Piše: dr. Mladen Smoljanović, epidemiolog, nekadašnji šef splitskog Nastavnog zavoda za javno zdravstvo.
Dragi i poštovani čitatelji, pratitelji ove kolumne.
Drugačije od onoga kako uobičajeno pišem moram vam ovaj događaj od prije kojeg dana prenijeti.
Pročitajte pa prosudite koliko stoji ona narodna izreka:
Tko je vidija sritnog Antu i pametnog Matu.
Ovo su doslovno riječi i misli rođaka Mate. Nismo baš najbliži rod te se ne susrećemo često već prigodice na dan od nekog svetca kojeg štujemo ili na sprovodu kad netko umre što se češće događa nego li su to vjenčanja, krštenja i druga veselja pogotovo sada u vrijeme korone.
Pišem ovaj tekst doslovno onako kako Mate iz Omiških Poljica govori.
Prije koji dan idem prema parkingu kad netko za mnom viče: Mladene, rođače, stani.
Gledam tko – rođak Mate, momak tridestgodišnjak, neoženjen, poljoprivrednik, kako on kaže ne radin nigdi, osta san na zemlji.
Govori mi: Ma dobro što san te vidija. Tija bi ti nešto ispripovidit. Sidimo na kavu.
Odgovaram: Mate, ma ja san ti u penziji, ne radin više pa nemam puno vrimena, ali kad si ti sidimo. Odnija vrag i pola ure vrimena.
Sjedosmo i Mate počme:
Ma rođače moj, doture, moram ti ispripovidit kako si mi skoro puno pomoga i red je da ti zahvalin.
Ali Mate nismo se ni čuli ni vidili pa kako san ti to pomoga.
Slušaj, čitan ja ono šta ti pišeš onu kolumnu na portalu Dalmacija danas. Gotovo sve pročitan.
I kad si ono napisa početkom lipnja kako će ova turistička sezona biti uspješna i da se samo kroz ovaj lipanj moramo još više procijepiti makar ovi stariji od 50 koji se još nisu cijepili.
Pročitan ti ja to čači i kažen mu: Evo kad ti rođak Mladen ovo kaže da se uradi moraš ga poslušat. Ja ću ga poslušat i odamh s mista iden se cijepit. Vozin tebe, mater i babu odmah doturu na cijepljenje. Ne triba se ništa pripremat, umijte se pošteno, ti se obrij, obucite bolju robu.
Ćaća se uzjoguni kaže da neće i da to njemu ne triba jer i tako osim u polje nigdi ne iđe. Mater stane uz njega i neće ni ona. Baba kaže da njoj nije potriba jer će ona i tako brzo za pokojnin didon.
Naljutio san se i prvo babi reka: Ti baba šuti. Nisi ti pozvana da praviš red kad će tko na onaj svit. Zna se čiji je to posal i nemoj radit tuđa posla. Spremaj se.
Ćaća, ti i mater isto tako, spremajte se. Ako se ne spremite neće vam moja noga uć u polje. Ništa neću radit. Ja ću ko lude rintat svaki dan u polju i osim polja ne vidit ništa.
Momak san, trideseta mi je za vraton i oću proživit, a zbog vas takvih kakvi ste moran stalno ketit doma. Bojin se bilo di otić iz straha da vam ne bi doma donija koronu. E neću više tako. Cijepit ću se i vas ću natirat na to pa ću ja, a i vi sa menom, moć ići di nas volja i kad nas volja bez straja od zaraze.
Ćaća zna da ću učinit ono što govorin i reče materi neka se sprema.
Baba opet da ona neće ić na cijepljenje.
Ja njoj već dosta ljut, baba prestani, ostavi krunicu i spremaj se. Da si prava, kao što sad nisi, poslušala bi Papu Vranu koji se sam cijepio. Ti slušaš ove ludare po selu što svašta baljezgaju ka i župnik. Prava vjernica poslušala bi makar Svetog Oca kad nećeš rođaka Mladena. Baba, kad se cijepiš odvest ću te u crkvu na misu di god oćeš od Veprica do Sinja i Splita u Gospu od zdravlja di si uvik volila ić. Ne moraš uvik slušat samo jednog svećenika. Nakon ovih riči baba reče: Dobro kad je tako iđen i ja.
