Sutra, 16. srpnja, u izdanju HANZA MEDIE, PJ Slobodna Dalmacija, na splitskim Prokurativama (a gdje bi drugdje?) bit će predstavljena monografija „Mate Mišo Kovač – Dalmacijo, pismo stara“, autora dugogodišnjeg fotoreportera i novinara Slobodne Dalmacije Stanka Karamana. Ne znam postoji li ljepši rođendanski dar Kovaču od ovog, i to s potpisom njegovog prijatelja Stanka.
-Baš sam sretan, a i Mišo. Godinama surađujemo, od samih njegovih početaka. Rekao nam je Karaman.
-Prvi dio nosi naslov „Putovanje s kraljem estrade“ gdje je u riječi i s fotografijama opisan Mišin glazbeni put, od njegovih početaka pa sve do zadnjeg nastupa u Zagrebačkoj areni 2019. godine.
Nakon niza zanimljivih fotografija i teksta slijede kompletni tekstovi jedanaest Mišinih pjesama u kojima je opjevao divnu nam Dalmaciju. U ovom drugom dijelu pod naslovom „Dalmacijo, pismo stara ovjekovječena Dalmaciju prohujalog vremena, svi ti divni neponovljivi prizori ostavljaju bez daha. Kako i ne bi kad tu ima i sunca, i masline i loze, ljubavi i nostalgije, a sve to oplemenjuju djelovi tekstova iz spomenutih Mišinih pjesama.
Duboko prijateljstvo i iskren odnos između autora Stanka Karamana i Miše Kovača došli su do izražaja i prilikom izdavanja ove monografije. Nakon što je Mišo upoznat s monografijom, izjavio je: „Mislim da je Karaman jedan fenomen kad je riječ o fotografiji i pisanju. Napravio je knjigu, a da ja uopće nisam ni znao. E, ali sve je napravio gotovo savršeno. Ovakvu monografiju malo tko od pjevača ima. Moja izišla antologija „Mišo Kovač legenda „ sa šest cd-ova i 131 pjesmom po mom izboru i izboru moje supruge Lidije, vrh je moje karijere, rekao je Mišo. Dobar izdavački potez HANZA MEDIA PJ Slobodna Dalmacija.
Nada se nalazi u pjesmi!
Životni i pjevački put Miše Kovača teško je odgonetnuti. On je estradna enigma; za publiku, za glazbu i… Za sebe! O fenomenu njegove pjevačke misije mogle bi se napisati vrlo ozbiljne studije. I uvjeren sam da će se jednoga dana pojaviti netko, izvan glazbenog miljea, netko tko će pokušati stručno elaborirati, obraditi i objasniti posebnosti mentaliteta pod ovim nebom. Dati neka objašnjenja o ljudima koji su uporno dosljedni u svojoj nedosljednost. Baš kad je u pitanju pjevačica ili pjevač. Dati odgovore zašto pored nepogrešivih i ispravnih prosudbi naših ljudi kad je u pitanju glazbena kvaliteta, pjevačka – ipak ponekad (bolje rečeno: počesto) - za svog božanskog idola, izaberemo nekoga tko nije baš savršen u svom iskazu. Upravo o tome svjedoči pojava i fenomen jednog Šibenčanina koji je - svojim dolaskom na estradne staze i stranputice, u početku bio ignoriran i osporavan. Predaleko od statusa božanstva.
Imao sam niz susreta s tim pjevačem, niz razgovora, i za novine i za radijski program - i svaki put je bio neponovljiv: u načinu razmišljanja, u načinu poimanja glazbe, života… Prije tridesetak godina nazvao me i upitao: Hoćeš li napisati ovo što ti kažem - Zauvijek odlazim s estrade!
Bio sam na neki način zbunjen, šokiran. Ipak…Normalno je bilo upitati ga zašto, znajući da se to ne može dogoditi, bez obzira na životne tragedije, to ne može biti konačna odluka jednog Miše Kovača.
– Definitivno je gotovo! Nema više Miše Kovača. Dva milijuna Hrvata je u komi, dva milijuna Hrvata pleše i zabavlja se, a dva milijuna plače. Među njima sam i ja. Zato je taj naboj na mojim koncertima! I tog je trenutka bio u pravu. Bila je to istina. Ali taj naboj je već duže bio prisutan na njegovim koncertima.
