David Danijel iz Ičića, ima 32 godine i veliki je zaljubljenik u dobru glazbu, dobre pjesme, strastveni kolekcionar i kroničar svega vezanog uz zlatno doba zabavne glazbe, suradnik i prijatelj s pjevačima čije su pjesme danas evergreeni i odličan pjevač koji pjeva ono što najviše voli! Kraće ne ide.
Ali nemoguće je s njim napraviti kratki razgovor jer je prebogat njegov fundus nezaborava. Da krenemo ipak s pitanjem:
Vratimo se na sam početak, kako je krenula tvoja ljubav prema glazbi pjevača starije generacije?
- Kao prvo, taj izraz „starije“ ne volim koristiti. Glazba je ili dobra ili loša. Stara i nova za mene nisu kriteriji, iako je činjenica da više volim glazbu starijega datuma. Talijani imaju tu odličan izraz i kažu za te njihove zvijezde „grandi“ ili englesku riječ „big“ i točno se zna na koga se odnosi. Ja sam svoju priču s velikanima počeo polako i korak po korak ulazio u taj čarobni svijet, upoznavao prvo njihovu glazbu, a onda i same izvođače, te su s vremenom nastala predivna prijateljstva koja žive upravo uz glazbu.
Razlika u godinama je prevelika?
- Velika, ali nikada to nije bila prepreka. A krenulo je kada sam još bio klinac, preslušavao sam stare kazete moga oca iz disko kluba i upijao stranu zabavnu glazbu 70-ih i 80-ih godina. Ali sam pratio i tada vrlo popularni MTV koji je bio pojam sredinom 90-ih godina. Uvijek me zanimalo sve uz glazbu, tako i danas. Netko tko me poznaje površno misli da sam što se glazbe tiče „zapeo u prostoru i vremenu“, ali ja jednako tako znam pjesme iz sredine prošlog stoljeća, kao i neke aktualne. Naravno, one koje mi se sviđaju, a ima ih. Netko će možda reći da svaštarim ili da nemam kriterije, ali ja u mnogim glazbenim žanrovima pronalazim ljepotu melodije, nečije interpretacije ili emociju koju izvođač prenosi. Ovisno o prilici mogu slušati zahtjevnije glazbene forme, a isto tako i neke vedre vesele melodije napisane i otpjevane s ciljem da nas raspolože. Jer to je i cilj glazbe, izazvati emociju i reakciju kod slušatelja.
Prvi tvoj projekt vezan uz zabavnu glazbu bila je web stranica posvećena Ivi Robiću. Otkud interes dječaka od 14/15 godina za Robićem?
- Ivu Robića nažalost nisam imao prilike upoznati. Iako smo bili skoro susjedi, ne sjećam ga se iz nekih svakodnevnih situacija kao npr. iz marketa ili sl. Ali ono što pamtim su emisije koje su prikazane na HTV-u povodom njegove smrti u ožujku 2000. g. Tada se sjećam da sam to pratio, da me nešto fasciniralo kod tog pjevača, njegov način interpretacije, pjesme, osobnost … Nekoliko godina kasnije bio sam s prijateljem u njegovoj kući u Ičićima koja je u međuvremenu na temelju njegove oporuke poklonjena Riječkoj nadbiskupiji i prenamijenjena je u kapelicu. U razgovoru s tadašnjim velečasnim, pokazao nam je u jednom ormaru gotovo cijelu Robićevu arhivu koja je ostala tu. Osjetio sam želju i potrebu da taj materijal digitaliziram, tj. skeniram, presnimim i predstavim javnosti. Bilo je to na kraju u vidu web stranice.
Na tome sam dugo radio, oko godinu i pol čini mi se, a rezultat je predstavljen krajem 2006. g. i to je jedan od prvih „revivala“ Ive Robića, prije Muzeja grada Zagreba i odlične izložbe njemu u čast, obradama Swingersa i svemu onome što je uslijedilo u narednim godinama kada je Robić opet postao „in“. A i u narednim godinama sam Robiću posvetio nekoliko projekata, kao što je „Koncert u ljetno predvečerje“ održan 2008. u Villi Ariston u Opatiji kojeg sam organizirao u suradnji s Marijom Iveković, spomen ploča postavljena na šetnici u Ičićima povodom 10. godišnjice smrti u ožujku 2010. itd.
