Navede li vas kojom srećom put u Ogulin nemojte zaobići Sabinu Gvozdić, pripovjedačicu bajki i priča za male i velike koja je kroz 12 godina, koliko se time bavi, ispričala na tisuće priča koje će te i vi željeti poslušati bez obzira koliko godina života nosite na leđima.
Odlična je i lokacija polaska, pored Centra za posjetitelje poznatog kao Ivanina kuća bajke, a koji je financiran iz sredstava EU i uz pomoć grada Ogulina. Zahvaljujući tom Centru Sabina je postala pripovjedačica i to nakon što se u sklopu projekta vršila selekcija i obuka pripovjedača. Javilo se desetak zainteresiranih, među kojima je naposljetku Sabina nastavila pripovijedati.
U Ivaninu kuću dolaze posjetitelji iz cijele Hrvatske, priča nam Sabina, ne samo iz naše zemlje već i šire. Uobičajeni posjetitelji su djeca vrtićkog i školskog uzrasta kojoj im u oazi ogulinskog zelenila pripovijeda dio Ivanine bajke, ali i o Ivani Brlić Mažuranić u sklopu razgleda grada Ogulina.
- Naše druženje uvijek počnemo u starom gradu Ogulinu. To je i logično jer je tamo sve i počelo 1500. godine kada je Bernardin Frankopan potpisao izjavu u kojoj određuje granice između Vitunja i Ogulina. U starom gradu se i upoznamo bez obzira radi li se o privatnoj grupi, obitelji, paru ili grupi od 50 ljudi. Nakon što nas zemljopisno i povijesno smjestimo prelazimo samo ulicu i već smo u Đulinom vrtu iznad ponora, prolazimo kroz park, koji je osiguran i obnovljen prije pet godina u projektu Natura 2000. Park se nalazi na litici oko 40 metara dubokoj u ponor, priča Gvozdić.
Svojim gostima prvo pojasni povijesne i zemljopisne činjenice poslije čega prošetaju do kraja parka gdje u zelenom amfiteatru uživaju u bajkama koje im pripovijeda. Na programu joj je sugrađanka i hrvatska književnica u svijetu priznata kao jedna od najznačajnijih spisateljica za djecu, Ivana Brlić Mažuranić. Na tom mirnom mjestu, u što smo se i sami uvjerili, obično im pripovijeda početak bajke Regoč jer upravo u njoj, kako kaže, Ivana Brlić Mažuranić vjerno opisuje svoj rodni zavičaj što malo tko zna do tada.
To je vrijeme u kojem putuju u svijet bajki i Ivaninih genijalnih djela. Sabina za Ivanu kaže da je bila toliko vrijedna i neponovljiva, te ostavila puno toga što je nepresušan izvor radosti. Kaže da će joj trebati još vremena dok potpuno ne savlada sve Priče iz davnine jer do sada na programu ima pet bajki, no kani savladati i ostale tri. Vjerovali ili ne za pripremu jedne Ivanine bajku u pripovjednoj interpretaciji Sabini je potrebna godina dana rada.
Umjetničke bajke
- Sebi dozvolim godinu dana rada jer me ne privlači brži rad. Nije to naučiti bajku napamet, pa je recitirati nego se radi o tome da je to jezik star više od stotinu godina i u njemu ima dosta arhaizama. Tako kada pročitam jednu rečenicu podijelim je, potom objasnim značenje svake riječi, odnosno tekst prevedem na moderni hrvatski jezik gdje je potrebno. Bajke i crtam, izradim kakvu takvu skicu, te ponavljam uz skice i tekst. Radi se o umjetničkim bajkama, i gotovo svaka rečenica je malo filozofsko djelo, prenošenje mudrosti, i radnje, i karakteristike likova i svega što čini jednu vrhunsku bajku. Zatim u bajkama, u mom slučaju Ivane Brlić Mažuranić, i Hansa Christiana Andersena mogu uživati i mali i veliki. I upravo je u tome veličina i sjajnost dobre bajke. Ako malo razmislimo, vidimo da je stvarno rijetkim piscima to uspjelo - napisati bajku za sve uzraste.
Osim izvedbe u ogulinskom parku Sabinu vrlo često pozivaju na gostovanja u školama gdje djeci pripovijeda u učionicama, školskim dvoranama, dvorištu škole, ali i na drugim mjestima, no tvrdi da je amfiteatar iznad Ogulina posebna ekskluziva. Jer kako se nalaze na mjestu koje je Ivanu Brlić Mažuranić inspiriralo za pisanje djela ne zna što osim stvarnih kulisa ima boljeg? Za lijepa vremena parkovi ili zelene oaze slične parku, dapače, posebna su vrsta doživljaja. Kod organizacije pripovijedanja važna je atmosfera, a pripovijedanju pogoduje mirna i relaksirajuća atmosfera. Pripovjedač govori bez mikrofona, samim tim buka bilo kakve vrste onemogućuje kvalitetnu izvedbu.