Svi četvero sidemo u auto, odosmo do likara i za niti dvi ure vrimena svi smo bili cijepljeni. Nakon tri sedmice ponovismo isto i evo sada od pola srpnja svi smo potpuno cijepljeni, slobodni bez straja od zaraze.
S ćaćon i materon svaki san dan osim nedilje u polju. Na onoj zemlji uz Cetinu iz koje mogu zalivat sve šta staviš u zemlju bez bojazni rodi. Samo da ne otuče krupa. Kako san obeća babi, a ona je tila otić na misu u Gospu od zdravlja u Splitu, odveja san je i sad joj duša na mistu. Još je rekla da oće na Malu Gospu u Vepric. Neće u Sinj, velika je gužva.
Ćaća ne govori ništa ali vidin da je zadovoljan što s njin radin u polju i što san dobre volje. Nedijon popdne ode prid gostionicu, sjedi i pije s ljudima i ne boji se da će se zaraziti. Masku nije nikad stavija. Mater pričala susidama što sam im sve uradija i kako je i ona sada mirna. Dosta njih natiralo svoje u kući da se iđu cijepiti.
Eto moj rođače tako je bilo. Sad san miran. Imam i planove. Pokušat ću nešto s tin što se zove OPG. Radin, a nisan zaposlen. Završio san srednju ekonomsku i ne bi za nikakve novce iša nekom radit, a iman što kod kuće radit. Od vina i ulja imamo dobar prihod. Ove san sezone proda dosta fruta i verdure. Da je bilo tri puta više sve bi išlo. Prodava san po kućama i u par restorana. Gleda bi za nagodinu ugovorit nešto s kojim hotelon.
Ukupno kao obitelj dobro stojimo. Kako znaš iman starijeg brata u Kanadi. Bio kod njega. Ne bih osta tamo živit i radit ni za kakve novce. Nije njemu loše, ali koliko radi i u kojem straju živi bolje bi mu bilo bit ovdi doma. Gleda si onaj grafit što je bio na zidu na Gradcu kod Mile Gojsalić spomenika: „Tko u straju živi na grobu mu prde!“ Godinama je stajao. Izbrisali ga. Šteta.
Ovo lito za vrime krisa kad nema puno posla u polju od Gospe Karmelske do Velike Gospe zna san otić i na more pa čak i na Brač. Vidija san puno mlada lipa svita. Iša san i po klubovima ono uz epidemiološke mjere od Makarske rivijere pa preko Prološca, Posušja do Sinja i Livna. Trideseta mi je za vratom, treba se proć ali dolazi vrime i za nešto ozbiljno.
E ne brini se rođače, kondomi su stalno uza me, reče uz smijeh.
Ćaća mi ništa ne govori ali čutim da bi volio imati uza se koje unuče. Ima ih od brata i sestre, ali oni su u svitu, nisu uzanj. Ne govori se uzalud: Daleko od oka, daleko od srca. To su dica za neke druge. Teško da će se itko ikada ovdje vratit.
Zato sam posljednje vrime češće na nediljnoj misi. Gledan divojke, ali onda više motrin njihove matere. Gledan matere jesu li uredne, čiste i kakve su im ruke. Ako je mater uredna i ruke joj radne i čer će biti ista. Ne triba mi njezina dota, važno je da je dobro odgojena, vrijedna i obrazovana. Najmanje srednja škola. Na takvu divojku nećeš se namirit u ponoćne ure po klubovima. A meni triba žena s kojom mogu u nedilju navečer poć u kazalište, a ona sa menom u ponediljak na njivu.
E tako zbori moj rođak Mate.
Nije moj Mate talijanski m a t o. Pametan je on.
Nije čitao latinske pjesnike, filozofe, ali kao da je složio svoj život po stihu:
„Blažen tko didovu zemlju očevim volovima ore!“
