Kada je 9. siječnja službeno započelo drugo polugodište šk.godine 2023./2024. s kojim je započela i velika promjena, a koja je državni proračun koštala čak 550 milijuna kuna, roditelji školaraca bili su barem malo sretniji. Ali čini se da sreća kod nekih i nije bila dugog vijeka.
Podsjetimo, tog 9. siječnja za 311 tisuća učenika osnovnih škola osiguran je besplatan obrok nakon inicijative 'Pravo svakog djeteta na školski obrok'; mjera koju je odlučila uvesti Vlada u listopadu. Međutim, neke škole ni godinu dana nakon donošenja mjere još uvijek nemaju školsku kuhinju (jer kapaciteta nema), blagovaonicu kao ni poseban kadar (nedostatan broj kuharica i pomoćnog osoblja za podjelu obroka) i svašta još nešto potrebno za pripremu toplog obroka u školi. Dobro zamišljeno, ali u praksi ne ide sve baš glatko. Klasika.
Školski obroci rade se prema naputcima iz dva dokumenta – Normativa za prehranu učenika u osnovnoj školi i Nacionalne smjernice za prehranu učenika u osnovnim školama. Oba dokumenta su izdana od strane Ministarstva zdravstva, a u njima se nalazi detaljan popis hrane i namirnica koja bi se trebala koristiti za obrok učenika u školama kao i popis onih stvari koje treba izbjegavati na školskim jelovnicima.
Što se tiče Splitsko-dalmatinske županije i marendi koje su svakodnevno davane učenicima osnovnih škola, bilo da je riječ o mliječnom ili suhom obroku, pripravljenom u školi ili dostavljenom u školu od strane dobavljača (pekare), učenici su se brzo naviknuli da u pitaju nisu samo sendviči, jogurti, voće već su se radovali i savijačama, krafnama, buhtlama, hrenovkama u lisnatom tijestu i sličnoj nezdravoj hrani. Ali su se radovali i jeli ju, unatoč grintanju roditelja kako se djeci daje nezdrava hrana. A onda – šok! S novom školskom godinom, u neke škole, stigla zdravija varijanta obroka, na sreću roditelja koji su do tada negodovali, a na 'nesreću' učenika. Ali i ta sreća roditelja, kako nam kazuju (dolje niže u tekstu), kratko je potrajala jer djeci se marenda ne sviđa i onda iz škole dolaze gladni.
Krafne i savijače zamijenili su sendviči s humusom, stigle su i zobene kaše, savijaču od sira zamijenila je ona s jabukom, zdravija varijanta, a djeca su počela štrajkati. Svatko na svoj način.
Neki učenici je niti ne uzmu, drugi je bace u smeće, oni treći ipak pojedu
Kako doznajemo od djelatnice škole s istoka Splita, veći dio učenika uopće niti ne uzme marendu iz kutija u koje bude naslagana pri izlasku na školsko dvorište za vrijeme odmora, dok neki koji uzmu je bace u smeće. Pred očima djelatnika škole. Vrlo mali dio učenika uzme marendu, pojede je ili spremi u ruksak i ponese kući.
„Prilikom podijele marende osjećam se i tužno i ljutito. Djeca ne žele jesti primjerice sendvič sa sirnim namazom i piletinom, ne žele jogurt i žitarice, pitu od jabuka, ali ni voće. Ostaju nam gajbe i gajbe jabuka, jogurta, sendviča,... pa ih dijelimo među sobom i nosimo kućama. Ali to su ogromne količine hrane koju djeca niti ne pogledaju, a kamoli da je pojedu. Neki gladuju dok drugima roditelji očito daju novac da si u obližnjoj pekari kupe što žele. Nije ni to rješenje“; požalila nam se djelatnica spomenute škole.
Vrlo slično govori nam i djelatnica osnovne škole u centru grada.
„Učenici samo prođu pored kutija s marendom, niti ne pogledaju što ima. Ovi koji su u većim razredima trče preko ceste u fast food ili pekaru po pizzete, bureke, kroasane, krafne,.. ovi manji čak i uzmu marendu ali je niti ne pojedu nego kada završi odmor nose je u razred i valjda je onda spreme u ruksake i nose kućama gdje i ne vjerujem da je naknadno pojedu. Neki roditelji pak djeci spremaju marendu, računaju bolje i to nego da dijete bude gladno, posebice ova manja djeca koja ionako slabije jedu.
