Cijeli svijet je u šoku posljednjih dana zbog napada Rusije na Ukrajinu. Užas i strah zavladali su ukrajinskim ulicama. Ljudi se skrivaju u skloništima, na snazi je policijski sat, a neizvjesnost je sve veća. Nitko ne zna što donosi sutra.
Mlada Ukrajinka Yevgeniia Medvedieva Illivna u vrijeme napada na svoju domovinu zatekla se u Splitu. Sva obitelj i prijatelji su joj u Ukrajini. Podijelila je s nama sve svoje strahove.
Inače, Yevgeniia je digitalni nomad. Tijekom zime putuje svijetom, a zadržava se u različitim državama dva do četiri mjeseca. Kako nam je kazala, božićne i novogodišnje blagdane provela je u Ukrajini sa svojom obitelji i prijateljima, a kada se zasitila ukrajinske hladnoće, odlučila je ostatak zime provesti u Hrvatskoj. U Split je došla prošli tjedan, a planirala je putovati dok ne bude toplije kod kuće. U međuvremenu se dogodio - rat.
"Svi su mi u Ukrajini - moja obitelj, prijatelji, prijatelji iz razreda i kolege. Ujutro 24. sam se probudila, kao i obično, i uzela mobitel da provjerim dnevne novosti. Svugdje me dočekala ista poruka - Bombardiraju nas!
Kijev, Harkov, Odesa, bez obzira odakle su se javljali ljudi, svi su govorili o eksplozijama i pucanju", počela je svoju priču Yevgeniia.
Bila je u totalnom šoku nakon saznanja da je njezina zemlja napadnuta.
"Bila sam u šoku. Nisam mogla normalno ni razmišljati. Prva stvar koju sam učinila bila je poruka na društvenim mrežama da smo napadnuti. Bio je to vapaj za pomoć, svakome tko će ga vidjeti. Samo minutu kasnije uspjela sam nazvati svoju obitelj i od tog jutra do danas, u kontaktu sam sa svima koje poznajem, pokušavam koordinirati, pomoći im da nađu jedni druge i dijelim važne vijesti. Spavala sam svega pet sati od tada, jedva da sam jela, iako je moja situacija mnogo bolja nego onima koji su ostali tamo. Svako jutro kad okrećem broj svojih roditelja, pomolim se da ih dobijem, da im još uvijek rade internet i mobilne mreže. Strah je postao stalan, ali ne prevladava. Ljutnja i želja za pomoći sve su što nas vodi. Nijednom nismo zaplakali tijekom telefonskih razgovora. Nitko od nas", ispričala je dalje.
Jesu li očekivali da bi se ovakvo što moglo dogoditi?
"Neću reći da nismo očekivali agresiju. Glavni zapadni informativni kanali bili su zabrinuti. I vjerujemo tim izvorima. Bili smo svjesni da ruske trupe ostaju blizu naše granice i razgovarali smo o mogućnostima. Bili smo izuzetno zabrinuti za naše prijatelje iz istočnih regija, pa smo uglavnom razgovarali o tome kako ih evakuirati u zapadni dio Ukrajine ako se nešto dogodi, na isti način na koji smo 2014. evakuirali naše prijatelje iz Donbasa. Mislili smo da možemo dovesti neke ljude u Kijev. Bilo je teško povjerovati da će itko napasti glavni grad: tamo je jednostavno previše civila", pojašnjava nam, a zatim nastavlja:
"Ali planovi nikad ne funkcioniraju kad počne rat (sada to znam). Navečer odlazite u krevet nakon uobičajenog dana. Imate obitelj koju trebate hraniti, imate svoj posao, obaveze i planove za sutra. Ali probudite se u 5 ujutro od eksplozije negdje blizu vašeg doma. I morate pokupiti svoju djecu i trčati u sklonište. Zimi. Po mraku. (U ovo doba zime noću je -3 do -1 stupanj.)
Nitko od nas nije očekivao da će SVAKI veći grad biti napadnut. Uostalom, nije se imalo kamo. A u opasnosti su sada bili i oni koji su planirali pomoći."
Kaže nam da je u stalnom kontaktu s obitelji i prijateljima.
"Sa svima sam u stalnom kontaktu. Moji roditelji i neki od mojih najboljih prijatelja trenutno su u Kijevu. Imam i obitelj iz Odese. A druga velika skupina dragih ljudi je u Harkovu.
Većina njih ostaje u svojim gradovima. Tamo nije sigurno, ali nije sigurno ni na cestama. Previše je prometnih gužvi na putu do sigurnih područja i ima ljudi koje je prije svega potrebno evakuirati. Dakle, većina mojih prijatelja ne bježi i pokušava pomoći kako god mogu.
