BOKA KOTORSKA
Sredina listopada, lijepo vrijeme još traje. Košarkaši Splita gostuju u Dubrovniku i promislio sam kako bi bilo dobro otić na utakmicu i usput prođirat Bokom Kotorskom i Lovćenom. U Crnu Goru sam zadnji put bio 1989. i želio sam ponovit uspomene iz tog vremena. U auto sam smjestio ženu, ukrcao nužnu prtljagu i zarana krenuo put juga. Prvo zaustavljanje planirao sam naravno na Pelješkom mostu a drugo u Stonu. Pred mostom smo se morali slikat jer je to IN, potom smo nastavili super prometnicom prema Stonu gdje smo se osvježili kaficom na malom Stradunu, marendali sendvich s parizerom i radničkim sirom koji je trebao biti dostatan do večere. Slikanjem zidina, starog djela Stona i tvrđave Veliki Kaštio obavljen je i taj planirani zadatak.
Nastavak puta prema Dubrovniku protekao je glatko i ugodno, a isto tako i vožnja preko Čilipa i Konavala do granice Debeli brijeg. Na granici nije bilo gužve i za 5-6 minuta krenusmo dalje prema Boki preko Herceg Novog, Kumbora, Zelenike i Bijele. Cilj je bio Kotor kao treća točka zaustavljanja. Odluka je pala da do Kotora odvozimo 50 minuta oko cijelog Boko-Kotorskog zaljeva i osjetimo cjelokupnu ljepotu tog mističnog mjesta. Slijede Risan pa Perast gdje koristimo priliku bacit pogled na prirodni otočić Sv. Đorđa (Sv. Jurja) s benediktinskim manastirom i pogotovo, ljudskom rukom nasuti, otočić na kojem je Gospa od Škrpjela, najpoznatiji objekt u tom dijelu zaljeva. I dan danas se jednom godišnje odvija „fašinada“ tradicionalno nasipavanje kamenja oko otočića i tako ga dodatno učvršćuju od djelovanja morskih sila. Par slika i krećemo prema Kotoru. Promet počinje biti sve gušći, a kroz sami Kotor to već počinje biti frustrirajuće za voziti. Naravno parkirati se mukte negdje u blizini i daljini je nemoguća misija. Sve je pod naplatom, ali eto imali smo i malo sreće pa smo uparkirali taman dok je drugi vozač izlazio. Barba na ulazu parkinga reče da je ura 2 €. Sve OK, glavno da je vozilo na sigurnom.
.png)
Pet minuta hoda i eto nas pred ulazom u stari grad, vrlo sličan Dubrovniku u malom. Zidine, tvrđave, zbijene ulice, mnoštvo crkava većih i manjih raznih religija, muzeja, ateljea, mnoštvo kafića, restorana i konoba. Cijene usluga, pa ajmo reć blago povišene do povišene, ali ipak je to sama srž Kotora. U biti najgore šta vas može spriječiti da istinski uživate u razgledanju grada je horda turista koji izlete iz kruzera i napune taj mali prostor za tili čas. A u Kotoru su kruzeri domaće živine tj non stop je jedan vezan na pristaništu a dva čekaju u fermi na sidru negdje po zaljevu. Osim samog gradića za vidjeti možete, a i ispenjati ako želite i ako ste u kondiciji, nekoliko vidikovaca koji su usklopu obrambenih zidina, kula i crkvica oko cijelog mjesta. Pogled je fenomenalan, pogotovo ako se popnete na veće razine. Napomenuo bih da se ja nisam penjao iz nužde za preživljavanjem. Biće prilike sutra kad s autom odemo prema Lovćenu za bacit sliju, dvi.
Nakon cijelodnevnog putovanja, razgledavanja i znojenja, Nikšićka piva na glavnom trgu (Trg oružja) mi je došla kao budali pljeska. Ostalo nam je još da krenemo prema konačnom odredištu u Tivat gdje smo rezervirali mali apartman na jednu noć za svega 30 €. Do Tivta se dođe brzo kroz tunel za 20-tak minuta. Pronalazimo rezervirani smještaj poviše magistrala iznad samog centra, slijedi mali odmor i osvježenje pa odlazak na večeru. Prigladnilo se još od Stona. Šetnicom smo prošli pored Pomorskog muzeja ispred kojeg su izložene dvije stare podmornice JRM-a „Heroj“ i „Una“ (pogađete, razgledavanje unutrašnjost koštat će vas 10 €). Već ranije sam guglajući pronašao simpatični i jeftiniji lokal (BIG BEN) na samoj plaži odmah iza Porto Montenegra, mondenog središta s Marinom, luksuznim hotelima, restoranima i dućanima najvećih svjetskih brendova. Nakon pristojne i ukusne večere i par pivica, a sve za 30 € vrijeme je bilo za počinak. Zaspalo se u 21:30. Za ujutro je planiran Lovćen i posjet mauzoleju Petru II Petroviću Njegošu.
