„Vjetar se vezat ne može“ glasio je odgovor mladog pjevača kada smo ga priupitali kako bi
sebe opisao.
- Pomalo živim boemski, no bavim se sportom. Ja sam čovjek sa dvije krajnosti: jedna je mirna, a druga je divlja. Teško je i meni samom to objasnit - kroz smijeh nam kazuje Jure Brkljača.
Kako si krenuo u glazbene vode?
- Moj otac i brat su također muzičari, izgleda da sam to naslijedio. Sa sedam godina sam počeo svirati gitaru, kako sam sazrijevao u srednjoj školi i odrastao, tako je i glazba sazrijevala u meni. Prvi okidač ne postoji kao takav, no kad bi zapjevao u Zadru u nekom kafiću, dok još nisam bio javno istaknut, tada bi svi stali i nasta bi muk, tada sam počeo razmišljati o glazbi kao nečemu što je dobra stvar. Počeo sam pisati pjesme, zatim sam nastupio na „The Voice“, gdje sam upoznao Tonyja Cetinskog koji me doveo u izdavačku kuću Hit records, gdje sam upoznao Miroslava Rusa, autora koji mi i dan danas piše pjesme.
Kakav odnos imaš sa Tonyjem Cetinskim?
- On mi je prije svega dobar prijatelj koji je uvijek tu, ja to cijenim i poštujem. On je puno stariji od mene, a primio me je kao svog sina, puno sam od njega naučio u muzici. On je čovjek koji puni najveće arene na Balkanu i regiji. On je za mene uzor u muzici i prijatelj. Tony je uvijek malo luckast. Svi koji ga poznaju, znaju da je on temperamentan i može brzo planut. Boli ga nepravda. Na pozornici je zafrkant i koncert majstor, a takav je i uživo.
Gdje se vidiš u budućnosti?
- Sve više se navikavam na život koji živim, život pjevača. Moj san je svirati i pjevati na
stadionu, u areni... to bi bio krajnji uspjeh. Sada to sve raste i buja, moram priznati da me
nekada i strah novih izazova koji dolaze. Kako kaže jedan citat „Kad te strah, to znači da si na dobrom putu“. Strah me izazova, moram opravdati svoje ime, djela.
Najvažnija mi je potpora publike. Kad publika dođe, pjeva i zabavlja se, to mi je najveći
uspjeh.
Kako to da si se odlučio prvi samostalni koncert održati u Splitu, a ne u rodnom Zadru ili u Zagrebu?
- Slučajno, nije tu bilo nikakve namjere, mislim da se u životu najbolje stvari dogode slučajno. Tako je i ovdje bio slučaj, splitska publika je fenomenalna, slična je zadarskoj. Mi se jako dobro slažemo, na prošlom koncertu publika je čak mene vodila kroz neke pjesme (Jure Brkljača je dosada nekoliko puta imao koncerte po Splitu i okolici op.a.). Ta energija između mene i Splita je uvik bila super i nadan se da će tako i ostati, a i stihovi nam idu u prilog: „tuđi čovik nikad neće znati što to veže dalmatinske ljude“ - s osmijehom na licu zaključuje Jure.
Tko ti piše pjesme i koja od dosadašnjih ti je najbliža srcu?
- Sam pišem pjesme, dosad sam imao suradnju s Jurom Stanićem i Miroslavom Rusom, iako pišem ih i sam. Ja sam kantautor i to mi je najprirodnije, ali najvažnija mi je dobra pjesma i ako se u njoj pronađem, onda je to to. Od mojih dosadašnjih, najdraža pjesma mi je „Ne postojim kad nisi tu“, nedavno je izašla pjesma „Lipa“, a što se tiče nje, nastala je skroz spontano. Miroslav Rus i ja smo se vozili u autu, dok mi je on pokazivao svoj „kvart“, gdje je počeo pisati svoje prve pjesme. U tim momentima preslušavali smo CD njegovih starih skladbi, nastalih prije dvadesetak godina, tada je naišla skladba, a na ekranu je pisalo „lipa“.
Meni je bilo čudno, jer on je iz Zagreba pa sam ga priupitao što ti je ova lipa, (misleći na
pridjev, lijepa op.a.). On se nasmijao i rekao da se riječ odnosi na lipu (stablo op.a.). Meni se ta melodija svidjela, on je na licu mjesta zaustavio auto i napisao ju. Zasada, reakcije su
odlične. Pjesma je mirna, ima emociju, ljudi to mogu osjetiti.
Da ne dođe do zabune pjesma „Lipa“ i „Lipa moja“ od Gibonnija nemaju sličnosti. Da se
razumijemo, Gibonnijeva pjesma je predivna i ja ju jako često izvodim. Zasada nema nekih
„bržih“ pjesama, zasada radim i izvodim balade... ono što izlazi iz mene.
Na upit koja mu je najdraža pjesma, Jure se, iako je odmah rekao da najviše voli Olivera,
teškom mukom odlučio za pjesmu „Ajde zbogom“.
„Sve što Oliver otpjeva je fantastično i tu nema diskusije.“
S kime od kolega si se najviše povezao i postoji li mogućnost dueta?
- Bitna je pjesma, ako nas pogodi pjesma mi ćemo sigurno snimiti duet, ma tek smo
počeli... ima vremena. Što se tiče kolega... Marko Kutlić, Vedran Ljubenko... tko god je pratio „A stranu“ mogli su vidjeti ta lica, svi smo prijatelji i svi prolazimo isti put.
San mi je jednoga dana napuniti Arenu, mislim da sam na dobrom putu.
Tko je tebi bio Oliver Dragojević?
- On je meni uzor, mislim da je većini uzor. Toliko je dobrih pjesama ostavio... ne mogu zamisliti koncert bez njegovih pjesama, mi bi bili jako siromašni bez njegovih pjesama, ne bi bilo štimunga, ne bi bilo ničega. Oliver nam je ostavio jedno jako veliko bogatsvo. Volio bih se voditi kroz karijeru kao što se i on vodio, a to je jednostavnost.
Kakav je osjećaj pjevati s Oliverom na nacionalnoj televiziji, HRT A strana?
- Meni je to bilo nešto nevjerojatno, cijeli život ga slušam, odjednom si na pozornici i on zna za tebe i pjevate zajedno. To je bilo veliko zadovoljstvo, mi smo i prije „A strane“ zajedno pjevali, ali kad se ovo dogodilo javno, službeno od strane Hrvatske televizije onda sam znao da to ulazi u povijest... bar za mene.
Što publika može očekivati od tebe?
- Volio bih pjevati pjesme koje imaju značenje, koje su tekstualno jake. Volio bih opjevavati
svoj i tuđi život. Pjesma „Ovo je istina“ (Tony Cetinski i Jure Brkljača op.a.) ima snažnu
poruku. Želim da pjesme budu konkretne i kvalitetne. Pjesme koje će se moći pjevati i na
provodima i kad su ljudi tužni i veseli. To je moj cilj.
Kakvi su ti hobiji?
- Volim se baviti sportom, to mi je jako bitno. Treniram sam nekad vani, nekad u teretani. Volim se družiti, izlaziti vani, slušati muziku. Tijekom ovog perioda kada smo bili zatvoreni zbog korone slušao sam jako puno glazbe koju nikad prije nisam slušao od stare, moderne, rock, blues, klasika, jazz. Baš sam sve slušao. Dosta sam vremena proveo slušajući i analizirajući glazbu, tako da će to vjerojatno dosta utjecati na moj rad u budućnosti. Ono što sam na sceni, takav san i van nje.