Podgrađe je mjesto koje se nalazi na krajnjem istoku nekadašnje Poljičke knežije.
Radi se o lokaciji koje je s modernim svijetom povezala tek izgradnja autoceste, a velik dio tamošnjeg teritorija čini prašuma Šćadin, za koju je malo ljudi čulo, a još manje posjetilo. Upravo smo se prije nekoliko dana zaputili na ovu čarobnu lokaciju koja nas je oduševila, ali i obvezala na to da predstavimo njenu ogromnu važnost u nacionalnim okvirima. Iako sustavnija istraživanja tek slijede, već su prva znanstvena promatranja i istraživanja pokazala da vegetacija ovog područja sadrži neke biljne vrste koje su karakteristične šumi koju možemo smatrati prašumom. Radi se o šumi hrasta medunca i bijeloga graba. Zanimljivo, status prašume područje može zahvaliti višestoljetnoj ljudskoj djelatnosti, odnosno činjenici da stanovnici ovog kraja ni pod koju cijenu nisu dopuštali nekontroliranu sječu šume jer je ona njima život značila.
Zbog dugogodišnjeg zanemarivanja, Poljicima je nasušno potrebna gospodarska i demografska obnova jer jedno bez drugoga nije moguće niti bi imalo smisla. No da bi se to i dogodilo, Poljica prethodno moraju postati razvojna i funkcionalna cjelina što je moguće jedino zajedničkim dogovorom žitelja Poljica i Poljicima nadležnih JLS, barem oko temeljnih razvojnih pitanja. Upravo je sve ovo misija udruge Savez za Poljica, koji aktivno rade na brendiranju blagodati Poljica, a jedna od tih blagodati je svakako prašuma Šćadin.
Stoga smo tijekom izleta prašumom porazgovarali, između ostalog, s predstavnikom udruge Tončem Jerčićem, koji cijelo ovo područje ima "u malom prstu". Na početku se osvrnuo na izrađenu kartu područja Šćadin.
- Kartu je izradio Neno Bratić. Njegov djed i otac su bili lugari na ovom području. Kartu je napravio više po svom pamćenju, a i pitao je nekoliko žena, koje su mu pomogle. Nju smo napravili da bi sačuvali toponime nego da bi bila karta za pješake. No, kada se krenulo pješačiti, odmah se vidjelo i po GPS-u da je dobro napravljeno - kaže nam Jerčić.
Prevrnuli čovjeku kamion i potjerali ga
Površina cjeline je negdje ispod 1.000 hektara.
- Podgradska jut je oziđana kamenim zidom kao pašnjakom, od donjeg do gornjeg kanjona. Što se tiče čuvanja sela, selo je biralo zvonara, koji bi godinu dana zvonio misu. Tako smo imali pojara i lugara. Pojar je čuvao polje od krive ispaše, a lugar je štitio šumu. Nju je bilo je bitno jer je šuma bila za ispašu svih životinja, a druga važna stvar su bili žirevi. Oni su bili potrebni za stočnu hranu. Tu je bila višestruka korist za sve. Posebno se iskorištavao mladi grabar kada bi ti se ovca tek ojanjila. Dok bi ležala sa svojim janjetom, brstila bi grabara kojeg bi joj pastir donio - objasnio nam je.
Prisjetio se jednog događaj koji se zbio prije tridesetak godina.
- Hrvatske šume su dozvolile zakup određene kvadrature početkom devedesetih i lugar je bio informiran. Tada je ta informacija došla do mještana, koji su se organizirali u grupu od 100 ljudi, koji su izbacili drva i prevrnuli čovjeku kamion i potjerali ga. Nakon što se izgradila autocesta, rekao bih da nema više devastacije. Sada tu dolaze gljivari i botaničari, koji obavljaju ispitivanja. Područjem dobro upravlja lokalno lovačko društvo iz Podgrađa. Drže red, hrane životinje, pošumljavaju - zadovoljno će.
