Splitska je publika drži svojim pjevačkim biserom koji je donio poseban sjaj u solističke redove Opere HNK-a Split, a njezina je glazbena priča uistinu posebna. Zadarska sopranistica Nela Šarić magistrirala je na Muzičkoj Akademiji u Zagrebu u klasi prof. Cynthije Hansell-Bakić te na Velškoj Međunarodnoj Akademiji za glas, gdje je surađivala s brojnim renomiranim glazbenicima. Uz brojne međunarodne pjevačke nagrade, Šarić je briljirala u ulogama Violette u Verdijevoj La Traviati za HNK Split, Contesse Almavive u operi Figarov pir na New Generation Festivalu u Firenzi, pjevala je cover za ulogu Violette u Verdijevoj La Traviati za Velšku Nacionalnu Operu, utjelovila je Musette u Puccinijevoj operi La Boheme u Sendaiju te Gildu u Verdijevom Rigolettu u Nagoyi u Japanu, u svoju je biografiju upisala Faureov Requiem s New York’s West Village Choraleom te praizvedbu uloge Anđe u Strmićevoj operi La Madre Slava uz Simfonijski orkestar i zbor HRT-a. No njezin pjevački put, posebno u vlastitoj domovini, nije bio nimalo jednostavan. Potpisnica ovih redova prvo ju je zapazila prije više od 10 godina u jednoj televizijskoj emisiji gdje je prelijepo otpjevala „Nogometnu utakmicu“ Beti Jurković, a Nela Šarić uz osmijeh nam je priznala – ni to nije prošlo bez stresova kojima se u budućnosti sa srcem nasmijete – do večeri prije nastupa mislila je da treba pjevati talijansku verziju, La partita di pallone. Uoči još jedne ogromne uloge u životu, rođenja drugoga djeteta, Nela Šarić s nama je podijelila svoju životnu i umjetničku priču.
Jeste li oduvijek bili skloni umjetnosti, posebno pjevanju? Kad ste odlučili da je operno pjevanje Vaš životni put?
.png)
- Mama kaže da sam prije počela pjevati nego govoriti, oduvijek sam pokazivala afinitet prema pjevanju. Kad sam gledala seriju „Ally McBeal“, doduše, tada sam htjela biti pravnica i pjevačica. Onda sam pokušala oboje! Srednju školu pjevanja upisala sam slučajno. Dotad sam išla na klavir, no to mi se više nije sviđalo i htjela sam prekinuti. Onda mi je profesorica iz solfeggia rekla da naprosto moram otići na solo pjevanje. Voljela sam pjevanje, ali nije mi ni na kraj pameti bio operni fah jer sam voljela i pjevala, a i danas pjevam, vrlo šarolike žanrove. Onda mi je u trećem razredu srednje škole moja tadašnja profesorica rekla da pokušam upisati glazbenu akademiju. Iz prve sam je upisala, čemu se zbilja nisam nadala. Paralelno sam išla i na prijamni ispit iz Prava, od kojega sam naposljetku, naravno, morala odustati jer je opterećenje obama studijima bilo preveliko.
Jeste li bili zadovoljni što ste se naposljetku ipak odlučili za nastavak glazbenog obrazovanja? Je li taj izbor ikad došao u pitanje?
- Nisu mi baš uvijek cvjetale ruže, bilo je i izazovnih situacija. Na prvoj sam se godini Akademije jako borila s konkurentnošću među kolegama koja je bila vrlo nezdrava. Čak sam mislila da ću se ispisati s fakulteta. Doživjela sam mnogo negative i zakulisnih igara, a to mi je užasno smetalo. Bila sam uvjerena da moj želudac to neće moći podnijeti. No na kraju sam se ipak zainatila, čak i postala predstavnica pjevača, a probijala sam se isključivo svojim radom, trudom i karakterom. Nisam dopustila da itko umanji moj značaj. Nakon što sam diplomirala, tek sam tada počela opušteno pjevati. Od svoje pokojne profesorice Cynthije Hansell-Bakić nikad nisam čula nešto poput „Nemaš se što družiti sa studentima iz druge klase; ta je profesorica takva i takva“ ili nešto slično. Uvijek sam imala svoje mišljenje, birala ljude s kojima ću provoditi dane i važne trenutke, a s kolegama s godine imala sam, a imam i danas, predivan odnos i jedni smo drugima velika podrška. Prevelik ego i diva-momenti, posebno među pedagozima koji kroje buduće generacije mladih pjevača, jako su štetni za pjevače. Ako si neostvaren, a ideš odgajati generacije koje bi trebale biti uspješne i vladati scenom, u startu imamo loše temelje. To je prevelik disbalans.
