Kad se ljeti nešto događa na Sustipanu, znaš da će biti magično i moćno. Mora to tako, prostor je takav. Nekoć vječno počivalište Splićana, pretvoreno u park. Htjela – ne htjela, svaki put kad se tu zateknem, bar jednom se upitam hodam li ili stojim na nekom komadiću kosti nekog od svojih praprapradidova. I uvijek, baš svaki put osjetim duboko poštovanje prema njima koji su tu stoljećima ležali. Za života kamenčići bez kojih mozaik grada ne bi bio tako i toliko specifičan, šaren, magičan, moćan. Umišljam sebi da i danas mogu osjetiti taj duh mira i spokoja kad god sam tu, pogotovo po noći.
Koncert Mostar Sevdah Reuniona u post festumu 66. Splitskog ljeta donio je sve to i još više. Uklopili su se u ambijent kao da mu pripadaju oduvijek i zauvijek, jer su kao i Split (bar onaj tipični, originalni, kojeg kažu mnogi više nema): specifični, šareni, magični, moćni.
Sevdalinke s elementima bluesa, jazza, funka
Redovi su i pasusi ispisani od njihovog osnutka 1998. naovamo o tom njihovom specifičnom glazbenom izričaju, vrhunskom umijeću stapanja i preplitanja izvornih sevdalinki s elementima bluesa, jazza, funka… nema se tu što dodati, a ni prepričati. To jednostavno morate doživjeti.
Šarena ekipa od osmero očitih zaljubljenika u glazbu koju interpretiraju nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Sasvim opušteni, kao da su se eto sastali negdje na plaži pa odlučili malo zasvirati i zapjevati za svoju dušu, istovremeno su potpuno posvećeni izvedbi, daju maksimum na pozornici i ništa ne ostavljaju za rezervu. Spajaju nespojivo.
Magična kombinacija dvije akustične, bas gitare, klavijature, bubnja i violine uz neodoljive vokale nešto je što se (nažalost) rijetko čuje. Pogotovo na način kako to Mostar Sevdah Reunion donosi. Ako imamo na umu da su njih osmero inače razasuti po raznim gradovima Europe i da se osim za nastupe ne sastaju i ne vježbaju zajedno, stvarno mora postojati neka magija u toj priči. Zvuče kao poprilični perfekcionisti (jer kako inače proizvesti perfektnu glazbu ako to nisi?) koji se satima u nekakvoj garaži usavršavaju da bi postigli baš takvu izvedbu, savršenu a opuštenu. Kako je onda moguće da nikad (Stvarno nikad? Da, stvarno, nikad.) ne vježbaju zajedno? Magija, kažem vam.
"Izvedba me dovela do ruba suza"
Moćni su svi pojedinačno, a naročito zajedno. Postoji, jasno, netko tko se izdvaja – mlada Antonija Batinić. Sudeći po reakcijama publike, rekla bih da to nije samo moje mišljenje. Moć njenog vokala krije se u činjenici da ima – sve. Sirovu snagu, boju, raspon, sigurnost… i emociju, pa kakvu! Nisam od onih koje lako puste suzu, ali Antonijina izvedba me jučer dovela do samog ruba suza, a nebrojeno puta me naježila od glave do pete. Rekla bih da je Antonija personifikacija onoga što Mostar Sevdah Reunion jest kao cjelina: specifična, šarena, magična, moćna.
Sinoć su nam ovi vrsni glazbenici donijeli jedno novo, kvalitetno, obogaćujuće iskustvo. Na tome im od sveg srca hvala.
Sad kad je led probijen, neka samo ne čekaju previše do sljedećeg puta!