Kako smo ranije naveli, prašuma Šćadin je dio Podgradske juti, koja je itekako važna za floru i faunu ovog područja.
- Podgradska jut je točka na transverzali Via Adriatica. Znači, bilo koja životinja koja prolazi s Biokova na Mosor mora proći preko Podgradske juti. Tako da ovdje prolaze medvjedi, vukovi, čagljevi... Medvjedi i vukovi ne ostaju tu jer je mali teren, ali znaju se zadržati dva-tri dana. Ima dosta čaglja, srna, divokoza i divljih svinja - priča nam Tonći.
Pionir avanturističkog turizma na Cetini
Malo je poznato da je Tonći pionir avanturističkog turizma na ovom području.
- Bio sam vlasnik gostione devedesetih godina. Skupila se ekipa nas iz sela i pokrenuli smo nešto što bi danas bilo ekvivalent turističkoj zajednici. Ja sam imao konobu, drugi je imao kuću, treći spizu... Pokušali smo s trackingom kroz šumu, ali stali smo zbog toga što smo morali previše ulagati u sve. Kada se 2004. godine osnivala udruga pustolovnog turizma na razini Hrvatske, nas je bilo deset. Od tih deset, sedam nas je bilo s Cetine. Znači, dosta toga je krenulo odavde. Što se tiče masovnosti turizma, on se dogodio samo na raftingu, koji vuče taj masovni turizam. Sve ostalo što se pokušalo nije baš odrađeno kako treba - kazuje nam.
Zbog važnosti ovog područja potrebno je uložiti više napora kako bi se Pogradska jut, a time i prašuma Šćadin, zaštitili na jednoj višoj razini.
Zabranio bi tešku mehanizaciju
- Za lokalno stanovništvo je problem što je ovaj kraj krcat vlasnicima građevinskih firma, koji imaju bagere, buldožere i miksere. Ako ti njima zabraniš na more betonirati, oni će doći doma to raditi. Onda će se ovdje izbetonirati sve. Zaštita krajolika treba da se ne dolazi ovdje bagerom. To bi omogućio zaštićeni krajolik. On ne bi branio gradnju, ali bi branio tešku mehanizaciju. Važno je što tu ne bi dolazili strojevi od 50 tona, nego oni od dvije tone, koji bi iskrčili što je potrebno. Mislim da je to pozitivno za razvoj ovog cijelog kraja - zaključio je Jerčić važnim apelom.
Škrt teren u kamenjaru
Društvo nam je pravio i Dalibor Vladović, kustos Prirodoslovnog muzeja u Splitu. S njim smo popričali o onom što se nalazi unutar prašume. Tu su bijeli grab, hrast medunac...
- Oni bi trebali biti stari više stotina godina. Radi se o tom da je ovo karakteristična šuma hrasta medunca i bijelog graba, pogotovo što je dobrim iskorištavanjem ljudi, koji su sjekli samo grane, a ne stabla, nisu dopustili da se mlada stabla posijeku. Tako da su ostali ti stari hrastovi i grabovi. Kako je opao interes ljudi za drvima, tako se šuma raširila, povećala i prešla u jedan poluprašumski dio. Sve ono što istrune, ostane na zemlji i omogućava razvoj biljnog i životinjskog svijeta - objasnio nam je detaljno Vladović.
Igličasti resičar
Zanimalo nas je da nam objasni pojam prašume iz ove perspektive.
- Ne možemo to definirati kao prašumu u izvorskom smislu. Dijelom pod utjecajem ljudi i pravilnim gospodarenjem postala je poluprašuma. Prašuma je škrt teren, koji se nalazi na kamenjaru i u njih ne ulazi više nitko. To govorimo o prašumi na našim prostorima, ne dakle o Amazoni i slično. One su prepuštene same sebi. Šćadinu posebnost daju neke vrste gljiva koje možemo tamo pronaći. Na primjer, na par mjesta u Gorskom kotaru i Lici i ovdje imamo istu gljivu. Kada smo to prijavili nadležnima, ostali su začuđeni jer je ta gljiva karakteristična za prašume po Gorskom kotaru i Lici. Radi se o igličastom resičaru, koji raste na panjevima. Ima je u jednom dijelu šćadinske šume i kasnije su je došli ovdje istraživati - govori.
