22-godišnja pijanistica Mia Pečnik na zadatak da se opiše u jednoj rečenici duhovito odgovara „Strastvena okretačica nota“, a iza skromnog osmijeha krije se jedna od najuspješnijih mladih hrvatskih glazbenica. Studentica Visoke škole za glazbu i ples u Kölnu iza sebe ima nevjerojatan niz državnih i međunarodnih nagrada. S 11 godina u svoju je biografiju upisala prvi nastup s orkestrom, s 15 je svirala sa Zagrebačkom filharmonijom, nastupa diljem Europe i svijeta, Jens Becker Agency Dortmund izabrala ju je za sudjelovanje u programu koncertnih serija „Best of North Rhine-Westphalia“ i omogućila joj 13 solističkih recitala u koncertnoj sezoni 2022./2023. Dobitnica nagrade „Mladi glazbenik godine“ ovjenčana je i prvom nagradom na „Ciklusu mladih glazbenika mo. Vinko Lesić“ u organizaciji Glazbene mladeži Split i splitskog HNK-a, što je ujedno značilo i njezin solistički koncert na ovogodišnjem Splitskom ljetu. Publika je, očekivano, bila oduševljena i opčinjena sjajnim programom i živopisnom interpretacijom ove glazbenice o kojoj ćemo, sigurni smo, još mnogo čuti.
Niste prvi put u Splitu, pobjednica ste „Ciklusa mladih glazbenika mo. Vinko Lesić“, nastupali ste na ovogodišnjem Splitskom ljetu… Rado se vraćate u ove krajeve?
Istina, uvijek mi je lijepo u Splitu, volim svirati ovdje, poznajem mnogo dragih ljudi i veselim se kad ih vidim u publici. Imam dojam da su ovdje slušatelji vrlo dobronamjerni, opušteni, vole novitete, to sam primijetila na Splitskom ljetu. Jako volim i Piano Loop Festival na kojem sudjelujem već deveti put i u sklopu kojega imam priliku raditi s nekima od najboljih profesora i pijanista, učiti od njih te ih i slušati tijekom koncerata koji se održavaju u prekrasnom Hrvatskom domu. Vrlo je važno biti otvorena uma i slušati sugestije uglednih profesora. Sve to pomaže izgradnji vlastitog puta koji s vremenom postaje prepoznatljiv kod mladog umjetnika. Tako se izgrađuje karakter, stil i vlastita interpretacija.
Danas se u svijetu klasike snalazite kao riba u vodi, iako ste jako mladi, ispisali ste biografiju koja izaziva strahopoštovanje, ali na samom glazbenom početku, čujemo, nije sve izgledalo tako obećavajuće?
Tako je, blago rečeno – moji počeci nisu ukazivali na to da će klasična glazba biti područje kojim ću se baviti. Naime, moji roditelji prije glazbenog obrazovanja brata i mene nisu imali gotovo nikakav doticaj s klasičnom glazbom, doma se često slušao pop i hip-hop. Mama obožava Beyonce, tata, naprimjer, sluša ACDC, tako da sam i ja odrasla na takvoj glazbi, miljama daleko od klasike. Brat i ja smo se kao mali bavili gimnastikom, probali smo različite sportove. Ja sam uz to jako voljela pjevati, pogotovo na engleskom, i sanjala sam o tome da budem pjevačica, ali bila sam potpuno posvećena gimnastici dok nisam ozlijedila ruku na treningu i morala sam propustiti cijelu sezonu. Majka me tada pitala želim li se okušati u nečemu drugome, kad već ionako vode brata u Zagreb na treninge, a živimo malo izvan Zagreba. Rekla sam joj da bih pjevala, a ona je predložila glazbenu školu da naučim note. Kad su me pitali što želim svirati, a ja sam odgovorila – harfu ili violinu, mami se smračilo pred očima jer nije znala gdje ih nabaviti pa je pitala može li neki drugi instrument. Tako je odluka pala na klavir.
Je li bio upitan samo izbor instrumenta ili i neki drugi otegotni faktori?
