Vladimir Garić uvijek budi interes šire publike, s obzirom da se osim svojim vrhunskim tenorskim vokalom kao aktivni član 4 tenora, operni solist u brojnim ulogama u HNK Split, dugogodišnji prvi tenor klape Cambi, može pohvaliti i svojim gitarističkim umijećem.
Gitara je njegov iznimno jak adut i prva ljubav. U bendu Otprilike ovako kao gitarist nastupa dugi niz godina. Tu su i brojne studijske snimke za razne izvođače, kao i komponiranje ali i izvedba glazbe za kazališne predstave.
Vladimir Garić je ljubav prema gitari prenio na pet video-edukacija dostupnih na Youtubeu koje se mogu pronaći pod nazivom „Vladimir Garić – O gitari“. Kroz njih upoznaje širu javnost s osnovama sviranja gitare i pokušava probuditi interes za ovaj instrument, posebice kod mladih ljudi, početnika, amatera, ali i svih onih kojima je gitara skrivena ljubav, a nikad se nisu okušali u sviranju. Svaki sat traje prosječno 15 minuta i pun je konkretnog sadržaja kroz koji je evidentno da Vladimir vlada kako praktičnim tako i teorijskim znanjem, pa smo zato smo s njim popričali „O gitari“.
Pet on-line edukacija „O gitari“, dostupno je na tvom Youtube kanalu koji je javan i dostupan široj publici. Vidjeli smo s koliko si elana i ljubavi to napravio, što si želio poručiti mladima?
Htio sam im poručiti neka razvijaju svoju ljubav prema muzici, to ih svakako oplemenjuje, neka ispunjavaju svoje snove, svoje želje, neka ne odustaju od onoga što vole i neka se ničega ne boje. Sviranje gitare je ljubav, a ništa što se voli nije nemoguće niti naučiti niti ostvariti. Prvi korak je najteži. Zato sam snimio ove kratke video uratke da im pomognem probiti led.
Mladi moraju imati hobije, raditi nešto kreativno i ponekad, ukoliko postoji dovoljno jaka želja i upornost, iz hobija se razvije i posao. Ali prije svega, moraju biti svjesni da ništa ne pada s neba i ako misle uspjeti u bilo kojem području, iza toga mora stajati ogroman rad i trud.
Što bi rekao mladima koji tek počinju svirati, što je najbitnije; upornost, talent ili nešto treće?
Talent u bilo čemu je samo početni korak. Bez rada i konstantnog učenja, talent ne vrijedi ništa. A danas je sve dostupno online i mislim da nikad nije bilo lakše doći do znanja, samo se treba fokusirati, jer mi se čini da se u protivnom lako izgubiti u šumi informacija.
Dakako, tu je bitna i upornost ali i vjera u sebe; cijelo vrijeme ulažeš u nešto nesigurno, u nešto za što ti nitko ne može obećati da ćeš u tome i uspjeti... ali ti moraš u to vjerovati.
Učiš nas o gitari u nedavno otvorenoj prvoj splitskoj striparnici Columbo. Znači li to da i sam čitaš stripove?
Da, nekako sam želio spojiti tu kulturnu scenu grada, jer Splitu to treba; i ne samo Splitu (smijeh). Odrastao sam uz stripove Zagora, Bleka, Komandanta Marka, Mister No-a, a Alana Forda da i ne spominjem. I danas, kad uhvatim vremena, uživam u stripu.
No, vratimo se mi na gitaru. Kada je gitara prvi put došla u tvoje ruke i kako je to počelo?
Prva gitara koja mi je došla u ruke je bila klasična gitara. Imao sam 13 godina kad mi ju je otac kupio. Cijelu noć sam po njoj nešto pokušavao. Ujutro su me bolili prsti (smijeh).
Koja je prva pjesma koju si naučio svirati?
Bila je to “Welcome home” od Metallice, s albuma Master of Puppets koji sam prvi put čuo kod rođaka koji ih je u to vrijeme slušao.
Koliko gitara imaš? Koju marku i vrstu gitare preferiraš?
Imam 6 gitara i koristim ih po potrebi i raspoloženju. Nema marke koju preferiram. Oduvijek mi je Les Paul bio definitivno najljepši oblik gitare. Ne pravim razliku između klasične, akustične ili električne gitare... svaki pristup ima svoje mane i vrline i naravno svoje mjesto u muzici.
