Baldo Đanović jedan je od rijetkih preostalih stalno nastanjenih stanara Dominisove ulice u Splitu. Rođeni Getanin u dušu pozna život u Dioklecijanovoj palači, a zaslužan je za brojne inicijative kojima je život stanarima u staroj gradskoj jezgri učinio ugodnijim. Upravo je Baldo, čiji se djed još četrdesetih godina prošlog stoljeća iz Dubrovnika preselio u Split, jedan od onih koji je počeo čistiti nered ispred svoje zgrade i zasadio prvi oleander na mjestu koje je do danas postalo kultni Vrtal. Uz pomoć još nekoliko stanara, donosio je zemlju, sadio biljke, dok ovaj komadić Splita od rugla nije postao dika i lokalnom stanovništvu i turistima.
Posljednjih dana upravo je Dominisova 9 ponovno ušla u fokus splitske javnosti, pa i samog gradonačelnika. Baldo je prije šest godina spriječio investitora u namjeri postavljanja štekata, a prije nekoliko dana pomogao mu je postaviti ploče uz legendarni Vrtal.
U svom podužem osvrtu kojega je dao danas za naš portal, pojašnjava kako je nastao legendarni Vrtal, što se sve događalo u Dominisovoj ulici zadnjih nekoliko desetljeća i zašto misli da su nadležne strukture potpuno zakazale...
Njegov osvrt pročitajte u nastavku:
Na prostoru današnjeg Vrtla se nalazila kuća koja je vjerojatno srušena za vrijeme Drugog svjetskog rata te je zbog toga taj prostor nosio naziv “Ruševina”. “Ruševina” je bila zapravo deponij na koji biste, u ono ratno vrijeme 90-ih, donijeli stari štednjak, perilicu ili bojler kada vam više ne bi trebao. Bilo je tu i nekoliko kontejnera koji bi se redovito praznili, a taj bi glomazni otpad stajao danima. Sjećam se da je na “Ruševini” bilo i nekoliko stolova iz obližnjeg ugostiteljskog objekta IN. I tada, kao i danas, stanari su muku mučili s bukom. Gosti su bili civili i gardisti. Buka je prestala kada su pod kafić IN podmetnuli eksploziv (bio sam mali da bi znao zašto, uvjeren san da to nisu stanari napravili zbog buke, ćakule kažu kako naprosto vlasnik kafića nije imao sreće, u ratno vrijeme je bio “krive” nacionalnosti), ali su kontejneri i glomazni otpad ostali. Stariji su se išli kontejnera riješiti mirnim putem. Pisali su nadležnima, ali smrad i otpad je i dalje ostajao. Onda smo se organizirali mi mularija, odvlačili bismo kontejnere na druga mjesta preko noći. Čistoća bi ih svako jutro vraćala, a mi bismo ih noću sklanjali. Jednu noć smo bili skroz radikalni, u znak protesta, ubacili smo jedan kontejner u Rivu. Susjede koji su to sa mnom radili neću imenovati, jer da im je bilo do medijske pažnje već bi ovu priču bili ispričali. I tako, uz to “gerilsko ratovanje” s Čistoćom dobili smo prostor oslobođen kontejnera. Bilo bi zgodno napomenuti kako su i tada komunalne službe “revno” obavljale svoj posao, sva sreća da ga nisu obavile kako spada jer bismo i danas imali “Ruševinu” u srcu Palače.
Od "Ruševine" do "Vrtla"
U petom razredu osnovne škole sam duboko zaglibio u parolu 'više cvijeća, manje smeća'. Organizirao sam prijatelje, sadili bismo po Marjanu, premještali agave s mjesta gdje ih je bilo puno na mjesta gdje ih nije bilo uopće. Tu praksu sam nastavio i u srednjoj školi. Navukao sam ekipu da sadimo na Marjanu, sadili smo čak i na mjestu gdje je danas “Kerumov” križ. Tako sam, ne budi lijen, prvi oleander posadio na “Ruševini” kada sam imao 11 godina. Na početku su me susjedi gledali s podsmijehom, ali su vrlo brzo prihvatili ideju i uhvatili se posla. Ne mogu ne spomenuti tetu Nevu i šjor Mirka, pokojnu tetu Đurđicu i tetu Lilu. Polako smo pretvarali “Ruševinu” u zelenilo. Imajte na umu da ovaj sloj zemlje koji je sada tu nije postojao. Tu je bio sami šut. Dakle, malo po malo nastaje ono čemu danas tepaju da je “kultni” Vrtal u Palači. Naposljetku, iz ilegale i gerile prelazimo u legalne i simpatične kada nam tadašnji direktor Parkova i nasada, gosp. Tičinović daje tri sadnice mandarina i jednu šipka. Nažalost, većina susjeda koja je pomagala u Vrtlu više nisu u Dominisovoj. Za Vrtal se brinemo još teta Lile i ja. Ja koji put, ne budi lijen, operem šmrkom i ulicu, da bar “moja” ne izgleda sramotno, kao što druge izgledaju. Pogotovo ljeti.