Na tim projektima posvećenim Ivi Robiću upoznao si i mnoge druge pjevače iz njegove generacije odnosno vremena kad je djelovao?
- Ako idemo nekom kronologijom, prva zvijezda koju sam upoznao bila je Josipa Lisac 2001. g. Pratio sam njen rad i sramežljivo joj pristupio sa svojom bilježnicom u kojoj sam čuvao izreske iz novina o njoj i pitao ju za potpis. Nastalo je lijepo prijateljstvo, u početku vrlo intenzivno te smo se družili na mnogim njenim koncertima i privatno, a upoznao sam i neke druge fanove koji su joj bili bliski i ta su prijateljstva ostala i traju. Negdje 2005., paralelno s radom oko web stranice Ive Robića „otkrio“ sam Radojku Šverko i njenu tada novu web stranicu koju je uređivao Saša Čokljat. Stupio sam s njim u kontakt i pomogao mu oko redizajna cijele stranice jer je imao veliku ljubav i volju, ali ne dovoljno tehničkih vještina i znanja te smo stranicu dotjerali, a ubrzo je proglašena i prema anketi „Večernjeg lista“ za najbolju web stranicu u kategoriji hrvatskih pjevača i bendova. Radojku Šverko sam upoznao na Božićnom koncertu u Crikvenici 2005. g., a ubrzo nakon toga sam i došao u njen tadašnji stan u Rijeci po materijale za njenu web stranicu. Od 2005. g. do danas veže nas predivno prijateljstvo, bio sam nekoliko puta gost na njenim koncertima kao pjevač, gost iznenađenja u emisiji „Večer na 8. katu“ i u redovitom smo kontaktu. Ona je i svojim nastupom uveličala promociju web stranice Ive Robića. Krajem 2007. g. sam na koncertima u čast istarskog kompozitora Nella Millotija upoznao Lidiju Percan i Zdenku Kovačiček.
S Lidijom sam nekoliko godina kasnije (2011.) započeo i svoju glazbenu karijeru, a Zdenki Kovačiček sam ubrzo nakon susreta 2007. g. napravio službenu web stranicu. Zdenka Kovačiček me oduševila svojom jednostavnosti, spontanosti, upoznala me s mnogim svojim kolegama, bila mi je i velika podrška na mom prvom solističkom koncertu u Opatiji. A Lidija Percan mi je omogućila afirmaciju kod publike. Snimili smo jedan predivan duet „Ne reci mi ništa“ , a s Lidijom sam posljednjih 10 godina bio skoro na svakom njenom nastupu: kao pratnja na klaviru, kao poseban gost, bili smo zajedno u mnogim TV emisijama i zahvaljujući njoj sam stekao mnoge kontakte i otvorila mi je mnoga vrata u svijetu zabavne glazbe. Ovo je ukratko što se tiče nekih prvih kontakata. Kroz moje projekte, a i neposredno preko prije spomenutih pjevača, polako sam upoznao mnoge osobe koje su stvarale temelje naše zabavne glazbe.
Tvoj veliki projekt je bila i izložba posvećena Opatijskom festivalu?
