Bio je i trebao ostati veliki državnik uz sve kontroverze koje ga prate, ali za mene i za mnoge ljude na svijetu ostat će narcisoidni idiot koji je na veliki ponosni ruski narod navukao sramotu, bijes, tugu. Još gore, pitanje je kad će se Rusija oporaviti od svih sankcija i ekonomske krize koja joj je nametnuta od strane cijelog svijeta, a sve u cilju da zaustavi sumanuti rat.
Rat nitko normalan ne voli jer nikome normalnom ne donosi dobro. Rat je zlo u kojem najviše stradaju civili i započeti rat u vremenu najvećeg razvoja ljudske civilizacije (i kulture) te napasti jednu demokratsku državu čak treći put u zadnjih 30-ak godina, nema opravdanja.
Neopravdana i tragična invazija odnosno napad Rusije na Ukrajinu nema nikakvog opravdanja mada su uzroci vrlo kompleksni i zaslužuju posebnu analizu, no sigurno će promijeniti budućnost Europe i svijeta kakvog pamtimo do sada. Rusije posebno, po mom mišljenju.
Pogubljeni despot
Ukrajina kao kolateralna žrtva hladnog rata između NATO-a i Rusije, doživljava svoje najteže trenutke od svoje samostalnosti.
Kao nikada, svijet nije bio ujedinjeniji u osudi Rusije, doslovno svakodnevno moleći je da zaustavi suludu invaziju dok su se mnogi državnici i autoriteti založili da obje strane iznađu diplomatska rješenja kako bi se spriječio pokolj nevinog stanovništva i razaranje Ukrajine i kako bi što manje bilo žrtava s obje strane dok je broj izbjeglica već sada preko 700 000.
Kao nikada EU nije bio solidarniji prema bilo kojoj ratom ugroženoj državi, a NATO nikad potrebniji većem dijelu Europe i svijeta.
Za neke (bivši veliki) državnik s militarnim mačo stavom i karakterom te osebujnim autoritetom, za mnoge Putin je pogubljeni despot koji ne preza krenuti u rat igrajući se sa sudbinama ogromnog broja ukrajinskih i svojih vojnika koje doživljava kao svoje igračke.
Kao nitko nikada, Rusija je osuđena od većine svijeta, izbačena iz apsolutno svih relevantnih sportskih europskih i svjetskih asocijacija (UEFA, FIFA, FIBA, F1, EHF, IHF, itd.), s nizom protesta diljem Rusije (prema podacima nezavisnih međunarodnih instituta za ljudska prava, do danas je uhićeno i zatvoreno više od 7000 prosvjednika u 20-ak ruskih gradova), medijske cenzure koja prikazuje Ukrajinu kao agresora (?), Zapadu i svima onima koji osuđuju invaziju na Ukrajinu ili pomažu istoj velika Rusija prijeti dok velik broj ljudi, mahom sportaša i biznismena pokušava pobjeći iz Rusije upravo zbog prave ekonomske krize koja tek predstoji a koju će u dogledno vrijeme biti jako zahtjevno izdržati. Ima i onih koji podržavaju Rusiju i daju punu podršku invaziji na samostalnu državu i osvajanje tuđeg teritorija pozivajući se na povijesne pretenzije i „stare neraščišćene račune“ ali ne znam baš da li bi isto razmišljali kad bi bilo tko napao tako brutalno njih u njihovoj samostalnoj državi, oduzeo im dom, obitelj, miran san, posao…
Švicarski obrat
Švicarsko federalno vijeće prvi puta nakon 207 godina odustalo je od neutralnosti političkih odluka te je odlučilo zamrznuti imovinu Vladimira Putina i njegovih 369 najbližih političkih saveznika/ministara/oligarha zbog napada na Ukrajinu a podaci da ruske tvrtke i građani imaju u švicarskim bankama imovinu veću od 11 milijardi dolara s kojom trenutno ne mogu raspolagati nije zanemariva.
Rusija već ima teške ekonomske posljedice, rubalj je pao za četvrtinu, tržište dionica je zamrznuto, strane valute su skoro pa jako teško nabavljive, a devizne pričuve od 640 milijardi dolara nisu u ruskim sefovima već diljem financijskih institucija na Zapadu što dosta slabi domaću ekonomsku moć.
Nimalo ne amnestirajući NATO niti Zapadne zemlje poput SAD-a, Francuske, Njemačke ili Velike Britanije odnosno često njihovu licemjernu politiku u globalnim okvirima i ratovima (dosta se sjetiti Domovinskog rata kad je Hrvatska bila napadnuta i kad je Vukovar gorio dok smo bili od strane istih pod embargom za uvoz oružja), jednako je licemjerno slušati i čitati da je Rusija između ostaloga krenula u rat odnosno invaziju radi potencijalne blizine NATO-a u Ukrajini (nuklearne rakete modernog doba imaju domet i do 5000 km) ili spašavanja ugroženih Rusa u svakom kutu Ukrajine. No nakon ovog rata, kako god i kad god završio, cijeli svjetski sigurnosni sistem i standard će se dobrano resetirati, gradit će se novi sustavi sigurnosnog i vojnog povjerenja i suradnje i ništa više neće biti isto kao prije po tom pitanju.
