Na današnji dan, 16. travnja 2009. godine u Boliviji je ubijen jedan od, po mnogima, heroja Domovinskog rat: Eduardo Rózsa-Flores Chico.
Naime, Eduardo Rózsa-Flores je bolivijsko-hrvatsko-mađarski vojnik, glumac i novinar židovskog podrijetla, o kojem se još uvijek pišu i emitiraju kontroverzne priče, i još nikada nije do kraja razjašnjen bogat životni put ovog novinara i ratnika iz Domovinskog rata. U Mađarskoj je Chico znan kao Rózsa-Flores Eduardo ili Rózsa György Eduardo.
Eduardo Rózsa-Flores rodio se 1960. godine u Santa Cruzu de la Sierri u Boliviji. Njegov otac bio je židovski umjetnik i sveučilišni profesor koji je 1948. godine napustio Mađarsku i oženio se s katalonskom imigranticom i srednjoškolskom nastavnicom Nelly Flores Arias. Obitelj je zbog svojih ljevičarskih stavova 1972. napustila Boliviju nakon puča generala Huga Banzera te se sklonila u susjedni Čile.
Kada je godine 1973. u Čileu pučem na vlast došao Augusto Pinochet, njegova obitelj je emigrirala u Švedsku. Odatle se 1975. preselila u Mađarsku, gdje je Chico završio srednju školu, a 1991. i Sveučilište u Budimpešti. Nakon toga je radio kao novinar.
Njegov otac György Obermayer Rózsa bio je mađarski slikar i sveučilišni profesor koji je 1948. godine napustio Mađarsku, preselio u Pariz i 1952. otišao u Boliviju s francuskom etnografskom misijom, uzevši ime Jorge. Ondje je predavao umjetnost te se oženio s Nelly Flores Arias, katalonskom useljenicom i učiteljicom na višoj školi. 1960. dobili su sina Eduarda. Kao predani komunist, otac mu se je s obitelji preselio u Čile da bi izbjegao diktaturu Huga Banzera, sljedeće godine je emigrirala u Švedsku, nakon što je Augusto Pinochet došao na vlast. a 1979. preselili su se u Mađarsku.
Tako je Eduardo Rózsa-Flores srednju školu završio u Budimpešti. Nakon što je odslužio obvezni vojnik rok, pošao je na kratku obavještajnu naobrazbu u KGB-ovu akademiju Feliks Dzeržinski u SSSR. Poslije se pridružio mađarskim obavještajnim službama. Pohađao je sveučilište Eötvös Loránd (ELTE), gdje je diplomirao 1991. godine.
Bio je zadnjim tajnikom komunističke mladeške organizacije na ELTE-u 1990. godine. Navodno je surađivao s mađarskim tajnim službama kao student. Njegov prvi novinarski uradak bio je za kubansku Prensu Latinu. Kasnih 1980-ih navodno se je pridružio Opus Deiu.
Izvješćivao o srpskoj agresiji
U lipnju 1991. godine Chico je u Hrvatsku došao kao dopisnik španjolskog lista La Vanguardia i BBC-ja. Dok je izvješćivao i svjedočio velikosrpskoj agresiji, netko je pucao na njegovo vozilo. Nakon toga pridružio se je Zboru narodne garde u Osijeku kao njen prvi inozemni dragovoljac.
Kao strani dobrovoljac u Domovinskom ratu osniva Prvi internacionalni vod (PIV), koju su činili brojni međunarodni dobrovoljci.. Idućih je par godina sudjelovao u nekoliko bitki u istočnoj Hrvatskoj, uključujući obranu Laslova, gdje je uspostavio prvu međunarodnu postrojbu hrvatske vojske, te stekao stekao i čin pukovnika. Službeno je demobiliziran 31. srpnja 1994. godine. Dobio je hrvatsko državljanstvo, imao je bolivijsko, ali i mađarsko državljanstvo.
Likvidirale ga snage odane Evu Moralesu
Po završetku rata se vratio u Mađarsku, gdje je bio povezan sa krajnjom desnicom. U svibnju 2008. godine Chico se uputio u Boliviju kako bi se borio protiv komunističke vlade i za neovisnost svoje rodne provincije Santa Cruz. U jednom od okršaja bolivijske specijalne policijske snage zarobile su ga i smaknule 16. travnja pod sumnjom da je planirao atentat na predsjednika Eva Moralesa.
https://www.youtube.com/watch?v=NSjOCOWH6PA
Zanimljivo je da je tijekom života snimio više filmova, gdje je igrao sporedne i glave uloge. To su Bolse Vita (1996.), Vizualizáció (1997.), Kisváros (1997.) i Chico (2001.)
Također, o njemu je 2018. godine snimljen dugometražni dokumentarni film Chris the Swiss. Prikazan je u Hrvatskoj, na filmskim festivalima u Motovunu i Opatiji, no kako je riječ o malom broju ljudi koji su ga ondje vidjeli, nekih žešćih reakcija, nije bilo. Bilo ih je, doduše, nakon premijernog prikazivanja filma na zagrebačkom Animafestu, kada je izvan konkurencije prikazan u Kinu Tuškanac. Tada su pojedine braniteljske udruge prosvjedovale, tvrdeći da film omalovažava Domovinski rat i tražile da se ispita kako je HAVC za njega dao sto tisuća eura.
To je bilo i zbog toga što se u filmu govorilo o nikad razjašnjenom ubojstvu novinara Christiana Würtenberga u blizini Osijeka 6. siječnja 1992. godine, a kao nalogodavac Chrisova smaknuća prikazan je Eduardo Flores Chico. Uglavnom, o Eduardu Rózsi-Floresu Chicu i danas, 11 godina nakon njegovog ubojstva, još uvijek se naveliko raspravlja, jer je imao brojne zasluge u Domovinskom ratu, a ubijen je pod do danas nerazjašnjenim okolnostima.