- Da, to je moj dosad najveći projekt na koji sam zaista ponosan. 2009. g. u umjetničkom paviljonu Juraja Šporera u Opatiji predstavio sam multimedijalnu izložbu posvećenu zlatnim godinama Opatijskog festivala od 1958.-1970. Prije toga obišao sam sve tada živuće ljude koji su bili dio nekad najvažnije glazbene manifestacije bivše države kako bih čuo njihove priče, posudio neke materijale u vidu fotografija, članaka iz novina i sl. Na 30-ak panoa predstavljena je kronološki priča o festivalu, pokušao sam prikazati skoro sve materijale koje sam već do tada posjedovao i koje sam dobio za ovu priliku. Moram naglasiti kako sam zaista kompletan autor tog projekta jer su sve grafičke pripreme i realizacije tih panoa moj trud i rad. Otvorenje je bilo veličanstveno! Na samom otvorenju izložbe pjevala je Zdenka Vučković koja je na prvoj Opatiji 1958. i debitirala kao pjevačica, a uslijedio je koncert u Kristalnoj dvorani Hotela Kvarner u kojem su se održavali festivali. Htio sam da to bude koncert Anice Zubović, pjevačice koje je pjevala na prvih 10 festivala, a njeni gosti bili su također „opatijski debitanti“ Zdenka Kovačiček (1961.), Višnja Korbar (1962.) i Miro Ungar (1968.). Svi oni su svoju prvu veliku priliku imali upravo na Opatijskom festivalu.
Spomenuo si kako je izložba nastala na temelju vlastitih materijala koje si skupio. Što se sve nalazi u tvojoj zbirci?
- Moja zbirka je od 2005. g. do danas narasla u pravi mali arhiv. Nekako spontano je krenulo moje skupljanje materijala, u početku gramofonske ploče i kazete, a ubrzo nakon toga i autogram karte, fotografije, novinski članci, plakati i sve što je vezano uz pjevače, festivale, koncerte i sl. Puno materijala sam dobio i još uvijek dobivam od samih pjevača, puno toga od njihove rodbine … Moja svakodnevnica su pregled raznih portala kao što su njuškalo, aukcije, kupindo, limundo, ebay, discogs itd. i „lov“ na nove/stare materijale. Što se tiče zabavne glazbe, mogu reći da imam najveću zbirku materijala. Najvrjednija je zbirka materijala o Ivi Robiću, dar mog pokojnog prijatelja Damira Tomića iz Zagreba koji je uspio skupiti gotovo sve što je vezano uz Robića, nekoliko tisuća predmeta, a ja tu zbirku redovito nadopunjujem. Od rođakinje Rajke Vali, naše prve pjevačice koja je snimala za tadašnji Jugoton, dobio sam na poklon cijelu njenu arhivu, Zdenka Vučković mi je za života poklonila puno toga, kći Ljube Kuntarića kutije i kutije neprocjenjive građe, Ksenija Erker nedavno svoju zbirku press materijala…
Ima tu zaista svega. Od ulaznica iz 60-ih za festivale, press akreditacija, salveta s potpisima, plaketa i priznanja, festivalskih deplijana, notnih partitura iz 40-ih i 50-ih koji su prava umjetnička djela što se tiče dizajna naslovnice, velika zbirka dijapozitiva, nekoliko festivalskih haljina, bilježnice s tekstovima koje su koristili na gažama itd. Kada pomislim da me ništa ne može iznenaditi, uvijek se nađe nešto što je posebno i što predstavlja još jedan dragulj u mojoj zbirci. Surađujem s HRT-om, HGU-om, HDS-om, Croatia Recordsom itd. kojima redovito ustupam neke materijale iz svoje arhive ili sudjelujem u projektima na temelju mog poznavanja povijest zabavne glazbe. Povjerenje koje su mi pružili mnogi od tih ličnosti smatram privilegijom, ali i obavezom da u budućnosti čuvam te materijale i nadopunjujem kolekciju.
Uz sve ovo prije spomenuto, krenula je i tvoja glazbena karijera?
