Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu gostovalo je u Meštrovićevu Kaštilcu u sklopu Splitskog ljeta sa svojom monodramatskom operom „Dnevnik Anne Frank“. Libreto je djelo ruskog skladatelja Grigorija Frida, prepjevala ga je Karmen Belamarić, a redatelj je Ozren Prohić. Orkestar mladih glazbenika pod ravnanjem dirigenata Matije Fortune i Stjepana Vugera prati Mariju Lešaju u ulozi nesretne djevojčice židovskog podrijetla čija obitelj skrivanjem neuspješno pokušava izbjeći smrt za vrijeme Drugog svjetskog rata i nacističkih zločina. Opera kroz 21 epizodu prikazuje događaje koje Anne zapisuje u svoj dnevnik, zadržavajući djetinju nadu da će strahote holokausta proći.
Za početak, pohvalimo ono što je bilo izvrsno, a to je bio orkestar. Glazba je bila najbolji dio opere, manevarskog prostora nema mnogo, svaki se glazbenik izloži kao solist, ritam je posebno zahtjevna stavka, a sve su odradili na visokoj razini.
Sada krenimo na sve ono što je manje dobro. Publika često, ondje gdje to tehnika dopušta, dobije prikaz titlova – kad se radi o djelima na stranim jezicima. Marija Lešaja pjevala je na hrvatskom. Uz neosporan trud, često je gubila bitku nadglašavanja s orkestrom, duboke note pjevale su se s vidljivim grčem na licu, a „nehrvatsko“ izgovaranje dentala nikako nije pomoglo u tome da oči i uši fiksiramo na nju, a ne na tekst iznad njene glave. Time opera gubi smisao. Nadalje, sam bi tekst, kada znamo da će već u takvom obliku doći u hrvatska kazališta, zbilja trebao proći barem jedno ozbiljno lektorsko čitanje. Tada se ne bi dogodilo da Anne govori o „kriminalnom“ (HJP: zločinački, koji je vrlo loš, nikakav, očajan), nego o kriminalističkom romanu. Budući da Anne svoje doživljaje zapisuje u dnevnik, ne bi škodilo da je barem jedan datum ispravno dekliniran, s mjesecom u genitivu, no nismo bili te sreće, kao ni u razumijevanju gramatičkih pravila vezanih uz vokativ. Da nije titlova, sve bi to prošlo ispod radara. Ovako bode oči i djeluje neozbiljno.
Anne u nekim dijelovima predstave uzima kameru u ruke i fokusira je na sitne dijelove svoga skromna doma, a gledatelji sliku vide na dvama ekranima. Moram priznati da mi je metaforika snimanja porculanskih figurica u ormaru izmaknula. Usto, nejasno je što se točno htjelo dobiti zumiranjem lica pjevačice. Nastupa na strašnoj sparini, odjevena u kostime teških materijala i dugih rukava (u jednom je trenutku i vesta dobila pet minuta slave), bez obzira na to što Anne u nekim dijelovima jasno govori da je, primjerice, lipanj. Sasvim očekivano, pjevačica se preznojila, a zumiranje znojna lica izvan pozadinske priče o logoru (koji nije dio izvedbe) zbilja se mogao preskočiti jer estetski ne donosi ništa dobra. Završna je scena bila potpuno nedorečena, usprkos tomu što je Anne okrenula leđa i kroz dim se počela udaljavati s pozornice. Da rekviziter nije odnio stalak sa sredine pozornice i da dirigent nije krenuo naprijed, publika ne bi znala da treba početi pljeskati. Loše osmišljen i potencijalno vrlo neugodan trenutak.
I za kraj, ne kritika, ali komentar vezan za publiku. Koju sekundu prije izvedbe, koja je kasnila jer su strpljive hostese u nadi čekale još kojeg gledatelja, izbrojila sam tridesetak ljudi. Četrdeset, uz veliku mogućnost da sam pribrojila kojeg člana osoblja HNK-a. Dakle, gledalište ne da je bilo poluprazno – izgledalo je kao da se odvija generalna proba, a ne izvedba Splitskog ljeta. Na stranu moj konačan dojam o operi, koji je nedvojbeno negativan, ali i zbog poštovanja prema gostima ne možemo se ne zapitati – kojom se logikom ta izvedba našla na Splitskom ljetu? Broj ljudi općenito sugerira da Splićani neće pohrliti na monodramatsku operu (nisu ni na neke druge izvedbe, ali to je već mnogo složenije pitanje). Zar toliko loše poznajemo profil svoje publike? Nismo li mogli napraviti analizu žanrova koji popune gledalište? Jasno je da se potiču međukazališne suradnje, no to je na kraju dana uvreda i za članove HNK-a Varaždin kojima nije baš „pljunuti preko prozora“ do Splita, što god ja ili bilo tko drugi mislio o izvedbi. Osim toga, izvedba je bila zahtjevna – u orkestru ima instrumenata koji su užasno teški i osjetljivi pri prijenosu, glazbenici se moraju postaviti tako da vide dirigenta, kao i pjevačica koja pritom još mora voditi računa i o korištenju scenskih predmeta (primjerice ormara) i o svojoj ekspresiji i interpretaciji. Čekao ih je put, tehnički zahtjevan posao i složena izvedba. Oni su svoje odradili, vjerojatno onako kako su zamislili i kako su najbolje znali, uz mogućnost da se to svidi ili ne svidi publici na drugom kraju Hrvatske. Taj mlaki pljesak desetkovana gledališta ostavio je gorak okus u ustima. I premalom broju gledatelja čija su mišljenja podijeljena, a vjerojatno i našim varaždinskim gostima na pozornici.