Ima nas grupa vrtlara-„pacijenata“ koji se međusobno jako poštujemo i s velikim zadovoljstvom dijelimo sjeme, dapače, uvaljujemo ga jedni drugima, „aj, probaj“, „aj, testiraj“, „aj, super ti je“… samo nek’ se sjeme obnavlja. I makar svaku sezonu odlučimo da nam je dosta i da nećemo nove, uvijek padamo na te hvalospjeve i prihvatimo novu sortu jer silno vjerujemo jedni drugima. Odmah vizualiziramo tu njezinu, netom opisanu, savršenost – boju, okus, veličinu, rodnost, otpornost… – i ta nova sorta postaje najvažnija, iznad svih onih stotinu koje smo već testirali, udomaćili i njima se oduševili te ih pretvorili u „must have“. Najvažnija je sad baš ta kraljica i nedaobog da ne nikne. Nedaobog.
Jer onda krene ono naše međusobno „cijepljenje“, ilitiga cijeđenje, u stilu:
– Iz koje ti je godine ovo sjeme?
– Iz ove.
– Jesi siguran?
– Jesam.
– Ne znam baš, moje je sve niklo, samo ovo tvoje ne proviruje.
– A meni je niklo, a iz iste kesice sam tebi poslao.
– Pa čudno je.
– Pa kužim, mogu ti opet poslat ako želiš.
– Iz iste kese?
– Da.
– Hvala, ne treba, samo ako imaš u nekoj drugoj kesi.
Nevjerojatno razočaranje obuzme nas ako ta jedna, od onih stotinjak, ne nikne. A doživjeh nedavno i ovo:
• „Ćao, Marija, imam sadnicu jedne rijetke pome za tebe, znam da ćeš ti čuvat sjeme, pa bih ti je dala…“
– „Ma ne znam gdje ću s njom, ali rado od tebe uzimam… A usput, kako se zove?“
• „Rusko belo srce“
• „Ma čuj ti to… skroz ‘zanimljivo’ ime… baš se tako zove?“
• „Da, baš tako.“
Ili, nađe se i ovakav slučaj, puno češći nego prethodni… Završim s odabirom sorti za tekuću sezonu, kao i obično pretjeram, ali me raduje… pa posijem. Rastu, gledam, njegujem, uživam… E, ali ne lezi vraže, evo ti moja draga vrtlarica objavi da joj je izniklo par sjemenki neke čuvene sorte iz Iraka. Čuj, iz Iraka. Ja sad uopće ne znam kako preživjeti sezonu bez baš te sorte. Iz Iraka.
A razgovor ide ovako:
– Oćeš imat pikiranac viška?
– Hoću, za tebe uvik, ali zar imaš još mjesta u vrtu?
– Nemam.
– Pa kako onda?
– Nemam, ali ću ga stvorit za Iračanku.
Ma sve vam je to slično, ljudi moji, na svim poljima. Sjećam se svoje traume iz djetinjstva, pred majčin dolazak: imaš tek 15 godina, središ cijelu kuću, a majka s vrata uoči baš onaj jedan jedini detalj koji nisi napravila. I obruši se. A ja se čudim i muku mučim razmišljajući zašto je taj jedan detalj bitniji od onih ostalih. Ma nije taj bitniji, danas to znam, valjda se netom prije posvađala s ocem, a ja bila kolateralna žrtva.
Ma nema to sad veze. Htjedoh zapravo reći: nemojte da vam se u vrtovima dogodi (u vašim životima pogotovo) da „od stabla ne vidite šumu“. Obratite pozornost na sve ono lipo i dobro, tome se radujte. I ne budite kao ja, koja bi bez Iračanke bila nesretna. Usprkos predivnim Imoćankama, Strožankama, Amerikancima, Mađarima, Bračanima, Sinjankama… da ne govorim o Ruskinjama i Francuzicama… i mnogim drugima… Ma strašno, kad vam kažem…