Sinoć je operna premijera Mozartove „Čarobne frule“ označila svečan početak nove kazališne sezone u splitskom HNK-u. Djelo salzburškog skladateljskog genija u adaptaciji maestra Harija Zlodre nije prvoloptaški izbor za splitsko kazalište. Zadnju interpretaciju istoga naslova ovaj je grad, i to u izvedbi gostujuće Zagrebačke opere, vidio davne 1970. godine. Osim zanimljiva izbora Singspiela, u kojem su antologijski pjevani dijelovi ostali u svojoj izvornoj, njemačkoj formi, a igrani su prevedeni na hrvatski, najveća je posebnost ansambl – kombinacija iskusnijih opernih pjevača te studenata UMAS-a, koji je kroz ovu suradnju dobio sjajnu platformu za predstavljanje svojih mladih talenata široj publici.
Adaptirana verzija „Čarobne frule“ nije iščašila bitne segmente poznate radnje, a sama je radnja od svoga nastanka poprilično „klimava“. U pokušaju da se sjedine opera, glazbeni igrokaz i pučka burleska te uz činjenicu da je libretist Schikaneder tek djelomično autor libreta (koji je najvjerojatnije uzet iz tuđeg literarnog predloška te naglo izmijenjen – da bi se izbjegla kolizija s identičnom pričom u konkurentskom kazalištu), ovaj je komad prije svega spasila Mozartova genijalnost, promišljanje velikog ansambla širokih umjetničkih raspona, mijenjanje karaktera likova s promjenom smjera sižea. U umjetničkoj percepciji mlade redateljice Marte Tutiš „Čarobna frula“ može se čitati kao priča o prilagodbi, osobnom rastu i snazi pravog prijateljstva.
Princ Tamino koji bježi pred ogromnom zmijom i biva spašen po milosti Kraljice noći i njezinih Dama postaje protagonist, vitez u nastajanju, onaj koji treba spasiti njezinu kćer, princezu Taminu. Kraljica noći iz prvog čina, jedna u nizu nelogičnosti, djeluje kao brižna majka koja se želi riješiti Taminina robovlasničkog oca, dočim u nastanku postaje ono što joj ime sugerira, bezosjećajna osvetnica, a bivši partner Sarastro prikazan je gotovo kao svetački lik. Ne upadajući u zamku kompliciranih obiteljskih odnosa, Tutiš se fokusira na povjerenje i hrabrost, počevši od prijateljstva Tamina i Papagena, čovjeka-ptice, do gradnje nježne zaljubljenosti između Pamina i Tamine, naposljetku i Papagena i Papagene. Borba u kojoj zvuk čarobne frule označava trijumf u vječnom antagonizmu, pobjedu dobra nad zlom, ujedno je i metafora ljekovite moći glazbe koja iz ljudi izvlači ono najbolje, najnježnije i najsvetije.
Premijerna je postava „Čarobne frule“ bila odlično promišljen miks iskustva i mladosti (rubna usporedba, jer pjevački gledano i većina iskusnih solista pripada mlađoj kategoriji pjevača). Bilo je vrlo neobično, ali i poticajno i oslobađajuće, u ulogama zaraćenih boraca za kćer slušati voluminozan, odlučan basovski glas Bože Župića kao Sarastra, a s druge strane pravo malo-veliko otkriće u koloraturnom sopranu – Tini Matković kao Kraljici noći. Prekrasni, emotivni dueti suverena tenora Bože Jurića Pešića i fantastičnog soprana Maje Andrijolić u ulozi njegove voljene Pamine i pjevački su i glumački bili prava radost za slušanje, a nije razočarala ni u konfliktnim situacijama s nasrtljivim Monostatosom kojega je utjelovio Vladimir Garić. Branka Pleština Stanić u ulozi Prve dame školski je primjer kako uz iskusniju pjevačicu, njezinu mirnoću, glasovnu stabilnost i glumačku opuštenost istovremeno sjajno rastu kolegice Đana Vučković i Dora Jana Klarić, stapajući se u milozvučnoj polifoniji. Činjenica da nije bilo odskakanja u višeglasju u kojem jedan glas sasvim preklopi i zasjeni drugi primjer je odmjerenosti, ali i pojedinačne kvalitete u kojoj već nakon nekoliko taktova imate predočenje nečije boje, visine i jasnoće tona. Matija Škiljo bio je pravo utjelovljenje Papagena, čovjeka-ptice, bezazlena hvalisavca materijalističkih želja, kojega ipak obožavate zbog njegove bezazlenosti, iskrenosti i humora, koji posebno dolazi do izražaja uz jednako vrckavu i glumački zaigranu Papagenu koju je utjelovila sopranistica Tea Požgaj. Upravo diplomirani bas-bariton sinoć si je vjerojatno otvorio vrata novog miljenika publike u arlekinskim ulogama koje zahtijevaju, osim stabilna glasa koji će sjajno rasti, glumačku mirnoću i vrlo pametno koketiranje s publikom. Dragocjena je pomoć u humorističnim momentima opere bio nastup glumaca Davora Pavića i Stipe Gugića.
