Danas je 45. godišnjica od kada se na Himalaje popeo jedan od najuspješnijih svjetskih alpinista, Stipe Božić.
Svega se prisjetio Denis Vranješ, inženjer elektrotehnike i zaljubljenik u planinarenje, ali i Ponos Hrvatske. U rujnu 2019. godine našao se na pravom mjestu u pravo vrijeme i pomogao čovjeku u nevolji.
"Na današnji se dan prije 45 godina na krov svijeta kao član VII. JAHO (slo. Jugoslovanska alpinistična himalajska odprava) popeo naš Mosoraš, Stipe Božić!
Početkom sedamdesetih započela je nova era penjanja na Himalaji. Usponi na najviše vrhove svijeta usmjeravaju se na najzahtjevnije smjerove i grebene. VI. JAHO 1975. g. je pod vodstvom Aleša Kunavera ostvarila i za današnja vremena nevjerojatan uspjeh. Prvenstveno je savladan 2.500 metara visok južni zid Makalua (8.463 m), a na vrh je izašlo čak sedam naših, skužajte na slobodi mišljenja i izražavanja, ali oni će meni zauvijek biti naši, Stane Belak – Šrauf, Marjan Manfreda - Marjon, Janko Ažman, Nejc Zaplotnik, Ivan Kotnik - Ivč, Viki Grošelj i Janez Dovžan. Sve je bilo spremno za još veći izazov, za uspon na Chomolungmu (jezikom kolonizatora: Mount Everest) i to, najtežim mogućim smjerom – zapadnim grebenom!
Izviđanje za pristup zapadnim grebenom je izvršeno 1978., a vodstvo je od Aleša, koji se u međuvremenu potpuno posvetio edukaciji Šerpa i izgradnji Škole za planinske vodiče u Manganu, preuzeo još jedan vizionar himalajskog ekspedicionizma, Tone Škarja. Iako je smjer "Zapadnim grebenom" postojala još od 1963. kad je prvenstveno ispenjana od strane članova američke ekspedicije Toma Hornbeina i Willa Unsoelda, ona ipak nije išla cijelim grebenom do vrha. Amerikanci su tada umjesto prelaska tehnički iznimno teško penjivih ploča između Logora IV i Logora V iskoristili kuloar, kasnije nazvan Hornbeinovim, odmaknuvši se na taj način od najtežih detalja u zapadnom grebenu. Prvi pokušaj uspona cijelim zapadnim grebenom 1974. od strane francuske ekspedicije, okončao se tragedijom i smrću čak 6 članova iste.
Pet godina poslije, pod Chomolungmu stiže vrhunska jugoslavenska ekipa koja je brojala 25 penjača, isto toliko Šerpa i 20 tona opreme. Jezgru su naravno mahom sačinjavali vodeći alpinisti iz Slovenije, a u ekspediciju su uvrštena i po dvojica alpinista iz Bosne i Hercegovine, te Stipe Božić i Vladimir Mesarić iz Hrvatske. U užem je izboru bio još jedan Mosoraš, Boris Siriščević koji se četiri godine ranije tijekom II. splitske alpinističke ekspedicije zajedno sa Stipom popeo na Noshaq u masivu Hindukuša.
Četrdeset i pet dana borbe s teškoćama zapadnog grebena, s hladnoćom, vjetrom, olujama i nedostatkom kisika. Preko najtežeg detalja stijene pod prijevojem Lho La postavljena je žičara koju je konstruirao Štefan Marenče i kojom se dnevno na sedlo podizalo i do 400 kg opreme, odnosno ukupno čak 6 t.
Jedanaest kilometara fiksne užadi su postavili upravo naši penjači, a ne Šerpe kojima su u zadatak dali isključivo iznošenje hrane i opreme već osiguranim dionicama smjera. Naime, u to vrijeme Šerpe nisu poznavali ni najosnovnije alpinističke tehnike, a najvjerojatnije je upravo zbog nepoznavanja načina samozaustavljanja cepinom Ang Phu smrtno stradao na silasku s vrha.
"Na najbolji mogući način, okrunjen je gotovo dva desetljeća dug mukotrpan trud slovenskih alpinista u penjanju himalajskih vrhova"
Na planini su postavili pet visinskih logora kojima su dali imena najznačajnijih sponzora i donatora ekspedicije, prvi na 6.050 m ("Alpina"), drugi na 6.770 m ("Induplati"), treći na 7.170 m ("Rašica"), četvrti na 7.520 m ("Krka") i zadnji na 8.120 m ("Energoinvest") kojeg su postavili Marjan Manfreda - Marjon i Viki Grošelj. Naravno da su time, nakon mjesec dana aklimatizacije i postavljanja logora, prvu priliku za uspon na vrh dobili upravo Viki i Marjon. Na nadmorskoj visini od 8.300 metara uzdizao se zahtjevan kamin (V°). Kamin je bio toliko uzak da Marjon koji je penjao kao prvi nije mogao nositi ruksak, a time ni boce s kisikom. Osim toga, hvatišta su bila tako mala da je morao skinuti rukavice, ali usprkos ozeblinama savladao je kamin, postavio uže i otvorio put sljedećim navezama prema vrhu. Sljedeći su pokušali Dušan Podbevšek i Roman Robas, ali zbog orijentacijskih problema iznad Marjonovog kamina odustaju od daljnjeg napredovanja prema vrhu.
