U čast svim poginulim i umrlim braniteljima, a kako zlo zaborava ne bi prekrilo istinu o Domovinskom ratu i žrtvu hrvatskih branitelja „ škverski dragovoljci „ iz Udruge veterana Domovinskog rata „Brodosplit, i sami sudionici te bitke, obilježili su 31. godišnjicu zaustavljanja srbočetničke armade na Južnom bojištu kod sela Stupe u Stonskom zaleđu 7. prosinca 1991. godine položivši cvijeće i zapalivši svijeće pod „Spomenik pobjede“.
Silina napada ostavila je i te kakav trag na našim položajima
Danas poviše Malog Stona i zaljeva Bistrina gdje je bila zadnja crta obrane prema dolini Neretve stoji spomenik „Vjetreni mlin„ i Domovinski rat nazvan „Spomenik pobjede„ čije kamene kocke simboliziraju hrvatski grb i obrambeni bedem prema istoku, podignut u čast svim poginulim braniteljima Južnog bojišta u Domovinskom ratu.
Na tom su se području vodile žestoke bitke sa srbočetničkim i crnogorskim snagama koje su za cilj imali prodor do Neretve. Tih se dana tadašnjem zapovjedniku obrane Stona, Petru Šimcu, preko radio veze javio vojvoda i predsjednik “SAO Hercegovine“ Božidar Vučurević. Poručio mu je da se, dok ima vremena, mirno povuče na desnu obalu Neretve te njemu prepusti južnu Dalmaciju, čime bi se hercegovački srbi za tada zadovoljili.
Silina napada ostavila je i te kakav trag na našim položajima, dnevno je padalo preko 25 tona čelika iz artiljerijskog oružja i VBR- ova. Konfiguracija terena nije išla na ruku braniteljima, nije bilo mjesta za kvalitetnu obranu od granata i raketa. Takva situacija dovodila je do samovoljnih napuštanja položaja. Na takav su način izgubljene Smokovljane i dozvolilo se neprijatelju ušetati bez ispaljenog metka. Zahvaljujući sveopćem napuštanju novih položaja u okolici Stona, nova linija obrane jednostavno se raspala. Neprijatelj je nesmetano krenuo ka Neretvi...
Herojstvo dragovoljaca puni iskrene ljubavi prema Domovini
Tadašnji zapovjednik 1. bojne 114. brigade Stjepan Bilokapić formira novu grupu za Jug. Za zapovjednika imenuje Tomu Ružića a za njegovog zamjenika Gorana Kosora, kao zapovjednika voda i operativca imenovan je Goran Jukić.
Tadašnje formacije Jugoplastike predvodio je Ivan Radnić, Koteksa; Ivan Milun, Pošte; Božo Sladojević i Dalme Tomo Ružić.
Formacija od 54 dragovoljca 29.11.1991. ranim jutrom krenula je za Metković u Zapovjedništvo sektora Dubrovnik, gdje su se javili zapovjedniku brigadiru Mati Šarliji Daidži koji ih je uputio u Zapovjedništvo snaga u s. Topolo koje je vidio zapovjednik 114. brigade ZNG Ante Čatlak.
U s. Topolo je bilo zapovjedništvo kojeg je osiguravao vod Omišana s zapovjednikom Sinišom Bilićem Dujmušićem, koji su davali i izviđače po dominantnim kotama te centar veze pod vodstvom Damira Tomaša koji je nakon prvotnih bezuspješnih pokušaja prvi uspio uspostaviti vezu sa zapovjedništvom u Splitu, koristeči sistem veze Mosor i repetitor smješten na Visu, što je uvelike olakšalo buduće aktivnosti.
Dolaskom na teren zapovjednik Čatlak raspoređuje formaciju u selo Stupa, drugu crtu obrane, prvu su držali pripadnici 141. brigade HV. Mještani nam ustupaju svoje domove nakon čega dio odlazi u izbjeglištvo.
Herojstvo dragovoljaca puni iskrene ljubavi prema Domovini koja je tada u tim vremenima bila jedini motiv za njenu obranu zaslužuje istinu i svjetlo dana kako se njihova žrtva ne bi zaboravila. Tog 7.prosinca 1991. godine skoro goloruki stali su na prvu crtu obrane pred moćnu vojnu silu i uspjeli je zaustaviti s omjerom snaga 500 prema 60 u korist srbočetnika. Njihova imena zaslužuju biti ispisana.
