Da se netko popeo na Sinjal, najviši vrh Hrvatske koji se nalazi na 1 831 metara nadmorske visine, i nije neka vijest. Ali da je u ovoj ekspediciji sudjelovala najmlađa osoba koja se na ovaj vrh popela, itekako jest.
Ova zanimljiva priča dolazi nam od Kaštelanke Ivane koja je u četvrtak zajedno sa svojim suprugom, kumom i 11-mjesečnom bebom Majom krenula u osvajanje najvišeg vrha Hrvatske. I, ne, ovo nije prvi put da je Maja krenula u osvajanje planinskih visova.
Tekst se nastavlja nakon oglasa
Inače se bavite planinarstvom, no kako ste odlučili krenuti u visine s tako malim djetetom?
Pa to i nije bila odluka kao takva. Već se gotovo desetak godina bavim planinarenjem, a i speleologijom i penjanjem, a i suprug je također u planinarenju dugo koliko i ja. Oboje smo,zapravo svo troje, članovi HPD "Ante Bedalov" iz Kaštel Kambelovca. Cijelu trudnoću, do 9. mjeseca sam planinarila i kad se ona rodila (prošlo ljeto) duže smo čekali pad temperature nego moj oporavak od poroda za pokret. Prvi put smo je odveli na Kozjak s mjesec dana, a prvu pravu turu smo napravili kada je imala dva i pol mjeseca. Od tada je "pješačila" po Kozjaku, Mosoru, Dinari, Biokovu, Velebitu, Ličkoj plješivici i Poljičkoj planini.
Otkud ste krenuli, kako je tekla vaša ekspedicija?
U srijedu smo iz Kaštela došli na planinarsku kuću Brezovac o kojoj se brinu PD Dinara - Knin. Tu smo spavali i ujutro smo planirali uspon. Ona se nalazi na nekih 1000 m n.m. Prognoza za četvrtak je bila obećavajuća, ali kako znamo, u planini je sve eksponecijalno promjenjivije, tako je i ujutro nedugo nakon buđenja počela padati kiša. Kad se smirila, ušli smo u auto kojeg smo ostavili na izlazu iz šume. Od tu nam je trebalo otprilike 3 sata do izlaza na vrh Sinjal (1831 m n.m), najviši vrh Hrvatske, a na putu do vrha nas je u početku pratila gušća magla i pokoji kraći pljusak. Ipak, pod vrhom je vrijeme bilo baš kao što su i najavili i sve je bilo idealno. Zapravo takvo vrijeme nam je bilo olakotna okolnost jer nije bilo previše vruće i zapravo je bilo pravo proljetno uživanje. Povratak je trajao oko 2 sata i izmjenjivalo se oblačno i sunčano vrijeme, pa smo u punom sjaju gledali zlatom osunčane cvjetne livade.
Kako je djevojčica reagirala i jeste li je cijelo vrijeme nosili ili je i ona pomalo planinarila?
Ona još ne hoda. Tek se diže uz namještaj ili kutije s upisnom knjigom i pečatom na vrhovima 🙂 tako da sam ju cijelo vrijeme nosila na što je ona već i sama navikla. To joj je sasvim uobičajena situacija. Stavim ju u klokanicu, ona malo putem doji, pa zaspi, pa kad se probudi gleda uokolo, smije se, putem dodiruje listiće kroz šume kuda prolazimo, na pauzama joj sada već ponudim da se popiški, prije bi ju promijenila i tako u krug. Na vrhu je pustim da se malo igra u zemlji, papa kamenčiće i tako. Inače je jako vesela beba i njoj je sve smijeh i zabava i druženje s planinarima.
Koliko vas je otišlo u ovu ekspediciju?
Išlo nas je četvero. Suprug, kum, Maja i ja. Same idemo samo u šetnje u blizini kuće. Nisam s njom planinarila sama jer to nije preporučljivo ni da sam bez nje, a kamoli s bebom pred sobom.
Vaša djevojčica je najmlađa osoba ikad koja se popela na Sinjal?
Prema mojim saznanjima jest. Mislim da je starija od nje bila jedna beba od godinu i pol koju je, kako čujem, tata svugdje vodio sa sobom. A propješačili su dječak od 5 i pol i blizanci od 7 godina. Nije taj uspon toliko kompliciran onima koji intenzivno planinare, koliko je Dinara surova i velika nadmorska visina zahtijeva dobro vrijeme za izvesti djecu gore, što je teško planirati čak i ovako pred ljeto. Krenuli smo i za Uskrs pa nas je ujutro iznenadila snijegom prekrivena i zaleđena klisura.
Što su vam vaši najbliži rekli kada ste odlučili krenuti,jesu li vas osuđivali?
Moji znaju koliko sam ja tvrdoglava, pa mi već dugo ništa ne govore. Muž nerijetko misli da nešto ne mogu ja ili da je njoj previše, ali se do sada prevario u 100 % slučajeva. Zapravo on je onaj prizemljeniji u našem odnosu, ali to je dobro. Dvije glave su pametnije od jedne, a on stvarno dobro zna procijeniti situaciju i upotrijebiti kočnicu dok ja volim rizike i adrenalin. Tako da se dobro nadopunjujemo.
Postoje i određene opasnosti u ovom hobiju, kako ostalim roditeljima odagnati strah od planinskih visova? Imate li neku poruku za njih?
Naravno da postoje opasnosti. Planinarenje zahtjeva određenu spretnost, spremnost, savladane strahove, pripremu, opremu, kondiciju... ali prvenstveno volju i želju. Svatko može za početak krenuti laganim livadama i šetnjama na nešto niže i manje zahtjevne vrhunce. S vremenom se skupi i kondicije i opreme i iskustva, a sa sigurnošću mogu reći da će djeca obožavati svaki odlazak u prirodu, a usput će manje biti u gradovima, na ulicama i trgovačkim centrima. To je zbilja predivan način života i svakome bih preporučila bavljenje time, imao djecu ili ne.
Moja reakcija na članak je...