Posebno veseli što se ni uloge koje bi kroz površno iščitavanje libreta mogle nepravedno ostati „malene“ nisu bile nimalo malene u svom nastupu – naprotiv. Leona Sever, Vita Vrekalo i Mihovil Peko u svom su nastupu bili savršeno ujednačeni, kristalno čistih glasova, sjajne intonacije, bez sekunde vidljive treme, ozbiljni kao prokušani profesionalci – u ulogama Dječaka koji se često protežu tek kao komentatori grotesknih situacija. Sve u svemu – od iskusnijeg se dijela ansambla ništa lošije nije ni očekivalo, a studenti UMAS-a bili su šlag na vrhu torte, prekrasno osvježenje koje je publika razgaljeno dočekala. Malene ilustracije radi – beskompromisan ulazak Tine Matković u kultnu ariju Kraljice noći „Der Hölle Rache“ s pogibeljnim visinama, odlučnost, hrabrost i koloraturne bravure koje su trijumfalan primjer imanja petlje publika je ispratila srčanim ovacijama, kao i predivan osjećaj za dinamiku u emotivnu nastupu tobože napuštene Pamine (Maja Andrijolić) – još jednom trenutku za pamćenje koji je pokazao da je manje-više, da je opera krasotica među umjetnostima, da je njezin pianissimo često trenutak koji vrišti kvalitetom.
Vizualni aspekt predstave imao je boljih i lošijih trenutaka. Kostimografkinja i scenografkinja Tina Vukasović Đaković izabrala je kostime koji su varirali od savršeno funkcionalnih, a stilski vrlo efektnih (Kraljica noći, Dame, Pamina), preko izuzetno logičnih i pamtljivih (haljine-kavezi na ljudima-pticama) pa sve do stereotipno-klasičnih (Dječaci), ali s modernim pomakom poput obuće. Različita su scenografska rješenja na trenutke izgledala kao da je umjetnici sa zanimljivim vizijama ostavljeno premalo vremena, a i sredstava da ih realizira u punom sjajnu. Tri televizijska ekrana i uživo i na fotografijama izgledaju kao program koji je trebalo ugasiti na začetku ideje, svečani stol na početku i kraju već je stoput viđen (nedavno i u sličnoj ideji Aarona Koka na Splitskom ljetu), svijetli zastori poslužili su kao kulisa za video-projekcije, ali sami za sebe djeluju pomalo „sklepano“, u nedostatku boljeg rješenja. Kulise iza Pamine, dugački zastori pretopljeni različitim cvijećem, dodale su dašak boje, dimenzije i razigranosti. S pozicije gledatelja koji ne može ne uspoređivati izvedbe – pretpostavka je da bi talentirana scenografkinja koja se više puta pokazala kao majstorica izvlačenja maksimuma iz minimuma trebala dobiti nešto više slobode i vremena u jasnu ostavljanju svoga potpisa na sceni, pogotovo jer je riječ o premijeri. Publika koja je gledala „Krabuljni ples“ ili „Onjegina“ u bajkovitim je pričama o velikim sukobima ipak naviknuta na nešto drugačije. A ovakva je koncepcija, umjetnički vrijedna na svim razinama, zaslužila da se na nju, slikovito rečeno, bace sve karte i da se u sve aspekte izvedbe uloži jednako.
Naposljetku, u suradnji HNK-a i UMAS-a dogodilo se upravo ono što se trebalo dogoditi – maestro Zlodre s mjerom je i ukusom adaptirao predložak zadržavši antologijske dijelove, mlada redateljica Marta Tutiš svojom pročišćenom vizijom nije upala u klopku infantilne bajkovitosti i neuvjerljiva patosa, orkestar je bio siguran vjetar u leđa svojim pjevačkim kolegama, svaki je pjevač dobio svojih pet minuta i maksimalno ih iskoristio, iskusniji kolege svojom su mirnoćom i vladanjem pozornicom pružili najbolji mogući primjer mladim pjevačima, čiji se početni mladenački respekt nije pretvorio u tremu koja ih koči, nego u pozitivan naboj. Njihova neupitna pjevačka kvaliteta svakim je novim uspješnim taktom sve više dolazila do izražaja i kroz glumačko oslobađanje i očit ponos što publika, ovaj put ipak opravdano, završetke bitnih fraza prekida oduševljenim pljeskom i ovacijama.
U svakom trenutku trebalo je imati na umu da je pozornica prepuna izuzetno mladih pjevača, studenata, od kojih su neki jučer pjevali svoje prve veće uloge. Nitko nije podbacio, blokirao, razočarao – naprotiv. Nošeni pozitivnim reakcijama publike, hrabro su ulazili i u najzahtjevnije dijelove partiture, uz svijest o ukupnom dojmu svoga teškog zanata koji osim pjevačke točnosti, snage i usklađenosti s orkestrom zahtijeva i jak osjećaj za glumu, scenski pokret i kontakt s publikom. Čestitke idu i njihovim mentorima pri Glazbenom odjelu Umjetničke akademije u Splitu (Hari Zlodre, Veton Marevci, Elena Nikolaeva, Aneta Gotovac, Žana Marendić, Terezija Kusanović, Sanja Erceg Vrekalo). Publika je očito vjerovala i navijala kao i oni koji su ih pripremali za daske što život znače, a to je priča koju nikad neće moći zasjeniti jedan nesiguran korak, ton ili pokret u moru svega sjajnoga što su prezentirali. Ostaje samo poželjeti im što više ovakvih prilika i izvedbi, kao i nadolazećoj postavi „Čarobne frule“ kojoj su kolege na premijeri napravile najljepšu moguću reklamu za publiku svih uzrasta i ukusa.