Vrtal, štekat, deponij ili Splitsko ljeto?
Svjedoci ste zadnjih nekoliko dana da se Vrtal povlači po tiskovinama i portalima. Sada, kada je sve gotovo, i kad je vraćeno u prvobitno stanje smatram da imam pravo nešto i ja kazati. Službe su u ovome slučaju potpuno zakazale i igraju zakulisne igre u kojima ja ne želim sudjelovati. Ni prije 6 godina kada je Vrtal bio “napadnut” nisam htio medijsku pažnju. Moj cilj se nije uhljebiti preko Vrtla, niti se razvlačiti po medijima. Ne imponira mi kada me zovu pročelnici, gradonačelnici, predsjednici stranaka ili udruga. Mrzim one glasne koji se bore pa se na koncu za sigurnu plaću stišaju. Ne mogu se prestati smijati kada su neki nakon prosvjeda na Prvoj vodi toliko zavoljeli prirodu i vode da su se jednostavno morali zaposliti u Vodovodu. Ponavljam, ja se zbog Vrtla ne namjeravam uhljebiti niti biti medijski eksponiran. Dakle, prije šest godina sam postavljao ista pitanja koja postavljam i sad. Prije šest godina sam bio u ulozi “branitelja” a sada sam u ulozi “agresora” na Vrtal. Dapače, mislim da sam u ulozi agresora na taj prostor od svoje 11. godine. Da obrazložim zašto, ja nikada, apsolutno nikada nisam pitao nikoga za nikakvu dozvolu u Vrtlu. Smiješni su mi konzervatori kada se pozivaju na prvobitno stanje nečega u Palači. Što je prvobitno stanje u Palači? Valjda ne sporimo da je Palača sagrađena kao vojni logor. Trebamo li se vratiti na vrijeme Dioklecijana, ili pak na vrijeme Srednjega vijeka kada je većina kuća u Palači metastazirala. Kada pričamo o Vrtlu, meni konzervator gosp. Joško Plejić ne zna reći sto je prvobitno stanje. Čudno mi je sto se spomenuti gospodin hvata predmeta kada ne poznaje materiju koju treba braniti. Je li prvobitno stanje “Ruševina” sa ili bez kontejnera, je li prvobitno stanje jedan sramežljivi oleander ili je prvobitno stanje, stanje koje je nastalo nakon što smo dobili donaciju od gosp. Tičinovića?
Susjed konzervator
U ovoj je priči “investitor” koji se provlači po novinama najmanje bitan. Prije šest godina je on napadao ja branio jer sam mislio da tako treba biti, ali ovoga puta smo skupa napadali, jer i sad smatram da radim što je valjano. “Investitorova” je nesreća sto se ne zove npr. Zvonko K. ili recimo Riccardo M. (imena odabirem slučajno, jer ne poznam nikakvog Zvonka ili Riccarda da sam uzeo Antu ili Josipa pola Splita bi se prepoznalo), ili da pogodim u “sridu”, što nije krupna riba. Da me zapao pravi investitor, a ne susjed i suvlasnik u kući u kojoj živim, promptno bi se Vrtal vratio u prvobitno stanje kako krupnom investitoru odgovara. Dakle, ja već duže vremena ilegalno radim puteve u Vrtlu. Ne znam zašto, ali nekako mi je to lijepo. Uglavnom nikoga ništa ne pitam, kada susjedi prođu, uglavnom samo pohvale ili kroz šalu pokude. Njima sam ja u Vrtlu nešto normalno. Tako sam i ovaj put. Samo što ovaj susjed želi put kakav se njemu sviđa. Dakle, ne radi se o štekatu, kafiću, restoranu. Radi se o putu. I sad, tko sam ja da nekome zabranim napraviti put kako se njemu sviđa. Ja sam uvjeren da se dio susjeda ne slaže s načinom kako ja Vrtal održavam. Nikad ne kritiziraju otvoreno, uvijek kroz šalu. Onda ja kažem, uzmi ti motiku i kupi sadnicu pa mi pokaži kako. Vrtal je tvoj koliko i moj. Većina odustane. Ovaj susjed nije odustao nego dao ruke i uložio svoja sredstva. Smiješno je kada se konzervatori dižu na stražnje noge nekoliko dana nakon što se nešto napravi u Palači. Pobogu, pročelnik Konzervatorskog zavoda je naš susjed i ovaj “nesretni” put se radio njemu ispred prozora. Ako put ne odgovara “prvobitnom” stanju trebao je nakon prvog kamena zaustaviti radove. Mislim da se na njega nitko ne bi ljutio, dapače, ja bih prvi rekao nema problema, susjede, uzmite stvar u svoje ruke, vi ste ipak od nas ovdje svih najstručniji, napravite put kako spada, da se poslužim Kerumovom rečenicom, kako struka kaže. E tu se javlja problem. Jer najlakše je reći ne tako, daj mi onda pokaži kako. Obećao sam susjedu “investitoru” da njega neću spominjati u cijeloj priči, stoga bi se ovdje zaustavio. Mislim da bi pametnima i upućenima trebalo biti dosta. Za koga i kako se kroje pravila u Palači i po kojem aršinu.