U Vašoj je biografiji vidljiv velik broj poznatih glazbenih imena s kojima ste surađivali. Kako ste dolazili do suradnja, pogotovo onih inozemnih?
- Nakon Akademije četiri sam godine sama radila na sebi, pjevala, održavala puno koncerata, a onda sam otišla na audiciju u London da bih došla na usavršavanje na jednoj drugoj akademiji. U to vrijeme otišla sam u Cardiff kod svoga prijatelja kojega sam upoznala u Španjolskoj 2015., gdje sam pjevala ulogu Musette. On je pitao svog profesora, poznatog tenora Dennisa O'Neilla, da me posluša. O'Neill se oduševio mnome i nakon 10-ak dana stigao mi je mail – ponuda potpune stipendije za jednogodišnji studij. Odgovorila sam „Hvala Vam, razmislit ću“ jer sam bila zatečena, ali naravno – na kraju sam pristala. Snašla sam se oko ostalih troškova, pronašla sponzore, kojima sam i danas zahvalna na neizmjernoj i nesebičnoj pomoći, i otišla. To je akademija kojoj je kuma Kiri Te Kanawa, novozelandska operna ikona, a Dennis O'Neill je velški pjevački pojam. Uz Dennisa, glavna je profesorica Nuccia Focile koja mi je bila kao majka, ogromna podrška i oslonac. Svako malo imali smo posjete velikih imena s kojima sam radila na masterclassovima. Ondje me zapazio dirigent Julian Smith i zaslužan je što sam u Walesu dobila ulogu u „Traviati“. Kasnije sam radila još nekoliko njihovih projekata i nosim prekrasne uspomene na Welsh National Operu.
Jeste li ikad planirali ostati raditi u inozemstvu?
- Dugo sam radila vani i provodila vrijeme na aerodromima s koferom, ali nikad nisam previše unaprijed planirala život. Uvijek sam išla bez preuranjenih planova i bez velikih skokova naprijed. Da me sad pitate gdje se vidim za pet godina – ne znam. Neki će pjevači reći – plan je taj i taj, uloga ta i ta na tom i tom mjestu. Cijeli sam život išla korak po korak. U Hrvatskoj sam prvi put dobila priliku pjevati s 35 godina – a mogla sam pjevati s 25. U svojoj sam zemlji odradila more audicija – uvijek bih prošla, a nikad nisam dobila ulogu. Zato ne volim imati velike planove. Ni vani nije mnogo drugačije, ali velika je razlika u kulturi ta što vani domaći pjevači zasigurno imaju prednost u odnosu na strance. Kod nas je obratno: stranac je uvijek bolji – makar bio i pet puta lošiji. To me često rastuživalo i frustriralo.
Kao ste uspjeli pomiriti zahtjevan poslovni i privatni život?
- Jako mi je stalo do toga da imam normalan život. Suprug mi se ne bavi glazbom i o tome ne razgovaramo često, posao je posao, a doma želim odmak od njega. Volim imati i privatni i poslovni život. Ne manje bitno – oduvijek sam htjela imati djecu, a mnogo mi je ljudi reklo: „Pa jesi normalna sad rađati, prekinut ćeš karijeru, kako ćeš se vratiti nazad u tračnice?“ Ne mogu takve ne pitati – pa je li to jedino bitno? Što mi znače najveći koncerti i uloge na svijetu ako dođem u prazan stan? Meni pljesak ne znači koliko mi znači da me dijete svaki dan zagrli i kaže „Mama, volim te.“ Ništa mi ne može nadomjestiti tu sreću, a znam da će posla uvijek biti i da ću se za nastupe izboriti kvalitetom, a ne bahatošću. Iako se to možda ne bi reklo, vrlo sam ambiciozna. Uvijek učim, istražujem, mislim da mogu bolje. Zato mi se ne sviđa letargični stav u Hrvatskoj, „Ja sam to naučio i sad pjevam kako pjevam“. Meni to glava ne dopušta.