Uz već prije spomenute nabrajamo ih s ponosom i zahvalnošću;
BRODOSPLIT; Ivica Medak, Goreta Šimun, Frane Delić, Nediljko Pocrnja, Ivica Bubić, Slobodan Dragičević , Boris Musinov, Joško Jurković, Josip Grgić , Goran Zlopaša, Tonči Maleš, Pero Škarica, Alen Marić, Branko Mužinić, Branko Jelavić, Josip Čurapa, Martin Bašić i Paško Gotovac
JUGOPLASTIKA; Ilija Ereš, Jerko Budimir, Dinko Mandić, Ivica Magdić, Pero Kalinić, Ivica Usanović, Tonči Jukić, Vlado Jukić, Miroslav Jurčić, Milivoj Goreta, Branko Rajčić, Božo Radošević i Ivica Vladava
DALMA; Željko Bašić, Goran Buzov, Milan Buzov, Ivica Juretin,Petar Drobina,Ivica Šerić, Željko Leskur i Mirko Radić
POŠTA; Ante Santrić, Siniša Žižić, Pero Blaić i Robert Grubić
KOTEKS; Tomislav Jelić, Zoran Vranić, Zdravko Šunjić i Zdenko Lovrinčević
MJEŠTANI; Cvijeto Matković, Niko Čikato, Pavo Matković, Mladen Lukić, Stjepo Čikato, Pero Bazdan, Ivo Kraljević, Ivo Pajković, Ante Matković i Pero Čikato
PREBJEZI IZ JNA; od kojih su se dobile informacije o namjerama neprijatelja i njegovoj vojnoj sili, te njihovom zapovjedniku hrvatu Željku Soldi koji je zapovjedao granatiranjem naših položaja;
Zumbari Ismail, otac Aćif, rođ. 27.10.1972. godine u Kićevu, Đevad Cakol, otac Sadik, rođ. 23.11.1970. godine u Prištini, Etemi Edved, otac pok. Salji, rođ.. 1972. godine u Bojanovcu i Nazmir Sadiku, otac, Smoka, rođ.1.11.1972. godine u Vučitrnu
Posebno su se tog dana istakli: Goran Jukić, Pero Škarica, Ivica Vladava, Pero Kalinić, Milivoj Goreta, Frane Delić, Alen Marić, Nediljko Pocrnja i Srećko Škarica iz omiškog voda 114. brigade koji je navodio naše granate na tenkove neprijatelja i preživio dvosatno granatiranje svog položaja.
Ovi ljudi i njihova junaštva, zajedno uz sve ostale dragovoljce-junake Domovinskog rata, te neizvjesne 1991. godine stvorili su preduvjete, osigurali i utvrdili temelj stvaranja pobjedničke hrvatske vojske.
Donosimo vam izjave:
Martin Bašić: „Danas nas kao i prije 31. godinu prati kiša, al onda je bila od granata...“
Damir Tomaš: „Te 1991. g., došavši u Stupu- ništa nisam razumio...gledajući danas, sve mi je jasno...Bog nas je čuvao...Sretan sam jer sam i danas, nakon 31. godine okružen svojim suborcima i prijateljima „.
Goran Jukić: „1991. godina puna je heroja..uvijek nas je bilo 10 puta manje od četnika...al srce je uvijek bilo jače od sile i nepravde...“.
Goran Kosor: „Ponosan sam na sve nas, na naše ludo srce, našu hrabrost, zajedništvo i naš obol kojim smo kao dragovoljci, iako nas je bilo malo u jesen 1991. godine, uspijeli „pokazati zube „ i onako skoro goloruki iznenadili i zaustavili tada jednu od najjačih europskih vojnih sila, te na taj način napravili mjesta za „Oluju„ koja ih je 1995.g. pomela i dokrajčila.“
OSVRT MARIA TOMASOVIĆA NA TA DOGAĐANJA
Jedna od strateških ciljeva tzv. JNA i pridruženih im paravojnih četničkih postrojbi na prostoru južnog dijela Hrvatske i istočne Hercegovine te ratne 1991. i u prvom dijelu 1992. godine bilo je zauzimanje cijelog prostora istočno od rijeke Neretve.
Taj scenarij je skovan u beogradskom vojnom vrhu i podudara se s memorandumskim planovima kojega su nekoliko godina prije samog rata osmislili srpski akademici, okupljeni u tamošnjem SANU-u.
Sve to skupa, kao i brutalnu agresiju na cijeli teritorij RH, kasnije i BiH su namjeravali ostvariti preko Slobodana Miloševića uz “duhovnu” potporu Srpske pravoslavne crkve. Danas to, s odmakom od trideset i nešto godina oni isti ili njihovi nasljednici u Beogradu formuliraju u velikosrpsku sintagmu “srpski svet”
Znači, ne odustaju.
U tim sudbonosnim danima kada je uistinu prijetila opasnost da oni taj plan sprovedu, snagom srca ispriječili su im se tada golobradi momci slabo naoružani, ali dovoljno hrabri pa i ludi (bez navodnika), te ih onemogućili u tom naumu.
Jedan od takvih događaja je i ovaj od 7. Prosinca 1991. godine kada su škverski dragovoljci u prostoru mjesta Stupa zaustavili u naletu neprijateljsku armadu.
Oni su dio mozaika pobjedničke priče u kojoj su sudjelovali mnogi branitelji s ovih naših prostora organiziranih kroz različite postrojbe.
Dužni smo to zapisati i prenijeti na buduće generacije.
Da se ne zaboravi.