U Cetinskoj krajini, u selu Potravlje, odvijala se nesvakidašnja priča o kumstvu i nesebičnom prijateljstvu koja je nadživjela mnoge vremenske izazove, a traje već pet desetljeća.
Sredinom prošlog stoljeća, Zora je, kao mlada djevojka, upoznala Mirka na jednom 'zasioku' na svetoga Ivana, a taj sudbonosni susret označio je početak njihove ljubavne priče, ali i sklapanje jednog novog cjeloživotnog prijateljstva.
Pri posjetu Cetinskoj krajini, zavirili smo u dubinu prošlog vremena i otkrili priču o Zori Kunac i Anđi Kojić - dvjema ženama čija su prijateljstva i kumstvo preživjeli sve životne izazove, ostavljajući nas zadivljenima.
S čašicom domaćeg vina i friškog kruva ispod peke, dvije kume su nas ugostile i ispričale nam svoju priču, nakon što su nazdravile svojem dugogodišnjem prijateljstvu i kumstvu.
Sudbonosni trenutak
„Bilo je to davne 1968. godine na Biteliću kada sam upoznala svog Mirka na svetog Ivana. Puno smo pričali, ali nisam imala velika očekivanja.
A onda mi je pokaza put do svoje kuće i upita me: 'Bi li ti živila sa mnom'?
A ja njemu kažem: 'Nismo se još ni upoznali, neću s tobom živit'.
U to doba nije bilo automobila, pa je Mirko putovao iz Potravlja na Bitelić biciklom ili pješke, pod teretom vjetrova i snijega, svake subote i nedjelje, samo kako bi bio uz nju.
„U srcu zime, s njim sam stala vanka, ko' je smio ući kuću, ma kakvi, ne dam ja blizu sebe. A moja mater se smilovala i donila mu u bocunić rakije, ma nije mi bilo pravo jer smo se tek upoznali. Materi bilo žao, kaže 'Doša iz daleka, nek se malo ugrije', prisjeća se Zora nostalgično.
Uskoro su se vjenčali, a na dan svadbe, cijelo selo je slavilo. Bilo je kolača, jabuka i rakije. Igralo se kolo, a među svatovima Zora je primijetila jednu djevojku.
„Vidim ja igra mala, na njoj krožet i vešta. Ma ko je ova, pitam se. Onda mi je muž objasnio da mu je čovik od te male triba bit vjenčani kum, ali je tada bio u vojsci“, prepričava nam Zora.
Djevojka koja je 'igrala' bila je Anđa. Od tog trenutka pa sve do danas njihovo prijateljstvo već 55 godina je neraskidivo. Iako Mirko nije na vjenčanju imao željenog kuma, ove dvije obitelji svoje obećanje za života su održali i 'pokumili' se čak 20 puta!
Osam sestara, jedna kuma
Naime, Zora i Mirko su svoju ljubav okrunili sa čak osmero, nećete vjerovati, ženske djece! Prvu kćerku je rodila s 23 godine, 1968.godine, a osmu s 36 godina, 1982.godine.
A Anđa je bila krštena kuma svakoj od njih.
„Kada sam rodila prvu ćer, odlučili smo, nikog drugog ne želimo za kumu, nego Anđu. Tada se dite krstilo nakon sedam dana od rođenja.
Kuma Anđa ju je nosila na krštenje, pješke četiri kilometra, dok sam se ja oporavljala. Onda se rodila druga ćer, treća, četvrta i svih osam tako. A moja Anđa ih je svih nosila isprid oltara da se krste“, navodi Zora.
Anđa nam je potom objasnila kakav običaj je bio tada.
„Dite bi se nosilo pješke u naramku popu“
„Pješke u naramku dite bi odnila fratru, on bi ga krstio, pa bi popili kavu u župnoj kući. Nakon toga, opet pješke dođemo kući i ručamo. Fešta bi se tek kasnije radila, kad bi se majka oporavila“, priča nam Anđa te se prisjeća jedne zanimljive situacije iz tog vremena.
„Kad sam na krštenje donila Zorinu četvrtu kćer, a nakon godinu dana i petu, svećenikova pomagačica mi kaže: 'Pa ovu si lani donosila', a ja njoj na to: 'Ma ovo je druga'“, prisjeća se kuma Anđa.
Najpoznatija kuma u Zagori
Kada su sestre odrasle, došlo je vrijeme za krizmu. Naravno, nije bilo dvojbe koga će zvati za kumu uvijek bi to bila Anđa.
