Imotsko planinarsko društvo jedno je od najstarijih u Dalmaciji: mogu se pohvaliti s čak četiri desetljeća neprekinutog rada, ali sami početci sežu gotovo stotinu godina unatrag – do 1927. godine. Broje dvjestotinjak članova, iznimno su aktivni u društvenim događanjima na području Imotske krajine; volontiraju, potiču i surađuju s brojnim institucijama i organizacijama. Organiziraju i sudjeluju u ekološkim akcijama, obrazuju nove planinare kao i svoje već afirmirane članove. Iznimno je aktivan i Speleološki odsjek HPD-a Imotski čiji su članovi educirani i aktivni speleolozi koji osim u Društvu sudjeluju u svim važnijim i zahtjevnijim akcijama na području Imotske krajine.
Uz poštivanje starih tradicija, iz Hrvatskog planinarskog društva Imotski najavili su i realizaciju novih ideja, a jedna od ideja koja je već u realizaciji jest da se napravi staza hajduka Andrijice Šimića o kojem se, nažalost, jako malo zna. Junaku, hajduku, legendi imotske, ali i hrvatske povijesti jer čovjek je to zbog kojega je održana prva sudska rasprava na hrvatskom jeziku u Dalmaciji.
[Sivo]Andrijica Šimić, rodio se 22. studenog 1833. u zaseoku Alagovac, župa Ružići, u zapadnoj Hercegovini. Šimićeva hajdučka družina napadala je i pljačkala putnike, ucjenjivala bogatije muslimane, ali i kršćane. Šimić, popularno zvan Hajduk Andrijica sa svojom hajdučkom družinom djelovao je u drugoj polovici 1868. i cijelu 1869. godinu na turskom teritoriju.
Šimićeva hajdučka družina udružena s Vrličama, dolazi u Imotsku krajinu gdje je u Vinjanima 26. kolovoza 1870. pljačkaju putnike koji idu na sajam u Duvno. Hvataju imotskog trgovca Dunića i ucjenjuju ga. Nakon ove pljačke kap je prelila čašu pa se i austrijske i turske vlasti mobiliziraju te prave plan za njihovo uhićenje. U Zagvozdu. 11.siječnja 1871. panduri hvataju većinu razbojničke družine dok Šimić uspijeva pobjeći. Pri uzmicanju ubije pandura Tomičića. Sklanja se u Podsoje gdje u noći 14. siječnja 1871. biva izdan od lokalaca i predan imotskim vlastima.
Nakon istrage u splitskom zatvoru počinje suđenje hajducima 16.lipnja 1872. Trajalo je 22 dana. Važno je napomenuti da je ovo bila prva sudska rasprava na hrvatskom jeziku u Dalmaciji. Šimić je osuđen na doživotni zatvor. Tijekom izdržavanja kazne u zatvoru u Kopru, on i njegova rodbina šalju više zamolbi za pomilovanje ali sve su odbijene. Tek zamolba koju je podnio početkom svibnja 1901. biva uslišana. Car ga je pomilovao. I tako Šimić nakon 31 godinu, 17. prosinca 1901., dolazi brodom u Split gdje ga na rivi čeka masa oduševljenog svijeta.
Dana 5. veljače 1905. dolazi u selo Runoviće gdje umire. Pokapaju ga u grob Mrkonjića-Šimića iz Zmijavaca, koji se nalazi tik do groba Ante Garca, glavnog organizatora njegova uhićenja 1871.godine. Po njemu je šest godina nakon njegove smrti po riječima profesora Josipa Barača splitskom nogometnom klubu dano ime Hajduk.[KRAJ]
Staza Andrijice Šimića
„Po Andrijici Šimiću koji je bio hajduk je nogometni klub Hajduk dobio ime. To je recimo jako zanimljivo i to 90% ljudi ne zna. Taj podatak je točan. On je bio narodna legenda, heroj, hajduk koji je rodom iz Hercegovine, pokopan je u Imotskoj krajini, u Runovićima mu je grob koji nije obilježen niti se na iti jedan način zna da tu počiva jedna povijesna ličnost i upravo zbog toga bismo mi to popularizirali. Andrijica Šimić bio je 30 godina u zatvoru i kada je izašao iz zatvora sto tisuća ljudi ga je dočekalo na splitskoj rivi. Doživio je duboku starost tu u Imotskome“; kazuje nam planinarka i tajnica HPD-a Imotski Nevenka Rebić te nastavlja:
„Andrijica Šimić je hrvatski Robin Hood. Rođen je u Grudama, u selu Šimići. U to vrijeme su Imotski i Općina Grude bili pod turskom vlašću, on se borio protiv tih aga koji su ugnjetavali i njegova oca. Onda su ga i mletačka, austro-ugarska i turska vlast tražile i tada se on odmetnuo u hajduke. Po njemu je Hajduk dobio ime jer mladi koji su došli iz Praga željeli su osnovati nogometni klub, ušli su kod njihovog načelnika, na što im je on rekao da ulaze ko' hajduci - 'nek se po vama klub zove'.
"O njegovom postojanju, liku i djelu, svjedoči narodna i usmena predaja.
Porobljavao je bogataše, dijelio sirotinji, skrivao se po brdima i spiljama, jamama, vrtačama, a u Vinici ga vrlo cijene jer je orobljavao bogate i dijelio sirotinji. Mi nismo valorizirali jednog takvog junaka. Englezi o Robin Hoodu naprave čuda, a mi se našeg Andrijice Šimića da nije usmene predaje ne bi ni sjetili“, govori nam u dahu Nevenka Rebić.