Na kraju školske smjene te hrane ostane da bi mogli nahraniti minimalno 50 odraslih osoba, ne možemo je donirati, a nije u redu niti da je bacimo. I onda imamo problem gdje s tom hranom.
Smatram da je bolje da se djeci daju i pekarski proizvodi koje će pojesti, makar nezdravi, nego da se hrana baca jer to opet sve mi plaćamo, nikakva država. Eto to vam ja kao djelatnica u školstvu govorim. Ovo nije niti dobro zamišljeno niti realizirano“, kazuje nam.
U školama s kuhinjom druga pjesma
Ipak našli smo i sugovornice koje rade u splitskoj školi koje imaju kuhinju. U tim školama, kako nam opisuju, vlada totalno drugačija situacija što se prehrane tiče.
„Naša škola je opremljena velikom kuhinjom i imamo lijepu i veliku blagovaonicu Ima nas dovoljno kuharica i pomoćnica te uspijevamo za svaku smjenu, za svaki razred, svako dijete pripraviti obrok. Djeca vrlo rado pojedu sve što im spremimo, malo toga se kod nas baci, skoro nimalo i žao mi je što sve škole nemaju jednake uvjete i žalosti me kada čujem da se u nekim školama gotove marende bacaju na kile“, kazuje nam kuharica iz škole na istoku Splita.
Gospođa koja radi kao pomoćno osoblje u sasvim drugoj splitskoj školi koja također ima svoju kuhinju, ali nedostatnog kapaciteta da bi se u njoj pripremili obroci za sve učenike pa se samo pripremaju za one učenike koji su u produženom boravku, kazuje nam kako je škola od ove godine sklopila ugovor s drugim dobavljačem i da su se stvari okrenula na pozitivnije.
„Ove školske godine škola je uzela drugog dobavljača, također je to jedna pekara, ali očito se učenicima više sviđa i zapravo sada ostaje jako malo marendi koje netko od učenika nije uzeo. Organizirali smo se tako da nam dobavljač dostavlja kutije s marendom po razredima, odnosno u svakoj kutiji je točno onoliko marendi koliko je učenika u razredu i prije samog odmora ih ja i moje kolegice pomoćnice odnesemo po razredima. Svakom razredu njegova kutija, nakon odmora skupimo kutije i marende koje su ostale jer ih određeni učenici nisu htjeli uzeti niti za pojesti niti za ponijeti kući, ali toga sada bude jako malo. 15 marendi možda na cijelu smjenu. I onda među sobom to podijelimo jer ne želimo išta bacati, a pogotovo ne hranu. U odnos na prethodnu godinu, učenici više uzimaju marende a to vam budu piroške od čokolade, sira, savijača od jabuka, sendvič sa sirom i puretinom ili piletinom,... stvarno budu to dobre marende“.
Što o svemu misle roditelji?
„Škola koju mi pohađaju djeca ima kuhinju i ja sam zadovoljan hranom koju tamo dobiju, a i oni se ne žali. Kako mi govore, sve pojedu i to je i cilj zapravo“, kazuje nam majka jednog prvašića i petašice.
Zadovoljna je i gospođa Marinela čija djeca također pohađaju školu koja ima kuhinju.
„Zadovoljna sam obrocima u školi. Jednom tjedno imaju i kuhani obrok primjerice tjestenina bolognese, gulaš, fažol. Ponekad, ali vrlo rijetko dobiju nešto iz pekare, ali uglavnom se sve priprema i peče u školi, peciva, kolači. Ponekad imaju i puru i jogurt.
Prezadovoljni smo, moja djecu jedu sve, čak i ono što prije kući nisu jeli jer 'nisu voljeli', a to je naravno utjecaj okoline djelovao. Stvarno sam prezadovoljna prehranom u školi ponajviše zbog toga jer se ne moram misliti što ću im slati da pojedu za vrijeme školskog odmora, kada je škola i ujutro i popodne, znam da će imati nešto za pojesti, a ako nešto i ne vole, uvijek ima neka voćka. Moram još dodati kako se učenici sami poslužuju i baš smo svi prezadovoljni“.