Kako se sa svojim mužem 40 godina bavila izradom balota, obitelj Kojić je bila naširoko poznata Cetinskoj krajini, stoga ni ne čudi što ju je pratio naziv 'najpoznatije kume u Zagori'.
Osam sestara je nosila na krštenju, a potom ih je pratila na krizmi. Isto tako Zora i Mirko, Anđinu djecu.
„Svog prvog sin sam rodila 1970.godine, Mirko je tada bio u Njemačkoj, a kako on nije mogao biti kum, bio je njegov brat i Zora, iako je Mirko bio napismeno.
Zatim sam 1971. rodila ćer, nju je na krštenju držala Zora, a 1973. kada sam rodila trećeg sina, Mirko je bio u Njemačkoj, ali opet se pisa on, a Zora ga je držala isprid oltara.
Kad sam rodila četvrto dite, trećeg sina, 1975., kum Mirko je bia tu i drža ga je na oltaru“, prepričava nam Anđa slijed događaja.
Kume nam kazuju kako nikome drugome nisu pristajale biti ni krštene ni krizmane kume, osim jedni drugima. Njihova tradicija kumstava datira već tri generacije, a skoro se nastavilo i na četvrtu. No, Anđin muž je to zaustavio jer se bojao da mu kćer ne ostane, kako kažu, u drugom selu.
„Moja ćer je Zorinoj drugoj ćeri trebala biti vjenčana kuma, ali moj muž nije dozvoljava jer se boja da ne ostane u Vinovu, znalo se da ju je gori jedan momak 'zamirio'. A u to vrime se ćaća sluša, sve šta je reka, tako je moralo bit“, objašnjava Anđa.
„55 godina, zajedno 'ile, pile i radile, nikad se nismo posvađale“
Iako se novom generacijom, niz kumstva prekinuo, Zora i Anđa su uz mnoge izazove ostale nerazdvojne, a njihova priča o dugogodišnjem prijateljstvu izaziva čuđenje svih koji ih poznaju.
„Držali smo zajedno konje, orale, kopale i svako jutro prije zore pile kavu. Sikle smo drva pa bi u boci ponile malo orahovca, onda se zagrij pa siči.
55 godina, zajedno 'ile, pile i radile, nikad se nismo posvađale. Niko se tome ne može načudit“, priča nam Zora te nam pokazuje nekoliko fotografija iz tog vremena. Ali ima ih jako malo, sve su izgorjele u ratu, navodi naša sugovornica.
„Kad je bio rat, obe smo došle u Split, jedni u Smiljanićevu, jedni u Lava. Ali međusobno smo se posjećivali“, dodaje Anđa aludirajući kako su sve izazove prevladale zajedno.
U dobru i u zlu, ove dvije žene, držale su jedna drugoj ruku. Naime, Zora je svog Mirka izgubila 2000.godine, dok je Anđin muž preminuo 2015.godine, ali je iza sebe ostavio četvero djece i šestero unučadi da čuvaju njegovu Anđu.
No kako navode, unatoč bolnom gubitku, sretne su jer još imaju jedna drugu, a i mnogobrojnu obitelj.
Osam kćeri, 21 unuče i troje praunučadi
Zora danas, kao plod svoje ljubavi s Mirkom, ima osam kćeri, 21 unuče i troje praunučadi.
„Volila bi da sam imala i muško dite, još bi ja rađala, nego više nije moglo“, kaže Zora te dodaje da je Mirko bio sretan sa svojih osam mezimica.
„Kada se rodila posljednja kćer 1982., on došao u bolnicu i kaže babici: 'Daj mi dite da je vidim', a ona njemu beštime i kaže 'Imaš ih sedam kod kuće, šta si doša sad gledat osmu'“, priča nam te dodaje kako je zbog bolje budućnosti otišao u Njemačku u kojoj je proveo tri godine.
„Vratio se jer nije mogao podnit život bez svoje obitelji. Govorio bi 'Nisam moga gledat kako ulicom žene vode dicu, a moja kod kuće nemaju ćaću'“, sjetno će Zora.
Sve želje u životu su joj se ostvarile, ali kaže ima još samo jednu:
„Da mi se najstarija unuka uda, a onda mogu i umrit“, za kraj će.
Kroz sve radosti i tuge, ove dvije žene su ostale jedna uz drugu, a njihovo prijateljstvo ostaje svijetli primjer kako prava povezanost može preživjeti sve prepreke.
Nadamo se da će njihova priča inspirirati sadašnje i nadolazeće generacije, podsjećajući nas da istinsko prijateljstvo nema rok trajanja.