Kao što sam spomenula, roditelji nisu glazbeno obrazovani, nismo imali pravi instrument na kojem sam od početka mogla vježbati… Imala sam dobar sluh, ali sve skupa nije izgledalo obećavajuće. Nisam baš kliknula ni s profesoricom jer je moj prvi doticaj s klavirom u individualnom radu došao zbilja prekasno, primjera radi, bila sam jedino dijete koje nije sviralo na božićnom koncertu jer mi nije bilo dopušteno dotaknuti klavir na nastavi do početka drugog polugodišta. Kad vas je pet-šest u učionici u istome terminu, naprosto se ne stigne odraditi ono kako danas zamišljamo produktivan sat instrumenta jer se ne možete posvetiti svakom učeniku. Kod prve zadanje skladbe sam doma proučavala note s mamom, koja ih ne zna čitati, te smo došle smo do zaključka da je prvi red napisan za lijevu, a drugi za desnu ruku, pa sam svirala prekriženih ruku, uglavnom, sve naopako. Međutim, profesorica je ubrzo nakon individualnog rada sa mnom na klaviru uočila moj potencijal, poslala me na natjecanja te sam na svojemu prvom školskom natjecanju, kao i regionalnom, osvojila prvu nagradu te drugu nagradu na državnom natjecanju.
Kad je talent ipak došao do izražaja, morali ste se nositi s izazovom broj jedan svih mladih glazbenika u nastajanju – balansiranjem između dviju škola. Kako ste se snalazili?
U razgovoru s drugim mladim uspješnim pijanistima vidim koliko su im životi i obrazovanje od malih nogu u cijelosti prioritetno posloženi u smjeru glazbe, a tek onda vrlo sporedno u smjeru svega ostaloga. U mojoj obitelji na prvom je mjestu bilo opće obrazovanje, a tek onda, koliko ostane vremena, na red bi dolazio klavir. Nije bilo govora o eventualnim izostancima i manjem svladavanju školskog gradiva kako bi ostalo više vremena za vježbanje. Osim toga, roditelji nisu bili ni najsretniji zbog moje odluke da umjesto MIOC-a, za koji sam imala bodove, upišem glazbeni razred Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu. Roditelji su me, vidjevši o kojoj je razini odricanja, požrtvovnosti i neizvjesnosti za budućnost riječ, gotovo cijelo vrijeme odgovarali od profesionalnog odabira ovog zvanja. Često se u profesionalnijem glazbenom svijetu djeca i mladi susreću s pritiscima roditelja jesu li dovoljno vježbali i radili… Kod mene je bila dijametralno suprotna situacija. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, postupno su se mirili s mojim odabirom. U konačnici sam bila jako zadovoljna svojom školom, a i vrlo zahvalna na mogućnostima polaganja razrednih ispita i terminima kada sam mogla položiti svoje predmete i nastaviti se svakodnevno baviti glazbom. Završila sam školu s 5.0, cijelo sam vrijeme putovala i paralelno se bavila glazbom. Inače, i moj se brat bavio gitarom i bio je izvrstan, žao mi je što nije otišao u tom smjeru, ali pronašao se u nečemu jednako sjajnom – medicini.
U pripremi ovoga razgovora spomenuli ste mi da je financiranje glazbenog obrazovanja jedna od tabu tema u našem društvu. Zašto je tomu tako?
Financiranje obrazovanja glazbenika popriličan je izazov, mojim je roditeljima bilo, a i sada je vrlo teško. Tu su troškovi nabavke odgovarajućeg instrumenta te troškovi seminara i usavršavanja. Ja sam imala sreću sa svojim instrumentom, pianinom Petrof. Jedna nam ga je starija gospođa prodala za nisku cijenu jer je njezina kći odustala od sviranja, a bio je praktički netaknut. Želja mi je doma jednog dana imati pravi koncertni klavir, no za to treba izdvojiti nekoliko desetaka tisuća eura, tako da će to još pričekati. Kroz zadnja dva razreda srednje škole sam bila stipendistica Grada Zagreba za izvrsnost, što mi je pomoglo u plaćanju stanarine tijekom prve godine studija u Njemačkoj. I to je jedan od velikih razloga zašto sam se trudila biti čista odlikašica – da malo pomognem svojim roditeljima u tim silnim ulaganjima u naše obrazovanje. Tražila sam i sponzore za seminare, putovanja, ali opet su na kraju dana moji roditelji s mantrom „edukacija prije svega“ bili ti koji su uvijek pokazivali da im je stalo da mi ništa ne nedostaje i da ne propuštam prilike za napredovanjem.
