[N]edavno sam razgovarala s muškom osobom. U razgovoru se dotakneš svakakvih tema. Nezaobilazni muško- ženski odnosi su nezaobilazna tema. Ovakva kakva jesam, uvijek me zanima nečije mišljenje po tom pitanju.
Žene s prošlošću? Svi je imamo. Ali, nije isto ako imaš jedan, dva, ili tri partnera i pedeset. Meni to nikako nije isto. K vragu, nećeš se ni rukovati sa svakim, a kamoli spavati. OK. Došli smo do zaključka da prošlost nije bitna. Inteligencija? Kad mi je rekao, nema veze kakva joj je prošlost, pa čak nema veze ni ako je glupa, glavno da je lijepa. Došlo mi je da mu zapljesķam. Ma, bravo srećo. Na žalost, većina to misli. Prošlost je prošlost, ne može se promijeniti. Može se samo prihvatiti. A ako je glupa, neću joj dati da priča, pričat ću ja. Eto, još jedan aplauz je pobrao od mene.
.png)
Mučenje, a ne odnos
Pokušavam zamisliti njihov razgovor? Na što bi to trebalo sličiti. Ona će se osmjehivati i vikati da, dragi, i za mene je to jako veleumno. Ako s osobom ne možeš razgovarati o svemu, kakav je to odnos? Nikakav, i vijek mu je kratak. Ljepota nestane, ali glupost ostaje. Osobno, ne zanima me izgled, nego kako se pored te osobe osjećam. Ako razgovor zapinje, ako nemamo zajedničkih tema i interesa, trebam li nekome kliještima izvlačiti riječ po riječ. Nemam ja ni volje, a ni živaca za to. Takav odnos je mučenje, a mene je život dovoljno namučio, pa nema potrebe da ja još dobrovoljno mučim samu sebe.
Odavno sam naučila da je vaga Bog u odnosima. Ako ne dobiješ koliko daješ, skineš uteg i amen. Baš nemam volje, ni živaca, niti mi se da mlatit praznu slamu. Imam i pametnijeg posla. S vremenom naučiš da ne rasipaš svoje vrijeme, svoje živce, a ni svoju ljubav. Prije bih se slomila oko ljudi, sad samo dignem sidro, i otplovim šta dalje. Nije to bahatost, to je zato što naprosto cijenim sebe, svoje vrijeme i ono što ja uistinu jesam. U nekim godinama postaješ komotan, i dobro znaš šta ćeš uzet od života, a šta odbaciti. Ne dolazi u obzir da se ja slomim oko nekog, a da mi taj pljune u facu. Ne treba puno da se shvati namjera ljudi.
Nametnici su uvijek nametnici
Nisam lijepa, a bogami nisam ni glupa. Bog uvijek napravi nekakvu ravnotežu, a ja sam zadovoljna s onim kakva sam, a najviše tko sam. Ovo posljednje sam sama izgradila. Život je prelijep. Trebamo iskoristit svaki trenutak da usrećimo sebe i ljude oko sebe. To što neke ljude maknemo iz života, to je za naše dobro. Maknemo i krpelje s psa, jer to na kraju dođe isto. Nametnici su uvijek nametnici, ali ne smijemo dozvoliti da se čvrsto zakače. Nekako, baš razmišljam. Ako im je prioritet ljepota, šta će kad se ugase svjetlo? Ne mogu se diviti ljepoti? A šta će kad dođu bore? Kad ljepota nestane? Potražiti neku drugu ljepoticu, ali, oni kao da smetnu da i oni sami stare.
Dječačići naši dragi, uvijek su razigrani. Ali, svatko bira što su mu prioriteti. Želje su nam različite, na svu sreću. Ako mi ne dotakneš dušu, srce, ako mi to isto srce ne zatreperi, pa da si i Alain Delon u nekadašnje vrijeme, uzalud ti je. Moj izbor je moj, nije mi nametnut, uostalom, kao ni bilo kome. Ja biram biti sretna, a na koji način, to otkrivam dok hodam kroz života.
Poznato je da je ovo vrijeme ambalaže. I sami znate da ona prodaje proizvod, a to što se iza lijepe ambalaže krije razočarenje, oni koji ne uvide odmah, uvidjet će kasnije. Ambalaža bez sadržaja? Piše li i na njoj, povratna naknada? Ako praznu uzmeš, praznu i vratiš. Logično, zar ne? Samo nemojte gasiti svjetlo… molim vas.