Zanimljivo je da u HNK-u Split pjeva još jedan sjajan operni izdanak Vaše obitelji?
- Tako je, to je moja rodica i sjajna pjevačica Antonija Teskera. Moj dida (koji je upravo napunio 100 godina) i njezin djed su dva brata. Nevjerojatno je što smo završile u istom kazalištu. Antonija je divna osoba i pjevačica i jako sam ponosna i sretna što dijelimo ovakvo životno iskustvo. Neću Vam ni govoriti koliko je tek ponosan moj dida, a i ostatak obitelji.
Osim što ste operna sopranistica u HNK-u Split, paralelno se bavite i pedagoškim radom u glazbi. Kako ste došli na tu ideju i kako napreduje taj aspekt posla?
- Tako što sam odlučila uzeti stvar u svoje ruke i raditi po svojim pravilima igre u zahtjevnim vremenima. Rodila sam u siječnju 2020., a u trećem je mjesecu došla karantena. 2019. sam radila divne projekte, u trudnoći sam pjevala Contessu u Firenzi i taj me isti festival pozvao da iduće godine pjevam na relaciji Milano-Zurich-Firenza. To je bio sjajan ugovor, suprug me podržao, sve smo već rezervirali – i sve je propalo zbog korone. Onda su mi ponudili posao u osnovnoj školi – što nikad u životu nisam mislila da ću raditi, ali nisam si mogla dopustiti da ništa ne radim. Dvije sam godine radila u školi, a zatim sam napravila nešto za sebe – otvorila školu pjevanja „Arija“ koju sam deset godina sanjala. Sad smo na 80 članova, 3 profesora pjevanja, 2 korepetitora, 2 mentorice glume i plesa. Jako sam ponosna na svoj tim jer nešto slično postoji samo u Zagrebu. Radimo samo s vrhunskim stručnjacima i ide nam odlično. To je nešto što mene ispunjava.
Jesu li polaznici ljubitelji i izvođači klasične glazbe?
- Šarolikih smo usmjerenja, a klasičari su rijetki među našim pjevačima, možda 2% njih. Sukladno vremenu u kojem živimo, mislim da ćemo, nažalost, sve rjeđe susretati one koji žele učiti klasično pjevanje. Takvi nas uvijek razvesele jer klasičnu glazbu sjajno poznajemo i volimo. No kad je riječ o podršci mojih polaznika, jako ih je puno već iz Zadra dolazilo na moje predstave u Splitu. Uvijek se ugodno iznenade kad me slušaju u klasici jer sam se i sama okušala u mnogobrojnim stilovima. Pjevala sam u rock bendu, u klapama, nastupala sam na svadbama… Prihvaćala sam sve što sam mogla i stjecala iskustvo. I dandanas pjevam razne stilove i u tome neizmjerno uživam.
Tek ste s 35 godina ušli u svijet hrvatskih nacionalnih kazališta. Kažem „tek“ jer se za talent Vašeg kalibra mjesto obično nađe mnogo ranije. Kako se to dogodilo?
- Nisam imala ulaznicu. Nisam znala načine kako doći do toga, očigledno. Uvijek sam mislila da dođeš na službenu audiciju, prođeš i dobiješ ulogu. No nije to baš tako.
Što je ta ulaznica? Profesor, menadžer, dirigent?