Gorko hrvatsko iskustvo
Kakve veze ima Hrvatska s ovim ratom?
Ima kao i cijela Europa jer ovo je dosad nezapamćena invazija na suverenu državu čiji se epilog još ne nazire, sad je broj izbjeglica preko 700 000, broj raste svaki dan a očekuje se prema grubim procjenama Međunarodnog Crvenog križa preko 5 milijuna izbjeglica iz Ukrajine diljem Zapadne Europe pa samim time stupanj humanitarne, ali i vojne pripravnosti svih država članica EU-a i NATO-a mora biti na visokom nivou.
Hrvatska, zemlja koja je prije 30-ak godina proživjela brutalan rat za svoju slobodu i nezavisnost s još vidljivim ožiljcima rata, danas punopravna članica NATO-a, u svjetskim vojnim okvirima s relativno skromnim naoružanjem na broj stanovnika i duljinu kopnene granice, rangirana je na 62. mjestu od 140 zemalja svijeta prema stranici Global Firepower, specijaliziranoj za praćenje i analizu 140 nacionalnih oružanih snaga od 2006. godine. Po istom, hrvatski vojni proračun je veći od 2 milijarde dolara dok su ostale države članice NATO-a po opremi i vojnom naoružanju u prevagi naspram ostatka zemalja s ljestvice. Napomene radi, po različitim vojnim kriterijima (broja vojnika, lakog i teškog naoružanja, avijacije, mornarice, financija, itd.), SAD je prva vojna sila svijeta, potom slijede redom Rusija, Kina, Južna Koreja, Japan, Francuska, Ujedinjeno kraljevstvo, Pakistan, Brazil, itd.
Naoružanje i općenita borbena spremnost jedne suverene države je nužnost i sigurnosni standard, prvenstveno i jedino da bi se branilo od potencijalnog napadača a ne nekog napalo.
I dok iz godine u godinu u sigurnosnom aspektu napredujemo sa vojnom opremom što je dobro, slijedeći standarde NATO saveza, neshvatljivo je kako smo već dulje vrijeme liberalni po pitanju služenja obveznog vojnog roka. Obvezni vojni rok mora biti nužnost svake države, sigurnost Europe je odavno krhka, opsjednuti smo svakakvim formalnostima prije svega zbog političkih igrica ili poena, a manje zbog suštinskog cilja čuvanja svojih granica i jačanja nacionalne sigurnosti. Pravi primjer u tom smislu može nam biti Izrael, što god netko mislio o njemu. Vojnik i policajac odnosno tijela nacionalne sigurnosti su važne i cijenjene pozicije države, jako respektabilne i u vanjskim okvirima, društveno prihvatljivi nužni čimbenici za (o)čuvanje mira pa stoga i naši političari odnosno Vlada moraju resetirati i taj dio priče (sistema). Uzalud nam vrhunska vojna oprema i naoružanje ako nemamo jak, brojan i kvalitetan sustav vojnih i policijskih službi sigurnosti, jednako tako funkcionalnu i primjerenu vojnu infrastrukturu i iznad svega, ako već želimo slijediti svjetske standarde, poticajne materijalne uvjete.
Lekcije iz prošlosti
Ponovno se potencira i pitanje konstantne obuke rukovanja vatrenim naoružanjem ali i učenja sistema bliske borbe (čitaj: Izrael) kako vojnih i policijskih struktura tako i sve veće edukacije civilnog kadra. Ovih dana su aktualna pitanja i o stanju nuklearnih skloništa diljem gradova RH pa postoji podatak da je broj funkcionalnih skloništa tek nešto oko 7% što je poražavajuće u slučaju ne daj Bože nuklearnog napada no dobra stvar je da je navodno preko 60% ukupnih skloništa u RH preuređeno i opet svrsishovito (pretežno sportske borilačke dvorane ili teretane) kao opća skloništa. Pored vrhunski obučnog specijalnog kampa za commando obuku časnika i dočasnika u Udbini, nije zanemarivo da već nekoliko godina u funkciji nije preteča obučnog centra u Udbini – Šepurine, koje su od Domovinskog rata odnosno od 1994. naovamo na svojih milijun četvornih metara i na odličnom geostrateškom položaju bile sinonim uspješnosti rigoroznih commando obuka, a danas je to zapuštena pustopoljina zanemarena od države koje teško da nije iskoristiva i korisna u vojno-obučnom smislu.
Mir nema cijenu, a ožiljke rata i dan danas nosimo. Europa je iz svojih ratova kao i Hrvatska iz Domovinskog rata mogla naučiti lekcije. Jer nikad nije bilo dobrog rata ali niti lošeg mira.