Jesu li odgovorni uopće zainteresirani za stanje u Palači?
Vratimo se pitanjima koja ja postavljam. Kad je nešto svačije onda je ustvari ničije. I svatko se može “komodati” kako mu odgovara. Dakle, ja iz cijele ove situacije tražim da se odgovorni izjasne što je tu “prvobitno stanje”, što tu treba biti, smiju li susjedi u prizemlju imati put uz kuću, ako ne smiju zašto ne smiju, ako smiju zašto smiju. Hoće li se Parkovi i nasadi početi brinuti o Vrtlu kao gradskoj zelenoj površini. Je li Vrtal uistinu gradska površina? Jesu li odgovorni uopće zainteresirani za stanje u Palači ili ih je za Palaču briga kad o problemima krenu pisati novinari?
Ja pristajem na svaku odluku koju nadležni donesu. Hoćemo li se vratiti na prvobitno stanje pa da tu bude opet deponij, bojim se smrada, al ako struka kaže da je deponij prvobitno stanje, tko sam ja da se bunim. Kafić na mjestu gdje je bio In u ratno vrijeme ionako postoji (da vas ne lažem, vlasnik mi je dobar prijatelj) i tko sam ja da ga zabranim. Javljaju se oni koji kažu da bi trebalo popločati cijeli Vrtal (meni one ploče koje su stavljene ispred kripte sv. Luce nisu loše), u tom slučaju imam želju, dovedite mi pred prozor Splitsko ljeto, Carrarina poljana nije ništa bolja od Dominisove.
Život u Palači
Žalosno je kada odgovorni pozivaju nas domicilno stanovništvo da ostanemo živjeti u Palači, a ne rade ništa da nam olakšaju. Neke stvari su mi jasne, od malena sam navikao da je meni dva puta skuplje unijeti namještaj u kuću nego, primjerice, nekome na Kmanu. Navikao sam na hladne zidove na koje se ne može navući izolacija i na brojne druge mane koje meni zapravo i nisu mane. Ja guštam sto mi je životni prostor Palača koja je toliko slojevita. Neke se stvari zbog toga i isplati platiti više. Ljute me i guše stvari koje su naoko jednostavne. Ne mogu pohvatati sto je toliki problem ukinuti plaćanje parkinga za nas domicilne, ljuti me što nemamo nikakvu pomoć od nadležnih službi kada pričamo o samim građevinama u kojima živimo, npr. naša je zgrada napukla na dva mjesta, nama krov prokišnjava, fuge propuštaju. I sad, otiđeš i pitaš možemo li tražiti nekakvu subvenciju za sanaciju i dobiješ odbijenice. Pitam se čemu onda plaćanje spomeničkih renti kada smo prepušteni sami sebi? Znate li da je meni tri puta skuplja izmjena krova nego nekome tko nije u Palači? Ako nemam subvenciju i ako te nije briga za moj problem zašto mi onda postavljaš uvjete koga ću ja uzeti da mi napravi sanaciju. Dođeš u Tehnoplast i oni sliježu ramenima, uvijek neke izlike kao tipa ima par firmi koje to mogu, sve je u vas skuplje, gotovo je nemoguće i sl… Inače, Get je kvart kao i svaki drugi. Palača ide naprijed ne zato što nadležni za Palaču rade odlično svoj posao, Palača ide naprijed jer svijet od nje sada ima koristi i što je stvar prestiža i moći biti dio Palače. Ja se sjećam vremena kada bi rekao da dolazim iz Geta pa bi me odmah etiketirali kao sirotinju i dilera. Sad kad kažem da sam iz Geta pitaju me koliko mogu unovčiti kvadrat. Mene ni jedno ni drugo ne dira, i kad se nije imalo puno i sad kad se ima pinku više, meni je Get prirodno okruženje. Da sam se rodio na Mejašima ili na Mejama vjerujem da bih bio isti, i tamo bi pomeo ulicu kad bi bila šporka, uzurpirao kakvu zapuštenu javnu površinu, ali ne bi bio toliko na radaru kao kad sam u Palači.
VEZANI ČLANCI:
- Uređuje se vrtal u Dominisovoj: "Zajedno sa stanarima, uljepšat ćemo ovu oazu zelenila u srcu Dioklecijanove palače"
- USRED NOĆI UKLONJENE PLOČE Spriječena devastacija jedinog vrtla u Dioklecijanovoj palači