Sutradan, 13. svibnja 1979. na vrh po snažnom vjetru i pri temperaturi zraka od -35°C kreće kranjska trojka koju su činili braća Andrej i Marko Štremfelj, te Nejc Zaplotnik. Marko ubrzo odustaje od nastavka uspona, zbog oštećenja oba ventila na boci s kisikom, a istovjetan problem se nešto kasnije javlja i Andreju. Nejc je gubitak kisika iz Andrejeve boce riješio tako što je pljunuo na ventil, pa je smrznuta pljuvačka spriječila daljnje nekontrolirano curenje kisika iz boce. U 13:51 h na krov svijeta izlaze Andrej Štremfelj i Nejc Zaplotnik, a Nejc radio vezom javlja Tonetu: “Tone, na vrhu sva! Sediva pri kitajski piramidi, pa ne veva, kaj bi!”, a erupcija oduševljenja zahvaća bazni logor, ali i penjače u svim logorima na planini. Na najbolji mogući način, okrunjen je gotovo dva desetljeća dug mukotrpan trud slovenskih alpinista u penjanju himalajskih vrhova, još tamo od prve ekspedicije 1960. na Trisul. Tog su se 13. svibnja 1979. popeli na Chomolungmu prvenstvenim smjerom i to najtežim zamislivim - u cijelosti po zapadnom grebenu Chomolungme!
Zbog snijega koji je neumorno padao, sljedeća naveza iz Logora V kreće prema vrhu tek dva dana kasnije, 15. svibnja. Stane Belak – Šrauf (zamjenik vođe ekspedicije), naš Stipe Bozić i sirdar Ang Phu odabrali su malo drugačiji smjer po Sivom pojasu, priječeći preko manje strmih polica u Hornbeinov kuloar, pa gore do Američkog skoka. Ang Phu je ovim usponom postao prvi čovjek na svijetu koji je na Chomolungmu izašao ispenjavši dva različita smjera. Kako su bila trojica u navezu, pa time i nešto sporiji od naveze Štremfelj-Zaplotnik, na vrh su stigli negdje oko 14:30 h, te nije bilo dovoljno vremena za siguran silazak. Noć ih je uhvatila na silasku, pa su morali bivakirati na otvorenom na 8.300 m.n.v., u noći u kojoj je vjetar puhao brzinom od oko 150 km/h, dok se temperatura spuštala na -40°C. Međusobno se bodreći kako ne bi zaspali, preživjeli su noć u „zoni smrti“ bez većih posljedica i spust nastavili ujutro.
Zadnja naveza koja je u Logoru V čekala trenutak polaska na vrh Bergant, Kotnik i Matijevec zbog prekida komunikacijskih veza s navezom Belak-Božić-Ang Phu, odlučuje im krenuti ususret. Našli su ih u stanju da se mogu sami spustiti s planine, ali pred sam kraj silaska s težeg dijela, Ang Phu se na padini nagiba 35° poskliznuo i poginuo uslijed pada na 1.800 m niži ledenjak Rongbuk, gdje je njegovo tijelo pronađeno sutradan. Kao posljedica toga i iscrpljenih zaliha boca s kisikom, odlučuju se obustaviti daljnji usponi i završiti ekspediciju.
21. svibnja napušten je bazni logor, a 8. su se lipnja članovi ekspedicije vratili u domovinu. Time je okončana povijesna VII. JAHO, a svi najbolji poznavatelji Himalaja se gotovo jednoglasno slažu u tome kako je "Jugoslavenska smjer" najzahtjevnija od svih dosad 11 ispenjanih prema krovu svijeta.
A za to su zaslužni: Tone Škarja (vođa ekspedicije † 2020.), Stane Belak - Šrauf (zamjenik vođe ekspedicije † 1995.), Tomaž Jamnik - Mišo (vođa transporta), Bojan Pollak - Bojč (organizator prehrane), Roman Robas - Romi (zadužen za financijsko i materijalno poslovanje), Evgen Vavken - Muma (glavni liječnik ekspedicije † 2007.), Zvone Andrejčič - Zvonc (član ekspedicije † 2010.), Borut Bergant Čita (član ekspedicije † 1985.), Stipe Božić (snimatelj iznad Logora 3), Muhamed Gafić - Gafa (član ekspedicije), Viki Grošelj (zadužen za fizičke pripreme tima), Stane Klemenc (zadužen za ekonomsku promidžbu), Franček Knez (član ekspedicije † 2017.), Ivan Kotnik - Ivč (član ekspedicije), Marjan Manfreda - Marjon (član ekspedicije † 2015.), Štefan Marenče - Štef (konstruktor žičare na Lho La), Vanja Matijevec (član ekspedicije), Vladimir Mesarić - Dado (član ekspedicije), Dušan Podbevšek - Dule (skladištar ekspedicije † 2010.), Muhamed Šišić - Hamo (član ekspedicije), Andrej Štremfelj (član ekspedicije), Marko Štremfelj (član ekspedicije), Igor Tekavčič (liječnik u planini), Jernej Zaplotnik - Nejc (član ekspedicije † 1983.), Jože Zupan - Juš (član ekspedicije) i suputnici Matjaž Culiberg (radijski izvjestitelj), Rade Kovačević (dopisnik † 2003.), Franc Novinc (akademski slikar), Marjan Raztresen (dopisnik), Slavko Šetina (radijski izvjestitelj † 2007.) i Slavo Vajt (TV snimatelj † 2022.).
Slava im!" napisao je Vranješ.