Među nezadovoljnim roditeljima našla se gospođa Tea, majka petašića iz osnovne škole u centru grada.
„Kada su tek krenule marende, moj je sin bio zadovoljan jer su dobivali krafne, hrenovke u tijestu, čokoladno mlijeko, čak i pizzu. I ne samo on, cijeli razred je bio zadovoljan. A onda su se roditelji počeli buniti da je to nezdravo i tražili da se djeci da nešto zdravije.
Sada imaju zobenu kašu, pitu od špinata, vege pizzu i nitko to ne jede. Ne sviđa im se, kukaju za danima kad su imali krafne i hrenovke. Kada ga pitam što je bilo za marendu, uglavnom kaže da nije ni uzeo jer mu se ne sviđa. Većina razreda ostavi tako da se te marende vjerojatno bace, a oni trče preko puta ceste po krafne i bureke u pekaru iako ne bi smjeli napustiti školsko dvorište.
Zanima me tko su ti roditelji čija djeca doma ne jedu krafne, pizze i bureke. Je li moguće da im je smetala ona prva varijanta kojom su djeca bila zadovoljna?! Pa neka pojedu bilo što dok su u školi samo da nisu gladni pa neka im roditelji kasnije doma kuhaju juhu, blitvu, ribu ili što već kuhaju. Žalosno je da se marende koje djeca dobiju bace, a da oni troše novac u pekari. Evo neka pitaju roditelje i djecu što bi htjeli, ja vjerujem da bi većina bila za krafne i bureke. Svakako djeca to pojedu, ako već nisu dobili u školi, sami kupe. Od marende koju dobiju u školi nikakve koristi jer je rijetki jedu, većina završi u kanti za smeće“.
Zadovoljna nije ni Petrina mama, a naglasimo, Petra pohađa produženi boravak.
„Djeca u produženom imaju ujutro doručak, potom ručak i popodne užinu. Djeca se žale da imaju premalo mesa u obrocima i da često ne mogu dobiti "repete". S druge strane, petkom redovito imaju bakalar koji 99% djece ne jede i sve te nepojedene porcije se bacaju. To je ono što nas kao roditelje rastužuje. S jedne strane djeca ostanu gladna, a s druge strane bacaju se ogromne količine hrane. Meni se mijenja na mjesečnoj bazi, ali taj bakalar se ponavlja svako drugi mjesec umjesto da se izbaci s obzirom na to da vide što se događa.
Uz obroke u školi, pojedini roditelji djeci daju marendu i za veliki odmor (s obzirom na to da djeca u produženom istu ne dobivaju). Pojedincima obroci u školi nisu dovoljni pa im je iz tog razloga potrebna marenda, dok drugom dijelu djece ta marenda predstavlja radost međusobnog dijeljenja, mijenjanja i sl. Kod većine to bude neka "nezdrava" marenda što opet pojedinim roditeljima smeta jer se djeca najedu toga neposredno prije ručka i onda ne pojedu dovoljno za ručak pa ogladne popodne i jedva dočekaju ručak kod kuće. Čak ako svome djetetu ne damo marendu ili stavimo nešto zdravije, oni to međusobno podijele i teško je spriječiti da se najedu svega i svačega sat i pol prije ručka. Na kraju ispadne da se plaćaju obroci u produženom, kupuje marenda plus kuha ručak kući. Trebalo bi im svima iz razreda ukinuti marendu za vrijeme odmora i poraditi na kvaliteti obroka u školi.“
Tjedan školskog doručka
Tjedan školskog doručka obilježava se ovoga tjedna, od 14. do 18. 10.
Nacionalni Tjedan školskog doručka pokrenuo je Hrvatski zavod za javno zdravstvo (HZJZ), u sklopu nacionalnog programa Živjeti zdravo, pod stručnim vodstvom prof. dr. sc. Sanje Musić Milanović, s ciljem podizanja svjesnosti o važnosti nutritivno bogatog doručka za svako školsko dijete. Škole u Tjednu školskog doručka putem edukativnih i zabavnih aktivnosti podsjećaju na važnost očuvanja zdravlja i stvaranja pravilnih prehrambenih navika od rane dobi. Doručak je za školarce najvažniji obrok u danu, a škole su mjesto gdje se svaki dan poslužuju tisuće doručaka. Tjedan-skolskog-dorucka-2024