Kad se iskristaliziralo da je glazba definitivna odluka za nastavak obrazovanja i rada?
Do 16. ili 17. godine nisam bila sigurna, no prijelomni trenuci u kojima sam zaista shvatila da je klasična glazba ono čime se želim baviti bili su moji nastupi sa Zagrebačkim solistima u Hrvatskom glazbenom zavodu, kao i nastupi sa Zagrebačkom filharmonijom. Svaki od tih koncerata za mene je bio nešto posebno. Imala sam težnju da ljepotu i raznolikost emocija sadržanih u tim djelima koja izvodimo podijelim s publikom. Kada su mi nakon nastupa prišli ljudi i kada sam iz njihovih riječi i reakcija shvatila da sam svoju emociju uspjela prenijeti na njih i da ih je glazba dirnula, tada sam znala da je to – to, moje zvanje kojim se želim baviti do kraja života. Osim toga, cijelo me moje glazbeno obrazovanje tadašnja mentorica, profesorica Ivanka Kordić, koja je zbilja žena-zmaj, slala na osam do deset natjecanja godišnje. Stalno smo nastupali, imali solističke koncerte, imala sam kontinuitet, a to mi je donijelo i puno prilika jer su me ljudi imali gdje vidjeti i čuti te je sa svakim od tih nastupa ujedno rasla i moja sigurnost u odabir glazbenoga puta.
Kako je naposljetku pala odluka o studiju klavira u Kölnu?
U Kölnu sam od početka svog fakultetskog obrazovanja, odnosno od 18. godine. Razmišljala sam gdje ću i kako dalje pa sam od mnogih dobrih glazbenika čula savjet: „Nikad ne idi za lokacijom – nego za profesorom“. Bitno je da profesor i student funkcioniraju kao tim, da imamo istu viziju glazbe i studenta kao umjetnika. Svog sam profesora Andreasa Frölicha upoznala kad je bio u žiriju natjecanja u Španjolskoj na kojem sam osvojila prvu nagradu. On je održao koncert koji mi se jako svidio, a i jedini je u žiriju imao vrlo konstruktivne kritike oko mojega nastupa na natjecanju. Odmah sam vidjela da je to osoba od koje bih mogla puno naučiti te sam ga pitala gdje drži seminare. On nije samo fantastičan profesor, nego mu je i stalo do njegovih studenata i njihovih budućih angažmana. Divan je čovjek koji uvijek zna primijetiti ako se osjećaš loše i trebaš neku pomoć, i na ljudskoj i na profesionalnoj razini. S 19 godina osvojila sam prestižnu nagradu za mladog glazbenika godine i znala sam da sam na dobrom putu. Roditeljima je moja selidba u Njemačku teško pala, ali sada vide da dobro napredujem i da radim u kvalitetnoj sredini.
Jesu li se roditelji bojali nekih mogućih mladenačkih hireva daleko od kuće?
Vjerojatno, no mislim da to prolazi svaki roditelji čije dijete studira daleko. Ja sam još kao mala, zahvaljujući prvo sportu, a onda i klaviru naučila što znači planiran dan, organizacija i raspored vježbanja, važnost koncentracije, motiviranost, ustrajnost. Osjećam i veliku odgovornost jer vidim koliko su roditelji uložili u mene. Pod tim ne mislim samo na odricanje u smislu materijalnog, već na veliki trud, vrijeme te posvećenost meni. Tako da sam i tijekom srednjoškolskog obrazovanja pokazala ozbiljnost te jasnu viziju budućnosti za koju vrijedno radim. Međutim, ni ta ozbiljnost ne smije ići u ekstreme. Treba živjeti, proživjeti sva normalna iskustva kroz koja mladi prolaze. Ne znam kako bi umjetnik trebao razumjeti duboke emocije nekog skladatelja ako nikad nije iskusio samoću, ljubav, ostavljenost, povrijeđenost. Sve je to dio života koji treba proći i ugraditi u svoj karakter i stvaralaštvo.