- Prije svega treba imati ludu sreću i nekoga tko će zamoliti važnu osobu da te presluša. Najgore je što su svi znali da ja već pjevam u inozemstvu – zar sam stvarno toliko dobra u Japanu, Španjolskoj ili Britaniji, a nisam u Hrvatskoj? Ni za manju ulogu? Na jednoj sam hrvatskoj audiciji prošla kao jedna od četvero između 300 prijavljenih, a na kraju nisam dobila ni mail o rezultatima, da ne govorim o ulozi. Za sve moraš zvati, moliti… A ja nisam taj tip i nisam znala da to tako funkcionira. Naivno, znam. Kad sam došla u Split na audiciju maestru Juri Bučeviću, nakon što sam otpjevala, začuđeno me pitao: „Nela, gdje Vi pjevate?“ A ja sam rekla: „Nigdje, u svojoj sobi.“ On se šokirao. Uskoro sam dobila poziv da pjevam u „Traviati“, a nakon toga se sve okrenulo u najboljem smjeru i dobila sam posao u splitskom HNK-u.
Kako se nosite s kritikama?
- Mislim da svaki normalni umjetnik treba shvatiti da je izostanak kritike poguban za razvoj umjetnosti. Ovdje se, nažalost, ne možemo podičiti razgranatom kritikom. Velike su operne produkcije znale proći samo s jednim tekstom osvrta na nastup, što je velika šteta. Što se nošenja izvođača s kritikama tiče, nekima koji nisu na razini zadatka najlakše je napadati kritičare. Jer ako priznaš da je u pravu onaj tko je napisao da nešto nije bilo dobro, sam si sebi priznao poraz. Ako to sagledamo s vodećih pozicija opernih kuća, priznao si da ne ulažeš dovoljno u pjevače, da im uvjeti rada nisu dobri, itd. Treba biti svjestan sebe i situacije. A kad radiš profesionalno i savjesno, ništa te ne može poljuljati. Loša i dobra kritika samo te može motivirati.
- Dojam je da Vas splitska publika jako voli. Kako doživljavate odnos sa splitskim ljubiteljima opere?
- Split je grad muzikalnih ljudi, čini se da ovdje nema osobe koja nema sluha. Kad imaš takvu publiku i dovedeš osobu koja im je po guštu, to se vidi. Presretna sam jer mislim da me publika cijeni, a ja im svoju zahvalnost nastojim svaki put pokazati kvalitetom izvedbe. Smatram da je to još veća odgovornost jer moram svaki put iznova opravdati njihovo povjerenje. Veća očekivanja publike donose veću odgovornost. Ako te ništa ne motivira da budeš bolji u svom poslu, bolje da ga i ne radiš. Mene motiviraju publika, vlastiti napredak, nova zanimljiva uloga…
Jeste li se našli u situacijama kad Vam je bilo teško balansirati između „normalne“ svakodnevice i zahtjeva posla operne solistice?
- Smatram da sam vrlo jednostavna osoba i da se dobro snalazim u zahtjevnim situacijama. Odgajana sam u obitelji gdje ujutro, naprimjer, kosim travu, nosim drva, pomažem tati oko teških fizičkih poslova, a navečer odjenem haljinu kao da sam iz Voguea – i pjevam. Moji roditelji nisu u glazbi i ni u kojoj drugoj izvedbenoj umjetnosti, odgajana sam jednostavno, imam dvije sestre, nisam diva. Moj suprug nema veze s glazbom, k tome, majka sam, imam dijete, ne mogu sebi dopustiti tjedan dana šutnje prije nastupa, nemam taj luksuz. Tjedan dana prije premijere opere „Capuleti i Montecchi“ dijete mi je dobilo gripu, a ja sam bila sama s njim, suprug je bio na terenu svih mjesec i pol. Svaki sam dan vozila na relaciji Zadar-Split-Zadar kako bih bila s njim barem u kasnim popodnevnim i večernjim satima. Bila sam na probi i zvali su me iz vrtića kad je sin dobio temperaturu. Hitno ga je iz vrtića preuzela moja mama, koja je bila s njim dok nisam došla u Zadar s probe, a on je već bio znatno slabiji od tog jutra kad sam ga odvezla. Na prijedloge nekih kolega da se odvojim od njega da se ne zarazim prije premijere mogla sam se samo nasmijati. Ne bih mogla živjeti od srama pred samom sobom da sam ostavila bolesno dijete nekome drugome na brigu, pa makar to bila moja mama, njegova baka, koja me spašava i uvijek je na brzom biranju. Ne mogu staviti posao ispred svog djeteta. I izgurala sam sve – to što ljudsko tijelo može pravo je čudo. Bilo je izuzetno stresno i naporno, ali premijera je bila izvrsna i mislim da nitko nije mogao primijetiti moju iscrpljenost.