Jesi li probao svirati leđima ili zubima? (smijeh)
Da, probao sam svirati i na leđima i zubima... simpatično, ali nepotrebno... to je više kao show za publiku...
Slash ili Hendrix?
He (smijeh), dva kralja. Oba su bitna za povijest blues, rock stila sviranja gitare... ali ipak je Jimi Hendrix taj koji je definitivno napravio revoluciju i stvorio temelje današnjeg “modernog” pristupa sviranja gitare.
Ti imaš i glazbeno obrazovanje? Jesi li završio baš gitaru ili ipak pjevanje?
Završio sam osnovnu i srednju školu za solo pjevanje, a za gitaru sam uzimao satove kod poznatog splitskog jazz gitarista Pavla Kolarova.
Ponekad te uspijemo vidjeti na pozornici s gitarom u ruci. Uživaš li u tome još uvijek, ili je to samo posao nakon toliko godina?
Definitivno čisto uživanje... gitaru doživljavam kao produžetak ruke i ono što će izaći vani ovisi samo o emociji koja me obuzme tog dana ili doslovno tog trenutka u određenoj skladbi.
Može li se tebe vidjeti da sjediš, sviraš i pjevaš u nekom malom teatru? Je li bilo takvih nastupa ili su sad to sve veliki koncerti kojima punite dvorane?
Naravno, različitih situacija ima; od malih do velikih bina. Osobno najviše uživam kad imam priliku zasvirati ili popratiti sebe s gitarom u manjim teatrima ili dvoranama. Tu je najbolja povratna komunikacija sa publikom.
Studijski često sviraš za razne izvođače, a znamo da si ti veliki ljubitelj filmova i kazališnih predstava, pa si se okušao i u stvaranju kazališne glazbe.
Da, kroz godine sam dosta studijski svirao za kolege ili različite autore, a stvaranje kazališne glazbe mi je poseban izazov i veliko uživanje. Izražavaš se na jedan poseban način. Moraš se uklopiti u neku priču i biti dio nje, a opet s druge strane daješ samog sebe i svoju emociju. Nedavno sam na poziv kolege i prijatelja Saše Antića, skladao par kompozicija za predstavu “Psi, pare, pištolji” A.P. Čehova u režiji Ivana Plazibata. U toj predstavi sam, osim skladanja glazbe, zajedno s Leom Deklevom i otpjevao skladbu Shallow koju u originalu pjevaju Lady Gaga i Bradley Cooper.
U kojim si live svirkama najviše uživao?
Definitivno sam najviše uživao u svirkama gdje se poklopi dobar zvuk na bini i uzajamna kemija među izvođačima, ali i publikom. Postoji taj jedan trenutak kada se sve zajedno poklopi u jednu cjelinu... u tom trenutku čovjek više ne svira instrument, nego instrument počinje svirati sam... čovjek postaje kao nekakav kanal ili medij kroz koji se stvara muzika. To su jako rijetki momenti kada se to uspije dogoditi na sceni i kasnije čovjek često bude frustriran zbog toga što to ne može postići svaki put. Upravo to je razlog koji me i dalje gura i tjera naprijed...
Što smatraš svojim najvećim postignućem u glazbenom pogledu?
Svojim najvećim glazbenim postignućem smatram to što mogu živjeti od muzike (smijeh). Šalu nastranu, definitivno pjevanje kao operni solist. To je najteža i najzahtjevnija glazbena disciplina.
Kakva te glazba privatno najviše privlači?
U zadnje vrijeme dosta slušam filmsku glazbu; Max Richter, Craig Armstrong, Pino Donaggio, Vangelis, Sakamoto.
Tebe prati glas kako si samozatajan i sramežljiv, a istodobno jako karizmatičan. Ima li u tome istine?
Ne znam odgovor na ovo pitanje... Ne mislim za sebe da sam sramežljiv i samozatajan, samo se ne volim nametati i gurati, dosađivati ljudima po društvenim mrežama raznim objavama koje nemaju veze s glazbom.
Na to ste mislili?
I za kraj, svira li se gitara prstima ili srcem?
Ima jedna simpatična priča Tri medvjeda i gitara, autora Ljudevita Bauera. Tamo se nalazi nedvojben i točan odgovor na ovo pitanje; sve počinje u srcu, prsti su samo oruđe... zato mnogi gitaristi dok sviraju, vrat gitare približe plućima i srcu... I publika uvijek osjeti i cijeni tu emociju.