Biste li mogli izdvojiti najvažniji nastup dosadašnje karijere?
Svi koncerti nisu jednaki. Kada će na koncertu biti „ono nešto“ u zraku, neka emocionalna napetost i toplina? Što utječe na to da se „to nešto“ dogodi – to je teško reći. Jako mi je teško izdvojiti najvažniji koncert, ali mogu spomenuti neke najdraže. To su svi nastupi sa Zagrebačkom filharmonijom, sa Zagrebačkim solistima, Krakowskom filharmonijom, ali i solistički nastupi u San Franciscu, New Yorku, Londonu i drugim europskim gradovima gdje bih imala čak i malo vremena razgledati grad. Svakom koncertu pristupam s velikom odgovornošću i s mišlju da moram biti 500 % sigurna u program koji interpretiram.
Niste skloni gledanju u klavir dok svirate, otežava li to čitav proces sviranja?
Naprotiv, meni je stresno gledati u prste jer se tijekom sviranja onda teže prepustim glazbi. Nekad zatvorim oči, a nekad volim pogledati i publiku. To me opusti, spoznaja da su oko mene ljudi koji su samo došli uživati u glazbi, čemu tijekom izvođenja težim i ja. Nastojim uvijek imati što ljepši ton i pokazati različite boje. Poneki pijanisti idu samo na pokazivanje tehničke virtuoznosti, brzine i glasnoće, no ako sve svirate na taj način, onda po mojemu mišljenju to postaje dosadno, a i „bolno za uši“ jer to nije sport. Svakog kompozitora trebalo bi izvoditi drugačije, treba pokazati različite karaktere autora i obilježja razdoblja kojem pripadaju.
Jeste li se ikad susreli sa sumnjama okoline, zlim jezicima, omalovažavanjima? Mnogi su nam umjetnici u razgovoru priznali da im negativni komentari teško padaju.
Cijeli je ovaj put jako krvav i težak. Pijanizam traži posvećenost osobe u cijelosti te tu ne preostaje puno vremena za bavljenje nekim svakodnevnim, životnim aktivnostima, za prijatelje i druženja. Svjesna sam i da danas vrlo malen postotak ljudi sluša klasičnu glazbu. Za složenu kompoziciju od svega 20-ak minuta potrebno je ponekad i nekoliko mjeseci svakodnevnog rada da bi se razumjela i izvodila napamet prirodno i s lakoćom. Tako da se iza svakog nastupa skriva veliki rad, ali i pritisak i trema zbog onog što se od glazbenika očekuje. Naravno da u svim tim okolnostima negativni komentari itekako mogu zaboljeti. Kažu da se mudar čovjek ne uspoređuje ni s kim osim sa samim sobom. Ja jednostavno želim svaki dan napredovati. Želim učiti i usavršavati se. Odlazim na mnogo seminara, upijam znanja poznatih profesora i ta edukacija i moj silan trud i upornost rezultirali su i brojnim uspjesima.
Koliko je uopće moguće da netko svojim negativnim komentarima zatvori vrata mladom glazbeniku?
Događa se da ljudi pokušavaju diskreditirati svoje glazbene kolege, tako da se može dogoditi i to. Takvu vrstu ljubomore ili omalovažavanja nikada neću razumjeti. Međutim, ukoliko se neka vrata i zatvore, ja sam optimist u smislu da se prije ili poslije uporan rad i ljubav prema nečemu isplati. Glazba je po mom mišljenju najljepša umjetnost, neiscrpno i veliko područje koje, da imate deset života, nikada nećete u cijelosti moći upoznati i svladati. Neki glazbenici ne osjećaju se ugodno na pozornici, možda nisu za soliste, ali možda imaju izvrsne pedagoške kvalitete ili svoj put vide kao korepetitori, kao skladatelji... U svakom slučaju, ovo je područje široko. Treba ići preko prepreka, ne uspoređivati se ni s kim, ne stavljati pred sebe pritisak u smislu „moram ovo ili ono“, već ustrajno raditi. Dok se trudite, radite i volite to što radite, uvijek će se neka druga vrata otvoriti. U konačnici, nije svako zlo za zlo. Da mi se neka vrata nisu zatvorila, možda nikada ne bih pokucala na vrata sadašnje akademije i ne bih imala prilike koje sam ondje uspjela realizirati.