Smatrate li ovaj posao žrtvom?
- Žrtvuje se štošta – rođendani, slavlja, rođenja, sprovodi… Ali to svjesno prihvaćaš. Tko ovo ne želi raditi, a glazbeno je talentiran, sigurno bi našao i neke druge opcije. Nisam sklona plakanju nad žrtvama koje smo sami prihvatili. Kad sam ostala trudna s prvim djetetom, neki su me pitali zašto baš tada i zašto nisam pričekala. A ja sam pitala: „Dokad da pričekam? Tko mi jamči da ću u starijoj dobi moći roditi?“ Ružno je reći, ali mene je vrijeme Covida spasilo – u toj sam godini rodila i bila sa svojim djetetom. A šest mjeseci nakon djetetova rođenja pjevala sam na Glazbenim večerima u Svetom Donatu – i sve sam stigla. Život nije stao, imam podršku, supruga, obitelj. Na kraju krajeva, što i da sve stane na godinu-dvije? Opet će biti i nastupa i uloga. Godina u kojoj sam rodila prizemljila me i umirila. Prvenstveno, znala sam da ne mogu ništa promijeniti na svjetskoj razini, nije do pojedinca. Odobravanje publike i kritike znači mi mnogo, ali koliko mi tek znači ljubav moga djeteta…
Kako izgleda povratak na scenu nakon pauze, pogotovo za profesionalnog pjevača?
- Kad netko pauzira, primjerice zbog trudnoće, otvara se prilika nekome novome. Posebno me veseli kad se podržavaju mladi pjevači, svi bi trebali ući u svijet glazbe uz podršku, pogotovo iskusnijih kolega. Ja biram i obitelj i karijeru – pa kako uspije – uspije! Promjene su prirodne stvari u organizaciji svake institucije. Pauzu vidim samo kao novi početak. Kad sam rodila prvo dijete, bilo me jako strah opet početi pjevati. Naime, imala sam užasno težak porod i carski me rez psihički unazadio jer sam bila uvjerena da više nikad neću pjevati kako sam pjevala. Na kraju se uspostavilo da su hormoni odradili odličan posao i da pjevam još bolje nego prije – glas mi se ljepše namjesti u donje lage, oslonac u tijelu je puno sigurniji, usprkos tome što nakon poroda drugačije osjećamo svoje tijelo. Svaku pjevačicu čeka ta hormonalna promjena nakon poroda.
Nažalost, ima primjera pjevačica koje u trudnoći ili nakon poroda potpuno izgube glas. Mezzosopranistica Anita Rachvelishvili doživjela je vrlo otrovne kritike nakon povratka poslije poroda, ljudi kao da su samo čekali grešku – a najviše to rade kolege. Anita je nakon poroda doslovno morala iznova učiti govoriti, a bila je jedna od najvećih pjevačica ovoga vremena. Morala je otkazati neke uloge jer nije mogla pjevati, strašan je to stres i na psihičkoj razini… Ali ona je i sama rekla da bi, kad bi pomislila svašta grozno o takvom raspletu, pogledala svoje dijete i nije joj bilo žao. Problem je što je taj posao bitan dio tebe, postaješ ovisan o sceni. Vuče te njena privlačnost. Mene pozornica zove, nemam negativnu tremu, uvijek mi je izlazak na scenu bio „Jedva čekam ljudima pokazati što sam naučila“. Uvijek pokušam uživati pa kako bude – bit će. A kritike su sastavni dio posla i treba naučiti živjeti s njima. Imam povjerenja u sebe i nadam se svemu najboljem.