No, nisu samo hrast medunac i bijeli grab stanovnici šćadinske prašume.
- 450 vrsta viših biljaka je ovdje registrirano. Sa svakim ponovnim dolaskom ovdje uvijek nađemo nešto novo. Kroz prirodu treba šetati cijelu godinu kada bi vidjeli svu njenu raznolikost. Ima puno orhideja, a sve je lijepo napisano u Flori područja Šćadin. 2011. godine smo proučavali ovo područje i sve je pretočeno u glasniku Flora područja Šćadin. Dokument je javno dostupan i svi ga mogu vidjeti. Kada smo proučavali krševitiji dio, bilo je iznenađenje vidjeti ogromna debla hrasta. Nismo očekivali da ih ima ovoliko kazao nam je Vladović.
Na kraju smo razmijenili nekoliko rečenica s Guidom Piasevolijem iz Javne ustanove More i Krš.
- Ovaj lokalitet je vrijedan istraživanja. Mi radimo od 1996. u okviru ove ustanove. U to vrijeme smo u dotu dobili nešto što je do tada bilo zaštićeno. Tu je između ostalog bio i kanjon Cetine. U tadašnjim granicama nije obuhvaćao ovo područje. Mi smo pokrenuli inicijativu koja je trajala desetak godina za proširenje zaštite. Konačno smo to dobili i sada u sklopu kanjona Cetine je i ovo područje Šćadina. Zaštićeno je prema hrvatskom Zakonu o zaštiti prirode u kategoriji Značajni krajobraz. To je jedna ne tako stroga kategorija zaštite. Rekao bih da je više zaštićeno u odnosu na Naturu. U njoj u smislu provođenja zaštite ustanove kao što je naša imaju jako malo ovlasti. U zaštićenom krajobrazu imamo puno veće ovlasti. Znači, ako netko ovdje uvede bager, onda smo tu mi i inspekcije zaštite prirode - kaže nam.
Ono što ohrabruje jest to što je pokrenuta inicijativa za jačim stupnjem zaštite ovog područja.
EU: Zaštita najmanje 30 posto teritorija
- S razine Europske unije su donesen smjernice da bi u svakoj zemlji pod zaštitom trebalo biti najmanje 30% teritorija. Od toga 10-ak posto mora biti stroga zaštita. Postoje definirane kategorije zaštite koje se poklapaju ili ne poklapaju s nacionalnim zakonodavstvom. Naše zakonodavstvo se ne poklapa sa svim tim kategorijama. Inicijativa je da ustanove predlože što one misle na svom teritoriju, što bi trebalo staviti pod strožu zaštitu. Jedno od područja koje smo mi predložili je i Šćadin. Razlog je u što se u europskim standardima zaštite spominju primarne i sekundarne prašume, što Šćadin jest. Kada će se pokrenuti postupak i koliko će trajati, o tom potom. Tu je važan igličasti resičar koji raste na starim hrastovima ili drugim bjelogoričnim stablima. Gdje ona raste, to znači da raste u prašumskoj sastavini. Kada smo radili istraživanje naišli smo na tu gljivu, stručnjaci su odgovorili da je to tek treće nalazište u Hrvatskoj. U sljedećim nalazima smo našli i treći i četvrti i deseti nalaz. Ona pokazuje kolika je vrijednost cijelog staništa - ispričao nam je Piasevoli.
Na kraju je poručio:
- Ovo je Bogom dano, a to je lokalno stanovništvo aktivno očuvalo - zaključio je Gudio Piasevoli.