Što Vam u ovome poslu najteže pada?
Pijanizam je daleko od glamuroznog posla. Uključuje audicije, natjecanja, usamljenost, povremenu anksioznost, uspjehe i padove, što je često u rukama nekih vanjskih čimbenika, a ne samo u rukama vas i vašeg uloženog truda, a na uspjeh često utječe i faktor sreće. A navedeno nije psihološki lagano izdržati.
Zasad ste stacionirani u Njemačkoj, je li ona ispunila očekivanja koja ste imali?
U Njemačkoj imamo jako puno prilika za nastupe i natjecanja. Njima je kao naciji to bitno, čuti njihova Bacha, Brahmsa, Schuberta, Beethovena, Schumanna i imati ljude koji će ih prezentirati na najbolji način. Jako drže do audicija i stipendija, što mi je također veliki poticaj. Na akademiji je zapravo jako malo Nijemaca, navikli su na strance i divno je što je uvijek dovoljno svega za sve nas.
Kad biste mogli podijeliti neku poticajnu misao za mlade glazbenike o tome kako se nositi s uspjehom, ali i neuspjehom, što biste im rekli?
Premlada sam da drugima dijelim savjete jer i sama još pronalazim svoj put i metode, no ispričala bih priču čiji me doseg začudio i osnažio. Prije godinu dana sam sudjelovala na prestižnom natjecanju Padarewski u Poljskoj. Pripremila sam 3 i pol sata programa i provela mjesece radeći na njemu. Bila sam jako zadovoljna svojim nastupom, no nisam prošla u sljedeću etapu natjecanja. Kada sam pitala članove žirija za kritiku, rečeno mi je samo da je šteta što sam bila prva natjecateljica koja je nastupila jer su do kraja prve etape koja se odvija kroz tri dana već zaboravljali one prve koji su nastupali. Za samu izvedbu nisam dobila nikakvu kritiku. Na društvenim sam mrežama odlučila podijeliti svoje osjećaje i snimku jer sam primijetila da većina pijanista ne dijeli takva iskustva (kroz koja baš svi prolaze), već radije prešućuju činjenicu da su uopće sudjelovali. Nakon toga osvrta dobila sam više poruka podrške nego ikad, kao i zahvala ljudi koji se nisu osjećali dovoljno hrabro da progovore o nekim svojim teškim trenucima u karijeri.
Pripremate se za brojne nastupe, imate mnoštvo fakultetskih obveza, stignete li uopće razmišljati o nekim dugoročnim planovima za budućnost?
Idem korak po korak. Završila sam preddiplomski studij, sad sam krenula na master koji traje dvije godine. Ne znam kakva me budućnost čeka i ne želim se ubaciti u velike kalkulacije. Puštam da me život vodi. Pokušavam ići na velika natjecanja, sad me čeka Beethoven natjecanje u Bonnu s 4 i pol sata programa, velik izazov. Uzbudljivo mi je, volim se natjecati, nikad ne računam da ću pobijediti, samo mi je bitno pokušavati i predstavljati se ljudima. Nikad ne znaš tko te sluša, a odlično je širiti publiku koja voli klasičnu glazbu. Ne znam ni gdje ću u budućnosti živjeti, samo se vodim za tim da još moram mnogo učiti. Svejedno mi je hoće li to biti Njemačka, Hrvatska ili koja druga zemlja – slijedit ću najbolje profesore i najbolje prilike. Dok god znam da dajem sve od sebe i uživam u svojemu radu – živim svoj san.
Članak je objavljen u sklopu projekta koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).