Kako pristupate karakterno potpuno drugačijim ulogama? Primjerice Marici u „Splis'kom akvarelu“ i Juliji u „Capuleti i Montecchi“? Imate li neke omiljene uloge ili one koje priželjkujete?
- Moja je najdraža uloga Violetta Valery u „Traviati“. U meni izaziva toliku lepezu emocija da osjećam kao da istovremeno pjevam i plačem. Otpjevala sam je mnogo puta, ali svaki je put izrazito duboko proživljavam, uz snažne emocije koje me ne mogu ostaviti ravnodušnom. Bude mi krivo kad netko Violettu oblikuje kao neemotivan lik. U njoj su praktički tri glasa u jednoj ulozi – na početku koloraturka koja je vrlo koketna, u drugom je činu dramatična, a u trećem čisti lirski glas. Ta uloga pokaže sve što tvoj glas može. Julija je čisti bel canto s kojim se nisam dotad susrela u tolikoj mjeri, Bellinija nikad dotad nisam pjevala; moraš biti miran, kontrolirati svaki ton, ali što sam dublje ulazila u ulogu, sve sam više uživala. Oslikala sam je kao zaljubljenu djevojčicu koja samo želi voljeti, a nitko joj ne dopušta. Osim zanimljive uloge, uživala sam i u radu s Hrvojem Korbarom koji je divan redatelj. Obožavam njegov pristup poslu, radnu etiku, talent. Kolege su mi također bili divni. A Marica mi je bila nevjerojatno zabavan lik! I sretna sam što me Split u protekloj godini vidio u potpuno različitim fahovima. Smatram da je bitno svakoj ulozi prići s poštovanjem. Podcjenjivanje težine zadatka obično se obije o glavu.
Kad biste mogli zamisliti idealnog dirigenta i redatelja, jer to su suradnici koji jako utječu na nastup opernog pjevača, kakve bi ih karakteristike krasile?
- Prvenstveno cijenim mir i organiziranost. Volim kad se mjesec dana ranije zna raspored i kad se život može normalno odvijati i uz ulogu. Mir mi je jako bitan – kad je netko staložen, kad zna što hoće i kad to iznese na vrlo stabilan način, to u meni ulijeva povjerenje. Ako ta osoba ima jasnu sliku moje uloge, napravim je u vrlo kratkom roku. No također cijenim, posebno kod redatelja, kad nam dopusti da mi umjetnici ponudimo neku svoju viziju uloge. Tada ne moram preglumljivati – a to najčešće bude najljepše te publika gleda u iskrenu reakciju. Jako volim i autoritet bez bezobrazluka. Sve se može reći direktno, ali i pristojno.
Čemu se nadate u životu? Imate li neke neostvarene privatne i umjetničke želje?
- Nadam se da ću zdrava i sretna doživjeti unučad. Da ću još dugo pratiti svoju djecu na njihovom životnom putu i svjedočiti svim njihovim uspjesima, ali i borbama. Umjetničkih želja nemam puno zato što znam da ću uvijek dati sve od sebe, u svakoj prilici koja mi se pruži. Nadam se da ću još dugo moći živjeti od svog umjetničkog rada, bez dodvoravanja i nepotrebnog prilagođavanja tržištu. Za kulturu u Hrvatskoj ne vidim veliku budućnost dok se neke stvari ne promijene iz temelja. Mislim da mi, kao država, moramo ponuditi umjetnicima bolje uvjete za rad, da motivirani dolaze na posao, a ne zato jer moraju i nemaju drugu opciju. Bizarno je da profesionalni glazbenici zaposleni u kulturnim ustanovama i nacionalnim kazalištima ljeti nakon odrađenih glazbenih zadataka odlaze raditi u restorane. Stvari treba mijenjati, a od hrabrih pojedinaca trebao bi nastati hrabri kolektiv koji može donijeti pozitivne promjene. Kod mene ljubav prema pjevanju, srećom, još uvijek nadilazi sve nedaće, a sumnjam da ću i zbog čega zatomiti tu ljubav.