- Ona je došla sasvim spontano, neplanirano. Iako sam završio osnovnu glazbenu školu, naučio svirati klavir, pjevao u zborovima u osnovnoj i srednjoj školi, nikada nisam pomišljao na nešto ozbiljnije. No, nakon jednog Božićnog mjuzikla koji je okupio bivše učenike moje srednje škole (Gimnazije Eugena Kumičića u Opatiji), otpjevao sam s našom mentoricom nekoliko dueta. Iako su to bile imitacije i uglavnom komične varijante nekih svima poznatih hitova, mnogima se svidjelo kako zvučim i tako sam s Nevijom Rigutto u srpnju 2011. snimio jedan duet. Bila je to obrada Robićeve pjesme „Primorski refren“ koji je uvršten na kompilaciji „To su moji Ičići“ koja je izdana u čast mog susjeda Duška Para, utemeljitelja i stalnog člana legendarnih „Opatijskih suvenira“. Taj duet smo otpjevali smo 08. kolovoza 2011. g. na jednom humanitarnom koncertu na Ljetnoj pozornici u Opatiji. Otpjevao sam još jednu pjesmu uz klavir i tu je sve krenulo. Publici se svidjelo i jednostavno je sve spontano krenulo. Nisam nikada imao, niti danas imam velika očekivanja jer sam sve te godine prije bio u pozadini, vidio na temelju tuđih iskustava kako estrada kod nas funkcionira i sve njene lijepe i ružne strane. I tako su prošle godine. Evo, ove godine biti će točno 10 godina moje glazbene karijere.
Što nam možeš reći o 10 godina karijere?
- Pa prva pomisao je sreća, zadovoljstvo i zahvalnost. Tijekom tih godina dogodile su mi mnoge lijepe stvari, mnoga poznanstva, odlična druženja prije i poslije nastupa. Imao sam čast snimiti duete s Lidijom Percan, Višnjom Korbar, biti gost na koncertima Tereze Kesovije, Radojke Šverko ... Snimio sam nekoliko singlova za Croatia Records, nastupao na nekoliko festivala, bio gost mnogih emisija na regionalnim ali i državnim radio stanicama i televizijskim kućama. Doživio aplauze i ovacije od publike koje me poznaje, do ljudi koji me prvi put vide i čuju. Održao sam niz koncerata talijanske zabavne glazbe, a i snimio dvostruki CD kojeg su financirali Generalni konzul Republike Italije u Rijeci, Vijeće talijanske nacionalne manjine Primorsko goranske županije i Grad Opatija. U 2018. moj talent prepoznat je i od strane najpoznatije dive talijanske zabavne glazbe Mine Mazzini koja je moju obradu pjesme „Volevo scriverti da tanto“, kao jedinog izvođača natjecanja izvan Italije, uvrstila na svoj Youtube kanal.
Najvećim uspjehom smatram svoj koncert „The best of Julio Iglesias“ održan u kolovozu 2020. u lovranskom parku. Tu sam pokazao sve ono što sam naučio u posljednjih 10 godina. Potaknut mišljenjima publike koja nakon mojih nastupa od samih početaka otkako se bavim glazbom, najčešće podržavala misao da moja boja glasa podsjeća na njegovu. Nakon niza sličnih osvrta na moj glazbeni rad, odlučio sam pomnije proučiti njegov repertoar. Bio sam iznenađen s kojom lakoćom mogu vlastitom interpretacijom doprinijeti tim glazbenim uspješnicama. Pjevao sam mnoge njegove pjesme u raznim prigodama, a onda sam odlučio posvetiti jedan koncert upravo njemu i njegovim hitovima i ta mi je večer ostala u posebnom sjećanju. Ono što je najvažnije, a tiče se mog pjevanja je da je to moj hobi. Pjevam zato jer to želim, ne jer moram. Pjevam ono što mi se sviđa i uživam u tome, a najviše me veseli što postoji publika kojoj se to sviđa. Nema ih na tisuće, ali veseli ih svaki moj novi glazbeni projekt. Velika podrška su i moji stalni suradnici, a to su David Trkulja u čijem studiju snimam i prof. Marijana Trinajstić koja je osmislila mnoge moje spotove, pomagala u pripremama za koncerte i sl.
Što misliš o tome kako se mediji i publika danas odnose prema pjevačima koji su obilježili zlatno razdoblje naše zabavne glazbe?