Od 24. život u svakom od gradova uglavnom je isti: Dana više nema. To je jedna duga vremenska crta koja je ista tijekom noći i dana. Čuješ sirene - silaziš u sklonište. Nakon što sve utihne, vraćaš se kući. Ponekad ljudi provode cijeli dan ili noć u skloništu s nedostatkom hrane i topline i piškeći u kante. Situacija se stalno mijenja. Nakon što razgovaram s roditeljima o tome kako je bilo tiho u Kijevu, sljedeće minute dobivam poruku od informativne grupe da je došlo do uzbune za zračni napad i svi građani moraju odmah krenuti u sklonište. Moja baka ima 80 godina. Ona je dijete Drugog svjetskog rata. Ne može svaki put trčati u sklonište pa se skriva u kupaonici. Samo se molim da ne odustane od skrivanja.
Moji prijatelji iz Kijeva Alina i Jurij, bračni par, sinoć nisu čuli sirenu. Probudili su se od eksplozije: krhotina ruske rakete dospjela je u njihovu kuću rano ujutro. Srećom, na sigurnom su. Ali morali su napustiti svoj dom.
Moja mlađa sestrična zapela je u Harkovu daleko od svoje obitelji kad je sve počelo, sama. Nakon što je provela dan u skloništu, uspjela je pronaći put od Harkova do Kijeva samo kako bi se približila obitelji. Moja nećakinja ima 8 godina i boli me što je upoznala strahote rata. Srećom, boravi s bakom i djedom u tihom malom selu. (Hvala Covidu i karanteni u školama). Pokušala sam ih izvesti iz zemlje. Ali cesta je zakrčena kroz Kijev. Daleko im je sigurnije ostati tu gdje jesu.
Ali život se nastavlja. Svo slobodno vrijeme ljudi provode čitajući vijesti, šireći vijesti, pomažući gdje god mogu pomoći ili samo podržavajući jedni druge. Oni koji mogu upravljati emocijama koriste vrijeme za tišinu kako bi se kratko naspavali. Mnogi civili su spremni pomoći: prijavljuju ruske sabotere i vojne snage. Doniraju novac i krv. Neki pomažu ljudima da uđu u sigurnija područja. Nitko ne ostaje po strani. Čak ni ljudi koji nisu htjeli birati stranu i imali su neutralne odnose s Rusijom posljednjih godina, nisu više neutralni. Ne podržavamo rusku agresiju. Ne trebaju nam njihove trupe na našem tlu. Ova ideja je čvrsta i jasna."
Mogu li SAD i EU pomoći Ukrajini?
Pitanje je hoće li ovo prerasti u 3. svjetski rat.
"Vjerujem da nam Europa i SAD mogu pomoći. Svi vjerujemo. Na društvenim mrežama postoje milijuni hashtagova s molitvama naših civila za pomoć. Naša vlada traži podršku. Sažaljenje nam ne treba. Trebamo pomoć. Svaki prosvjed u svijetu je ujedinjeni glas našeg naroda. I stalno prenosimo poruke od kuće na ulice europskih gradova: tražimo stvarnu pomoć.
Mislim da je jedan od najpoželjnijih zahtjeva do sada da pokrijemo naše nebo kako više ne bi bili pogođeni civilni objekti. I ljudi se neće morati skrivati u podrumima cijele noći. Ljudi traže štit odozgo.
Mislim li da će pomoć donijeti 3. svjetski rat? Mislim da će do toga doći ako nam se ne pomogne. Prije nekog vremena nadali smo se da će nam nevođenje borbe za vraćanje Krima donijeti mir. No, nešto kasnije proglasili su Donbas 'neovisnim' (čak i ukrajinski dio koji je cijelo ovo vrijeme živio u miru) i doveli svoje trupe u cijelu jednu pokrajinu. Ako pobijede traže više. U Europi ima dovoljno zemalja u kojima je Rusija spremna 'štititi svoj narod' na isti način na koji ih 'štiti' sada u Ukrajini. I postoji više teritorija koje treba proglasiti 'neovisnima'.
Rusija već širi dezinformacije u nekim europskim vijestima. Isti je scenarij koji su imali i 2014. Smijali smo se tada na te vijesti. Jer smo mislili 'tko će ikad povjerovati u te laži'. Više se ne smijem lažnim vijestima", kaže nam sugovornica.
Mogu li sankcije pomoći?
"Sankcije pomažu. Što sankcije teže pogađaju, to više pomažu. Što veću podršku dobijemo, manje Ukrajinaca gine tijekom ovog rata. Ukrajina neće odustati. Uvjeravam vas. I što više Europa oklijeva, sve je više ubijenih, ozlijeđenih i beskućnika."