Mišo Kovač nije najbolji hrvatski pjevač, ali je definitivno najpopularniji. Ima ono nešto što ostali ( ili barem većina) nikada nisu mogli dosegnuti - jednostavnu i iskrenu interpretativnu moć dotjeranu do savršenstva. Ponekad i sirovu!
Njegov dolazak na hrvatsku (u ono vrijeme i na jugoslavensku) scenu, nije odmah bio posut zvijezdama. Ali kad je 1964. godine nakon brojnih pokušaja ipak uspio snimiti svoju prvu ploču za zagrebački Jugoton, na kojoj se uz vrhunske glazbenike našla pjesma sa svjetskih top-lista I Can’t Stop Loving You - zvijezda je bila rođena. Njegov prvi uspjeh nije ozbiljno shvaćen. Još će proći dosta godina dok Mišo ne postane u zabavnoj glazbi ono što on danas predstavlja. Osvojio je Beograd, osvojio je Zagreb, osvojio je Jugoslaviju, a potvrdu za svoje uspjehe i postojanje trebao je dobiti u Splitu. Tako je nekad bilo kad je Split imao svoje velike festivalske dane i izvedbe. Tu se dogodio taj sudar dvaju svjetova, najprije u onom obveznom obliku; Neš ti Miše Kovača. Šibenčanin…pa do: Mišo je naš, Mišo je legenda!
Njegovi tiraži kretali su se od stotinu tisuća do pet stotina tisuća primjeraka. Ili čak možda i više? Ipak presudni trenutak za njegovu pravu karijeru zbio se 1971. godine, u trenutku kada je na splitskim Prokurativama otpjevao pjesmu Proplakat će zora, Stjepana Mihaljinca Osvojila je sve moguće nagrade. Iduće godine, na istome mjestu - ostaje kratkih rukava. Premda je pjesma Odvest ću te na vjenčanje bila jednako “ubojita”. Tako je ta veza između Splita i Miše bivala vrlo često - i čudna i varljiva.
Danas je teško ustvrditi točan broj prodanih nosača zvuka s njegovim imenom. Govori se o 10-15 milijuna primjeraka. Ta brojka je impresivna i za svjetske relacije!
Mišo (kao) da nije puno radio na tome da se dodvori svojoj publici. On bi jednostavno došao na scenu i sve bi odjednom bilo riješeno u korist pjevača. Ponekad samo jednim običnim pokretom ruke, rašireni prsti na šakama, tajnoviti osmijeh, koji bi se mogao protumačiti na niz načina, bili su dovoljni da publika poklekne. Zašto? Nedokučivo!
– Život ide dalje. Danas se brzo živi i ta priznanja na festivalima nisu mi toliko bitna koliko mi je bitna reakcija publike. Bitno mi je da još uvijek uspijevam doći do njihovih emocija. To je najveća nagrada jednom pjevaču. Nagrade ne znače više nikome, pa ni ovim klincima što se sada pojavljuju na festivalima. Mislim da je narod u Hrvatskoj zasićen festivalima, zasićen je glazbe jer ona nije više ono što je bila. Imao sam životnih brodoloma kao i mnogi, tragedija, gubitaka… U nama je depresija. Ipak, čini mi se da svojom pjesmom ljudima dajem tračak nade i oni je nalaze u mojoj pjesmi. A preko pjesme se sve prelama, i politika i život. Mislim da je taj tračak ponuđene nade potreban publici. Meni, također!
Mislim da je Mišo osim nade ponudio svojoj publici svih ovih desetljeća ne samo nadu već ono što pjesmu čini pjesmom. Iskrenost! Opet bih rekao, ponekad i sirovu. Ali ipak pjesmu i iskrenost. A iskrenost uključuje sve. I sentiment koji se ne može odglumiti.
I kao što sam rekao na početku, teško je Mišu odgonetnuti. Ali opet sve se svodi na to da je njegova pjevačka pojava nešto izuzetno. Ljubav se ne može kupiti. Ne može se publiku natjerati da nekoga voli.
A zašto publika voli tog Šibenčanina?
Treba doći na koncert i sve će biti jasno!
Ili tek onda možda potpuno nejasno?