Andrijicca je po narodnim predanjima otkupljivao osmansku zemlju za Viničane i gradio im kuće te darivao konje i krave što je i bio razlog njegovog općeg simpatiziranja među narodom u dalmatinskoj zagori i Hercegovini unatoč kriminalnoj prošlosti pa ne čudi da mu je u Splitu priređen spektakl prigodom dolaska u grad. Svatko je htio tog dana vidjeti živu legendu. U selima je bio tretiran kao živuća legenda, a Sinjani su ga častili čak 7 dana tijekom Alke. Upravo tijekom obilježavanja Alke u Sinju nastaje i prikazana fotografija na kojoj Andrijica ponosno pozira fotografu. 1905. umire i biva pokopan u selu Runović u blizini Imotskoga.
Noge Andrijice Šimića iznad su glave njegova izdajnika Ante Garca
O Andrijici Šimiću piše i Marko Dragić u znanstvenom članku 'Hajduči harambaša Andrijica Šimić po čijim je vrlinama nazvan HNK Hajduk'.
"Andrijica Šimić (Alagovac, 22. XI. 1833. – Runovići, 5. II. 1905.) najglasovitiji je hajdučki harambaša. Turski zulum i nepravda otjerali su ga u hajduke 1859. godine. Hajdukovao je 12 godina. Bio je plemenit hajduk i pobožan. Štitio je siromašne i žene te ih pomagao. U zoru 14. siječnja 1871. izdao ga je Ante Garac, kod kojega je tu noć spavao. Sedam ga je Garaca svezalo i predalo vlastima. Koncem srpnja iste godine osuđen je na doživotnu robiju. U koparskom je zatvoru sužnjevao do 16. prosinca 1901. godine, kada je carskom odlukom pušten na slobodu. Danima ga je mnoštvo naroda očekivalo na Splitskoj rivi. Kad je parobrodom iz Kopra stigao u Split, svugdje ga je dočekivalo i ugošćavalo mnoštvo naroda. Nije se osvetio svojim izdajicama. Andrijica je pripovijedao o svom hajdučkom životu pokazavši se vrsnim narodnim pripovjedačem. Umro je tri dana nakon svoga izdajnika Ante Garca. Počiva u groblju u Runovićima, a njegova kletva se ostvarila. Noge Andrijice Šimića iznad glave su Ante Garca. Šest godina nakon smrti Andrijice Šimića osnovan je HNK koji je zbog Šimićevih vrlina nazvan Hajduk"
Važna povijesna ličnost
Ipak HPD Imotski prvi se dosjetio odnosno inicirao napraviti nešto u spomen na lik i djelo Andrijice Šimića kao jedne važne povijesne imotske ličnosti.
„S obzirom na to da smo mi planinarsko društvo mi to moramo povezati s našim stazama pa imamo u planu ove godine realizirati (a aplicirali smo i na neke projekte da dobijemo financijska sredstva) stazu koja bi vodila po brdima Imotske krajine, markirali bi je, stavili bi oznake, table i sve i taj grob Andrijice Šimića bi bio jedna točka te ture kojom planiramo zaokružiti sve“.
U projekt je uključena i Turistička zajednica Imota s kojom HPD Imotski ima odličnu suradnju, a koja se potvrđuje i kroz projekt Camino Imota (o kojemu dolje niže pišemo).
„Vezano za stazu Andrijice Šimića osim što imamo veliku potporu naše turističke zajednice, imamo i potporu Općine Runovići. Aplicirali smo i na projekte s prijateljima iz Tomislavgrada, s planinarskim društvom Orlova stina. To je međunarodna odnosno pogranična suradnja i ako projekt prođe, a nadamo se da hoće, i oni će biti dio toga“, kazala je dopredsjednica HPD-a Imotski Josipa Rimac Vlajčić.
[Plavo]Nesumnjivo da je karizma i slava ovog hajduka odigrala je veliku ulogu kod odabira imena splitskog nogometnog kluba Hajduk, a svakako jedan od najzanimljivijih njegovih opisa pripada Ivanu Mimici koji je spjevao 3616 deseteraca dok je sa Šimićem služio kaznu u koparskom zatvoru i objavio 1894. godine u Splitu 'Pjesmu u pet pjevanja o djelovanju Andrije Šimića.
Ja sam imao priliku opetovano viditi Andriju Šimića i s njime razgovarati…
Šimić je starčić omalena stasa, malko pognut majci zemlji, visoka čela, bistra oka, izrazita lica, i za čudo, prama svojoj dobi, neobično čvrst, žilav, živan, razgovorljiv i veseo. Od svojih starešina ljubljen, a od svojih nevoljnih sudrugova čašćen i poštovan.
On daje svakomu dobre savjete, svakoga od zla odvraća, i gdje može, pomaže. On znade lijeka proti raznim bolestima, znade protumačiti snove, znade moliti se Bogu i još mnogo dobrih i lijepih stvari on ti znade, samo ne zna psovati i za nikakvo zlo uopće ne zna taj čovjek, odrastao i dorastao među vucima i hajducima, koji je sam također nosio hajdučki naslov. Igor Goleš[KRAJ]
