška, a većina naših psihologa nije u Splitu tako su žene preko zoom aplikacije išle na razgovore sa savjetovateljicama. To nam je olakšalo."