Uvjerava kako u današnjem svijetu opće digitalizacije i usprkos tome što svi uporno govorimo da naša djeca puno provode vremena pred ekranima, živa riječ zapravo nije zamrla jer kod mladih i dalje vidi želju za pripovijedanjem i smatra da se u tom kontekstu svi moramo malo više ili na drugačiji način potruditi. Najveći dio njenog posla je pridobiti pažnju svakog pojedinog učenika, posjetitelja. Njen glas i dikcija djeluju umirujuće, pa bez problema uspije dugo držati djecu fokusiranu na pripovijedanje bajki nazivajući to umjetnošću za sebe.
Kada je pitate koju bajku prije pripovijedanja najrađe biraju djeca spremno odgovara svaku, no njoj je na programu najčešće Šuma Striborova i Regoč pošto ih škole obrađuju po kurikulumu. Djeci interpretira i Jagora, Sunce djever i Neva Nevičica te kako je Potjeh tražio istinu. Zanimljivo je i da kada djecu pita koju Ivaninu bajku poznaju, ponekad odgovore Šegrt Hlapić, nakon čega odvoje te dvije knjige s najosnovnijim informacijama o njima.
Nova bajka kao nova kuća
Na repertoaru su joj i narodne bajke iz cijeloga svijeta, ali i bajke Hansa Christiana Andersena koji je sljedeća tema interesa, nakon bajki Ivane Brlić Mažuranić. Objašnjava da kada radi novu bajku to je usporedivo sa ulaskom u novu kuću, sve dok joj ta kuća nije dobro poznata, kao i njen raspored od podruma do tavana, ne počinje s interpretacijom. Treba dobro znati što sve i gdje stoji, da bi mogla govoriti o određenom izvođenju. Posao joj je divan, doslovno svakim danom uživa u njemu i u njoj izaziva prepuštanje i skromnost, zahvalnost. Vodilja joj je da tekst uči nju, iako ako bi je trznuli u bilo koje doba noći ili dana tekst će vam uvijek reći jer joj je "u glavi i uvijek ga svugdje nosi sa sobom".
- Planovi za budućnost su dovršiti Priče iz davnine, pa pridružiti u repertoar i manje poznate bajke slavne spisateljice. Želim, a to s kolegicom Sandrom Vukojom iz Slavonskog Broda i činim, popularizirati Ivanine, ništa manje vrijedne, preostale bajke. Ivanine bajke imaju divna otvaranja i pozivajuće su. Od samog uvoda u bajku, pripovijedanjem "putujemo" bez svjesnog napora u neka daleka i čudesna zbivanja.
Svojim je bajkama Sabina već odavno izašla iz okvira Ogulina. Nastupala je na Šibenskom festivalu djeteta, na Kastafskom kulturnom letu, Ogulinskom festivalu bajke, Napretkovnim danima kulture u Bugojnu, na festivalu Mali Tinu u Vrgorcu, u gradskim knjižnicama širom lijepe naše, Sarajevu na danima Bajke, u mnogim kontinentalnim mjestima Hrvatske, na Kvarneru, u Istri, baš posvuda. Osim što je pripovjedačica ona je i turistička vodičica koja, po vlastitom priznanju, ne može odvojiti jedan posao od drugoga jer svojim klijentima prilikom tura kroz grad uvijek govori i o Ivani Brlić Mažuranić, ponešto detaljnije od opće poznatog.
Trudila se da joj pripovijedanje bude glavna djelatnost i to joj je bio motiv za ulazak u današnji posao, no turističko je vođenje zbog brojnih izleta u Ogulin ipak prevladavalo, sve do prije prošle sezone.
- Ja i kao turistički vodič pripovijedam na svojoj ruti i iako je vođenje i pripovijedanje srodno, samo pripovijedanje bajke razlikuje se od obilaska jednog gradića kao što je Ogulin.
Zagrljaj za kraj
Jedinstvena je i po tome što u svom poslu nekad odijeva pripovjedački kostim u obliku duge haljine do poda ili duge suknje, a nekad mogu biti i hlače. Dodaje kako djeca vrtićke dobi to posebno vole jer im te duge haljine daju određenu dozu smirenja, povjerenja i relaksacije.
Na njenim pripovjedačkim "putovanjima" znaju joj se dogoditi i nepredviđene situacije. Na Ruti bajke ispred samog kaštela, nalazi se spomenik svim palima u Domovinskom ratu. Spomenik je izveden tako da je oko samog spomenika bazen i voda iz bazena cirkulira preko samog spomenika, koji je iznimne ljepote. Školske se i vrtićke grupe često zaigraju oko vode što po njoj daje čar samom spomeniku i cijelom trgu. No, i stariji se znaju poigrati s vodom, pa je tako jednom prilikom, stariji gospodin iz grupe završio u "bazenu", a nakon što smo se nasmijali i pomogli mu da nam se pridruži na suhom nastavio je Rutu bajke potpuno mokre odjeće.
I ono što smatra najljepšim je da joj djeca nakon vođenja ili pripovijedanja mahom spontano prilaze grleći je kao da žele reći: "To je ono što sam trebao/la".
- Ispada da djeci to bude određena terapija, kao i meni. Pripovijedanje je terapija i mojim brojnim umirovljenicima koji mi prilaze govoreći da sam ih vratila u djetinjstvo. Zahvaljuju. Ljudi se iznenade jačinom doživljaja, zaključila je na kraju.