LOVĆEN
Nakon odmora i dugog sna, ponovo smo se u cik zore zaputili uzbrdo, na planinu Lovćen. Morali smo ranije jer se trebalo do 17 sati vratiti do Dubrovnika. I nismo pogriješili jer smo gore bili dok je bilo temperaturno podnošljivo. Također ni posjetilaca nije bilo puno pa smo se lakše i brže popeli uskim sarpentinama koje su do pola puta i koji je najzahtjevniji. Odmah ću napisati kako su oznake tj putokazi za doć gore misaona imenica tako da se treba dobro pripremit sa ucrtanom rutom, najbolje isprintanom. Bit ću iskren i priznat da sam usprkos pripremi jednom promašio pistu. Srećom, dobri i susretljivi Crnogorci su nas brzo vratili na pravi put. Prije nego nastavim moram napomenuti da nas je gdje god je trebalo pratila neusiljena i prirodno iskrena susretljivost južnih susjeda. Dakle od strane Tivta i Kotora do Lovćena se prvim dijelom stiže uskim serpentinama a ima ih više od 35. Cesta je u dobrom stanju, zavoji su široki a česta su i mjesta za mimoilaženje. Ipak ko nije vičan takvim uvjetima bolje mu je da ide duljim putem, onim iz Cetinja. Na serpentinama ima više mjesta sa vidikovcima, na jednom je čak i restoran pa se mogu napraviti odlične fotografije Kotora, zaljeva, Tivta, Luštice tj cijelog tog područja što ga okružuje.
Kad dođete na vrh serpentina cesta se pretvara u modernu novu prometnicu koja blagim usponom vijuga prema mauzoleju. Negdje 11 km prije cilja ova cesta se spaja sa onom iz pravca Cetinja i tu počinje NP Lovćen sa mnoštvom sadržaja za one koje žele tu provesti više vremena. Ulaznica je 2 € po osobi za 1 dan. Cesta je i dalje odlična sve do 1 km prije skretanja za Jezerski Vrh na 1660 m n/v gdje je sagrađen velebni mauzolej. Nakon tog jednog km stižemo na cilj tj do okretišta za aute i parkirališta uz cestu prema dolje. Na okretištu je vidikovac, a tu su i kafić i restoran koji rade od 9:00 do mraka. Ugodno mjestašce za predahnuti i ako ste gladni za prezalogajiti. Sad slijedi onaj najtežio dio tj noćna mora za ljude bez kondicije u koje i sam spadam. Nakon što iskeširate za ulaznicu 8 € po glavi pustiće vas da učinite 461 skalinu kroz, u živoj stijeni probijeni, tunel do zadnjeg počivališta PPNJ drugog. Tunel je fino osvijetljen i nakon svakih 9 stepenica imamo podest od par metara tako da laganim tempom i grčevima u nogama stižemo do „svjetla na kraju tunela“.
Još stotinjak metara po hrptu planine i eto nas. VOILA! Prekrasan mauzolej djeluje nestvarno u ovom okruženju. Nacrtao ga je naš Drnišanin Ivan Meštrović, ruke mu je dao arhitekt Harold Bilinić, a kip Njegoša s orlom poviše glave isklesao je Splićanin Andrija Krstulović (Meštrovićev đak). Inače mauzolej je dovršen 1974 na mjestu stare oštećene Njegoševe zavjetne crkve u kojoj je po vlastitoj želji sahranjen crnogorski vladika i pjesnik. U predvorju se ističu dvije karijatide majke i ćerke, a u samom dnu objekta je već spomenuti spomenik velikom vladaru. Prolaskom kroz mauzolej izlazi se na sjevernu stranu gdje staza vodi do još jednog vidikovca lijepog okruglog izgleda. Savršeno za fotkanje. Inače kažu da kad je dan čist da se sa Lovćena vidi cijela Crna Gora. Ja sam uspio vidjeti dosta ograničeni prostor, iako je bio izuzetno lijep i vedar dan, ali s puno vlage. Istočno ispod je Cetinje, sjeverno se vidi dio Boke, a zapadno i južno je najviši vrh Lovćena Štirovnik (1749 m n/v) sa RTV tornjem i obronci ostalog dijela planinskog masiva. Ima i manjih naselja s vrtačama i pojilima za stoku. Slijedi slikavanje, selfiranje i silazak istim putem do kafea na kafu i predobar kolač. Vodu ponesite sa sobom ako je ne želite kupiti jer postojeća kišnica u objektu nije za piće. Navodno je onečišćuje ptičji izmet na krovu.
Pri silasku se promet osjetno pojačao, put su zajahali i autobusi tako da treba biti vrlo vješt i oprezan za volanom. Budući je sad oko 11 sati sunce već obasjalo i Kotor mogao sam napraviti i par kvalitetnijih panoramskih slika “iz zraka“ na tu lokaciju. Prije povratka u Hrvatsku još smo jednom svratili do BIG BEN-a u Tivat na ručak tj 2 male pizze i dva piva (18 €). Ovog puta nismo išli „okolo“ već smo trajektom za 4 € skratili put. Linija Kamenari-Lepetane vozi 6 minuta kroz morski prolaz Verige (dobio naziv po lancima koji su štitili zaljev od prodora neprijatelja morskim putem). Trajekti voze čim se napune ili svakih 15 minuta, tako da tu nema zastajanja. Vožnja istim putem nazad uz gužvu oko Herceg Novog. Ovaj dio zaljeva je zaista preizgrađen i prenaseljen. U Dubrovnik smo stigli na vrijeme, akreditacija je bila spremna i slijedilo je fotografiranje utakmice za potrebe DD-a. U dvorani vruće kao usred ljeta, mračno kao u sarkofagu, ali podnilo se, jer je i rezultat bio na strani Splićana. Kraj utakmice i dugi noćni povratak kući. San .....jedino šta mi je trebalo!
