Na današnji dan 1983. godine preminuo je Bernard Vukas
Na današnji dan prije 42 godine, napustio nas je Bernard Vukas, mnogi će reći – najbolji igrač Hajduka svih vremena. Prerano i iznenada, u svojoj 57. godini. Kažu da je tog jutra bio ispred "Charliea" u svom rodnom Zagrebu, kod prijatelja, legendarnog dinamovca Mirka Brauna. Ali sudbina je bila neumoljiva – preminuo je tog 4. travnja 1983.
Pokojni Bajdo Vukas došao je u Hajduk 1947. godine, nakon što je zamijećen prigodom jednog gostovanja NK Zagreb pored Plinare. Prvu utakmicu za bijele odigrao je 5. srpnja 1947. u Mostaru, bila je to prijateljska utakmica na proslavi Veleža, i odmah je bio najbolji.
Sve je kasnije bila povijest – hajdučka i velika. Osvojena je prva poslijeratna titula u srazu sa Crvenom zvezdom, golovima upravo Vukasa i Brokete. To je utakmica odigrana 28. 10. 1950., već dobro poznata, kada je rođena Torcida. Vukas, prema kazivanju njegovog velikog prijatelja i svojedobno jednog od najvećih njegovatelja uspomena na Vukasa i Hajduk, jednog od osnivača Torcide, pokojnog Ante Dorića, donio je sa Svjetskog prvenstva 1950. u Split vijesti o brazilskim navijačima koji navijaju čitavu utakmicu. Tako da je i Vukas kumovao osnivanju Torcide, najveće navijačke skupine ikad.
Vukas je s bijelima osvojio titule prvaka i 1952. i 1955. te bio, uz Franu Matošića, predvodnik prve hajdukove velike generacije. Jer bijeli su kroz povijest imali tri velike generacije – tu iz pedesetih (Vukas, Matošić, Beara, Koketa, Žanetić, Šenauer...), onu Ivićevu koju zovemo Zlatna generacija, možda i najveću (Jerković, Holcer, Šurjak, Buljan, Žungul, Oblak, Mužinić, Pružović, Džoni...) i naravno onu iz početka devedesetih i Lige prvaka (Asanović, Gabrić, Štimac, Mornar, Rapaić...).
Nadamo se da će i ova momčad danas, predvođena Livajom, sada i Rakitićem, osvojiti toliko željenu titulu prvaka i također ispisati zlatne stranice našeg kluba.
Bajdo Vukas otišao je u talijansku Bolognu 1957., kao prvi profesionalac kojem je u to doba bilo dozvoljeno otići u inozemstvo. No, Vukas se vraća u svoj Hajduk 1959. i ostaje četiri sezone, sve do 1962., kada ga nogometni put vodi u Austriju.
Tolika je bila zaljubljenost Vukasa u Split i Hajduk, i Splićana u Vukasa, da je naučio, kao Zagrepčanin, bolje igrati briškulu i trešetu, te pjevati varoške klapske napjeve, od rođenih Splićana i Dalmatinaca. Kažu – postao je najveći Splićanin i hajdukovac.
U drugom dijelu svog igranja za Hajduk, ponio je i kapetansku traku, što je tada bila rijetkost za igrače koji nisu ponikli u klubu.
Ostalo je u povijesti grada kako se vratio iz Italije s prvom vespom u Split, tako da je Splitu donio i modu vespi.
Dvaput je autor ovih redaka vidio Bernarda Vukasa. Jednom kad me pokojni ćaća doveo na utakmicu tadašnjeg Kupa kupova, Hajduk – Austria Beč, ono kad smo ispali na jedanaesterce, kad je onaj golman Austrije na Starom placu obranio penal koljenima našem Juri Jerkoviću, još jednom hajdukovom velikanu.
Tada, ispred restorana "Zagreb", rekao mi je otac: "Ovo ti je, sine, najveći igrač Hajduka svih vremena." Vidio sam tada pred sobom gospodštinu i autoritet. I još jednom u Velikoj dvorani na Gripama, kada se igrala tada jaka Novogodišnja revija malog nogometa, pa je održao "pedagoško nogometno predavanje" pred klupom jedne tadašnje ekipe hajdukovih veterana, koje se nije baš proslavila na tom revijalnom turniru. A mi dica smo se tiskali da čujemo što legenda govori. (I sad se opet sjetimo nikad prežaljenog Božićnog turnira "Četiri kafića", koji je jako falio ove godine.)
Bernard Vukas napustio nas je rano, u 57. godini, 4. travnja 1983. Nastupao je i za selekciju FIFE i Reprezentaciju Europe, što je ostalo popraćeno i zabilježeno.
Sudionik je Svjetskih prvenstava 1950. u Brazilu i 1954. u Švicarskoj. Osvajač je srebrnih medalja iz Londona 1948. i Helsinkija 1952.
Malo hajdukologije o legendarnom hajdukovcu, Zagrepčaninu, koji je postao najveći Splićanin, i koji je ostavio neizbrisiv trag u Hajduku – o čemu svjedoči i spomenik pred poljudskim stadionom.