-Moram naglasiti da kada sam se počeo zanimati za našu povijest zabavne glazbe i pjesme iz tog razdoblja da to nije bilo kao danas. Nije bilo Youtubea, Deezera i sl. gdje jednim klikom dobiješ sve. Sjećam se da sam albume Gabi Novak prvi puta čuo zahvaljujući prijatelju Saši koji mi ih je presnimio na kazete i poslao. Danas je sve to dostupno uz samo jedan klik. Danas na Youtubeu ima svega. Prvi sam počeo presnimavati VSH kazete iz arhiva mnogih pjevača i postavljati ih na Youtube te su zahvaljujući tome dostupne mnoge predivne snimke i video materijali naših pjevača. A stanje danas? Mislim da smo po pitanju poštovanja i medijske prisutnosti tih legendi Balkan i to u pravom smislu te riječi. Stalno spominjem Talijane kao uzor. Ne samo u glazbi, nego i u tome kako uvažavaju svoje zvijezde koje djeluju od 60-ih do danas. Redovito su na televiziji, pjevaju, u žirijima su, mlađe generacije znaju za njih i njihov rad jer su stalno prisutni. Ako možda i nisu u stanju pjevati, zove ih na razne intervjue i sl. Osjeća se jedno neizmjerno poštovanje. A kod nas? Sada su otkrili „toplu vodu“u serijalu „Dnevnik velikog Perice“. Meni to nije pohvalno već sramotno da se netko ponosi time kako je taj serijal vratio te pjesme u život. Te pjesme su trebale biti stalno prisutne jer to svojom kvalitetom glazbe ali i interpretacijama tih pjevača apsolutno zaslužuju. To su bili hitovi koje su tada znali svi diljem bivše države, ali mediji su ti koji „odgajaju“ publiku i kada neke stvari zanemariš, prođe vrijeme, izmjene se generacije i dogodi se zaborav.
„A strana“ je tu malo osvijetlila obraz HRT-a, iako mislim da bi oni sa svojim pogonom, a i s materijalima koje ljubomorno čuvaju u svojoj arhivi mogli, odnosno morali puno više. Ti pjevači su puni života, puni zanimljivih priča. Redovito sam u kontaktu s mnogima od njih. S Anicom Zubović se uvijek iznenadim s nekim novima pričama o turnejama i slično, Betty Jurković uvijek ima neki dobar vic ili me nasmije, a uz to je velika podrška i razumije me u dušu kako se kaže. Svi oni su velika podrška, ali i kritika mome glazbenom radu. Lijepo je čuti od nekoga tko ima respektabilnu karijeru iza sebe riječi pohvale. Kada te nazove Miro Ungar i čestita na tvom koncertu kojeg je pogledao na televiziji, kada jedan Bojan Kodrič kojeg je nekad znao cijeli SSSR ustane nakon odslušane snimke i pruži ruku kao znak čestitke, kada od Stipice Kalogjere i njegove supruge Maruške Šinković dobiješ kompliment kako su tvoje obrade njenih pjesama najbolje koje su čuli i kako im se sviđa interpretacija. To su riječi koje vrijede više od milijunskih pregleda na Youtubeu ili sl.
I za kraj, kakvi su ti planovi na oba područja glazbene djelatnosti?
- Što se tiče mojih projekata vezanih uz povijest naše zabavne glazbe, nedavno je izašao notni album u izdanju Hrvatskog društva skladatelja i Cantusa „Alfi Kabiljo – Zabavne melodije“ gdje sam svojim sugestijama i materijalima iz arhive pridonio da album bude respektabilan, upravo onako kako Alfi to i zaslužuje. U završnoj fazi je web stranica Betty Jurković koju dogovaramo već posljednjih 10 godina, ali biti će to nešto malo drugačije od obične web stranice jer ću na jedan drugačiji način pokušati dočarati njenu ličnost i karakter po čemu je zaista prepoznatljiva. Za kraj godine čuvam nešto zaista posebno, jednu monografiju koja će odskočiti od svega sličnoga što je do sada izašlo u tom obliku. A što se tiče pjevanja, mjere stožera nažalost već dugo ne dozvoljavaju ništa, ali imam neke dogovore i planove za ljeto i jedva čekam opet zapjevati.